Italijanski grad koji živi najintrigantnije scenarije u kojima se neizostavno isprepliću priče o ljubavi, umjetnosti, moći, vladarima zlog i borcima na strani dobra. Iako je svaka godina utkana u kamenje ovih uličica unijela poneki novi detalj u ove priče, one su se u srcu Toskane zaista i ispisivale, jednako kao što su ovdje ispisivani i neki od najvažnijih zapisa za oblikovanje svijeta kakvim ga danas poznajemo.
Porodica Medici
Michelangelo, Dante, Leonardo, Boccaccio, Galilei, Donatello, Machiaveli, Brunelleschi – velikani historije sa zajedničkim domomom – Firencom. Nedvojbeno, prva priča koju ćete čuti u ovom gradu je ona o porodici Medici – najslavnijom i najuticajnijom lozom koju Italija pamti, a koja je stoljećima krojila sreću i nesreću stanovnicima ove regije. U više od 300 godina, potomci porodice bankara, trgovaca i političara, dali su izgraditi neke od naljepših građevina ovih prostora, kroz brakove ući u gotovo sve evropske kraljevske dvore, imati čak četvericu papa i biti mecena najboljima među umjetnicima i naučnicima.
Koliko god vremena imali na raspolaganju, uvijek će vas pratiti osjećaj da nešto niste uspjeli vidjeti ili da se na jednom mjestu niste zadržali koliko ste trebali ili željeli. Najčešće, taj osjećaj je potpuno ispravan. Jer, koliko bi uopće sati bilo dovoljno za istraživanje katedrale Santa Maria del Fiore, galerije Uffizi, palače Pitti, mosta Ponte Vecchio ili bilo kojeg trga iz kojeg izvire prebogata historija?
Veličanstvena katedrala Santa Maria del Fiore
Najljepši dragulj u firentinskoj kruni svakako je katedrala Santa Maria del Fiore, koju domaćini zovu Duomo. Najfascinantnije remek djelo renesansnog graditeljstva nastajalo je gotovo 170 godina, pri čemu je uzidano više od četiri miliona cigli. Projektirao je Arnolfo di Cambio, kojem ovo nije jedina građevina u Firenci, a nacrti su rađeni prema rimskom Pantenonu. U vrevi koja u ovom gradu, čini se, nikad ne jenjava, pogled na raskoš bijelog mermera kupole ove katedrale na trenutak će vas podignuti iznad svakog žamora. Cijelih šesnaest godina, maestralni Brunelleschi disao je za ovo djelo. Ni predugo ni prekratko, taman toliko da se upiše u vječnu knjigu najboljih koji su svijetom kročili. Zašto? Projektiranje i gradnju same katedrale pratile su brojne nedaće i kontroverze. Prvo je Firencu zahvatila kuga koja je ubila gotovo četiri petine stanovništva, pa je ponestalo novca za finansiranje gradnje, do kulminacije svađa gradskih očeva kako katedrala, a posebno njena kupola na koncu treba izgledati. Prvobitni plan Giovannija di Lapo Ghinija bio je u skladu s dotadašnjom talijanskom graditeljskom crtom – gotikom. Međutim, kako je Firentincima gotika postala mrska zbog tradicijskog neprijateljstva s Francuzima, Njemcima i Milanezima – glasno su se usprotivili da glavna odrednica njihova grada bude spomenik Gotima. Stoga je, kao nikad prije, izabrano 500 građana koji će odlučivati o tome kako će katedrala i njena kupola izgledati. Iako ponuđeni Nerijev projekt nije davao nikakva zdravorazumska objašnjenja da skica zaista može postati građevina, niti je sadržavao tehničke upute za gradnju, izabranici su se odlučili za ovaj projekt.
Brojevi, brojevi, brojevi
Dosta je pobornika teorije da je, iako u tom trenutku potpuno nadrealan i sulud projekt, podršku dobio zbog harmonije sa srednjovjekovnom mistikom brojeva. Brojevi su tada bili dio božanskog duha i izvor unutarnje snage. Broj 10 je broj savršenstva, a do njega se dolazilo brojevima 1, 2, 3 i 4 (1+2+3+4=10), među kojima su 3 i 4 bili posebno značajni. Broj 3 kao simbol Svetog Trojstva, a 4 kao mjera svake harmonije: 4 godišnja doba, 4 strane svijeta, 4 elementa, 4 temperamenta. Dakle, Nerijev projekt je imao sve što je trebalo da ispuni duhovno zadovoljstvo, iako nije bilo uopšte poznato kako da zadovolji zakone fizike. Postavljanje skele na visinu od 100 metara nije dolazilo u obzir. Izračunali su da bi i za apsolutno nesigurnu postavku trebalo dobaviti više od 700 debelih stabala. Plan je otpisan. Smišljen je novi: unutrašnjost katedrale ispuniti pijeskom, a u pijesak bi se ubacili srebrni novci kako bi se motivisalo građane da besplatno izvoze pijesak po završetku gradnje. Naravno, otpisan je i ovaj plan. Tada je odlučeno da se raspiše natječaj za prijedloge izgradnje kupole. Tada je 24-godišnji zlatar Brunelleschi ponudio svoj. Čini se luđi od svih koji su se do tada mogli čuti – graditi kupolu bez skele. Međutim, njegova obrazloženja, premda apsolutno revolucionarna, bila su ubjedljiva da se upravo njemu dodijeli projekt gradnje. Iako danas u potpunosti dokazan brojnim naučnim istraživanjama, njegov prijedlog je u to vrijeme bio u domenu intuicije – graditi oktagon tako da se u njemu mogu formirati prstenovi koji leže jedan iznad drugoga s promjerom koji opada s porastom visine.
