Katarina Bošnjak, arhitektica iz Sarajeva, predstavila je kratki dokumentarac o njenoj baki, Mari Bojić. Bapska priča je audiovizuelno svjedočanstvo koje predstavlja portret određenog vremenskog okvira oblikovanog tradicionalnim vrijednostima različitih kultura usidrenih u prošlosti Bosne i Hercegovine. Ovo svjedočanstvo pruža uvid u morfologiju semiotike i antropološko značenje simbola i dizajna u svakodnevici, te kulturološke promjene viđene i ispričane kroz perspektivu žene koja živi u malom predjelu u srcu Bosne i Hercegovine – selo Čatići, blizu Kraljeve Sutjeske.
– S obzirom na to da je potagonistica dokumentarca – Mara Bojić, moja baka, ideja je, zapravo, uvijek bila tu. Shvatila sam da želim da snimim njenu priču, jer nakon njene generacije, neće je imati ko ni ispričati. Gledajući njene istetovirane ruke i tradicionalnu, šarenu nošnju od malena, pa i noseći nošnju koju je šila za mamu i mene, učeći nas o tradiciji i, meni, uvijek kompliciranim imenima dijelova nošnje, vremenom sam razvila veću radoznalost o njenoj prošlosti. Često tražeći da mi ponovo ispriča zašto su ona i njena mama bile istetovirane, izrazila sam želju i da me nauči praviti ‘belenzuk’ – narukvicu koja je sastavni dio tradicionalne nošnje – moj prvi korak ka savladavanju vještine strpljenja i meditacije koja dolazi uz nizanje ‘bobaka’ na konac, sa namjerom kreiranja određenih šara. Belenzuci su dugi niz godina sastavni dio mojih outfita, rekla nam je Katarina.
Na spontanom druženju u Hastahani u ljeto 2014., Haris Sahačić, odgovoran za ton i elektro-akustičnu kompoziciju šumova, i Katarina su se dogovorili da pokušaju napraviti kratki dokumentarac, u opuštenom i često improviziranom kontekstu, i nakon nekoliko dana su bili spremni.
– Ja sam amaterka i nemam mnogo iskustva sa snimanjem, što je mislim i vidljivo, ali, iskreno, ovdje nije preovladavala ambicija da dokumentarac putuje po festivalima, nego želja da u intimnom ( koliko je to moguće sa kamerom) okruženju, ona ispriča priču onako kako je priča unuci, a ne novinarima, te da ostane audiovizuelni zapis tog prijenosa iskustva. Često smo je snimali tajno kada priča, jer, iako je prirodna pred kamerama, bila je i nervozna, jer je htjela da uradi najbolje što može. Tako da smo, zapravo, prepustili konce njoj, kaže Katarina.
Strukturalno, Bapska priča je kompozicija izjava koje su grupisane u četiri poglavlja ovog audiovizuelnog dokumenta, od kojih svaki predstavlja četiri različita elementa postojanja: TRADICIJA, kao kontekst života u kojem je VEZ, kao sredstvo opuštanja estetski i kulturološki isprepleten sa tradicijom TETOVIRANJA, kao mirni izraz kulturološke, religijske i društvene pripadnosti, prenošene s koljena na koljeno, kao podsjetnik na vrijeme kada je tetoviranje omogućilo kulturološko postojanje, ili postojanje općenito, te osvrt na POLOŽAJ ŽENE u društvu koje je doživjelo izrazite promjene paradigme.
– Nismo imali opsesivno određenu strukturu dokumentarca, okvirno jesmo, ali smo smatrali da je nepotrebno usmjeravati je, obzirom da je njena priča i da je niko ne može ispričati bolje od nje. Lokacije su odabrane spontano i odredile su ton pripovijedanja. U njenoj djevojačkoj kući je pričala o nošnji i običajima, u Franjevačkom muzeju u Kraljevoj Sutjesci je pričala o vezu, okružena i svojim rukotvorinama, koje su sastavni dio muzejske kolekcije, a u samostanu je pričala o tetovažama, te hodajući prema oltaru, na neki način simbolizirajući prolaznost, o društvenim promjenama na koje se priviknula. Velika je promjena od žene kojoj je najveći put bio ‘od kuće do njive’, do žene koja danas želi da ima Viber, kako bi češće pričala sa obitelji. Nakon samo jednog dana snimanja, dali smo si mjesec dana da ‘pretresemo’ materijal, uobličimo kompoziciju i montiramo cjelinu, kaže Katarina.
Dokumentarac je više od dvije godine ostao tajna, a sada je poklonjen Franjevačkom muzeju i fra Stjepanu Duvnjaku, kustosu muzeja i knjižnice samostana u Kraljevoj Sutjesci, a uskoro će biti poklonjen i Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
FBL toplo preporučuje da pogledate ovaj dokumentarni film.