Gradnja je krenula, strah i nevjerica svakom sedmicom su bivali sve manji kako je u srcu Firence nicao neviđen graditeljski dragulj. Više od deceniju, u svakom trenutku je na gradnji radilo tristotinjak ljudi. Zapisi iz tog vremena kažu da se Brunelleschi znajući da je nadnica radnicima preniska, solidarisao tako što je minimalno spavao i sve vrijeme provodio na gradilištu. Ipak, završetak gradnje nije doživio. Pri završnim radovima na lanterni, 15. aprila 1451. godine, Brunelleschi je umro. Bez rasprava, građani Firence su ga sahranili upravo u katedrali Santa Maria del Fiore ukazavši mu počast kao nikom prije, čak ni velikom Michelangelu kojem su za vječno počivalište odredili crkvu Santa Croce.
Njemu u čast i zdanju za koji je zaslužan, unutrašnjost kupole ukrašena je freskom Posljednji sud na kojoj su Zuccari i Vasari radili punih 11 godina.
Zvonik sa 400 stepenika
Tu je i Giottov toranj – zvonik do čijeg osvajanja morate stati na više od 400 stepenika. I koliko god mislite da vam je uspon zaustavljao dah, nemjerljiv je s trenutkom kad vam u potpunosti oduzme dah pogled koji se pruža sa ovog tornja. Sve ljepote Firence na dlanu, među kojima se ističe Krstionica sv. Ivana, preko puta katedrale. Njena je vrata Michelangelo nazvao Rajskim vratima. Za ovo su mjesto domaćini posebno vezani, jer su se u njoj do kraja 19. vijeka krstili svi katolici Firence.
Na putu do najstarijeg mosta Ponte Vecchio, stići ćete do firentinskog čuvara vremena – trga Piazza della Signoria. Ako je vrh Giottovog tornja krov svijeta zvanog Firenca, ovaj trg je njegovo srce van svake sumnje. Njime dominira gradska vijećnica Palazzo Vecchio, koja izgleda poput dvorca, a čiji ulaz čuva kip Cosima Medicija i kopija Michelangelovog Davida, čiji se original čuva u Galleria dell’Academia. Tu je i prava riznica svjetskog naslijeđa – Galleria degli Uffizi, jedan od najstarijih i najpoznatijih muzeja svijeta. Ufizzi je dom impresivnih djela Tiziana, Caravaggia, Botticellia, Giotta, Rafaela, Michelangela i Leonarda da Vincija čiju je slavnu Mona Lisu baš odavde kao ratni plijen odnio Napoleon. Zgrada je dobila ime po tome što su u njoj trebali biti smješteni uredi sudaca (uffizio), ali kako je riječ Medicija uvijek bila zadnja – tako je i ova zgrada poslužila onome što s oni zaželjeli – riznicom njihova umjetničkog blaga. Ravno iz Galleria degli Uffizi vodi prolaz Corridoio Vasariano prema palači Pitti, drugoj rezidenciji porodice Medici, napravljen radi nesmetanog prolaza firentinskog plemstva.
Najslavniji firentinski most
Do palače Pitti preći ćete i jedan od 11 firentinskih mostova. Onaj najslavniji. Ponte Vecchio, jedini koji je preživio nacističko bombardovanje i vjerovatno jedini u svijetu na kojem su izgrađene živopisne kućice u kojima su danas pretežno zlatarnice. Kada ovdje počnete govoriti o novcu i trošenju, saznat ćete da je na ovom mjestu nastao i pojam bankrota. Naime, u doba renesanse kada bi trgovac zapao u dugove, vojnici bi mu razbili klupu na kojoj je prodavao robu (tal.bancorotto – razbijena klupa). Međutim, Italijani ne bi bili Italijani kad u sve ne bi unijeli nešto romantike. Već godinama na ovom mjestu romantičari sa sve četiri strane svijeta pišu svoje ljubavne zavjete, imena ispisuju na katanac koji stavljaju na ogradu mosta, a ključ bacaju u rijeku Arno čime vječno zaključavaju svoju ljubav.
Nakon što ključ završi na dnu Arna, dolazite na južnu obalu gdje vas čeka palača Pitti, koju je podigla porodica bogatog bankara Pitti. Iako su je podigli kao znak suprostavljanja Medicijima, taj otpor nije dugo trajao, jer su je potomci Medici pod prisilom otkupili, proširili i kao dokaz svoje moći ukrasili svime što je tada bilo dostupno. Palača ima više od 140 prostorija, te su tako u nju smješteni brojni muzeji i galerije.
Iako se čini da ste prekoračali vijekove i otkrili sve tajne Firence, istina je da ste dotakli samo površinu ove živopisne toskanske kutije. Stoga, pred kraj dana zaputite se na Piazzale Michelangelo i uz najbolje vino chianti gledajte kako se noć spušta na najživopisniji komadić historije koji ste posjetili.