Mladi bend Polaroid Trip početkom oktobra promovirao je prvi album Cestama, te pretpremijerno prikazao i svoj prvi singl Ponekad. Prvi put su se značajnije publici predstavili kroz program Jaeger Music Night 2011 na kojem su i odnijeli pobjedu u okviru velikog finala, a njihova bendovskih priča počela je u jednoj srednjoj školi za Valentinovo.
– Branislav ( Kašćel) i ja sviramo zajedno otkako sam ja bio prvi srednje, a on osmi razred osnovne škole. Svirali smo prvu svirku za Valentinovo u mojoj školi. Nas dvojica sa akustičnim gitarama i sviramo Knockin’ On Heaven’s Door, Jedina moja… Laganice, pjesme za stiskavca. Kasnije smo svirali zajedno u nekoliko različitih bendova. Poslije toga Brane je radio na brodu, ali kad je došao studirati u Sarajevo, skupili smo se uz nekoliko piva i kao hajd’ da sviramo. Poslije nam se priključio Zira (Damir Zirojević). Skupljali smo se jednom u dva mjeseca svi zajedno, a Brane i ja smo se viđali po dva puta sedmično. Sve se dešavalo spontano, padne nam nešto na pamet, snimimo mobitelom i onda snimamo u studiju, priča nam Ivan Vidović, basista i većinski autor pjesama, na početku intervjua za naš portal.
Prvo ste se zvali Johnny Gomez, kasnije ste promijenili ime u Polaroid Trip. Zašto?
– Mi se zezamo da su sva bolja imena bila zauzeta, pa nam ostalo samo to. Ime je igra riječi, simbolike instant fotografije (polaroid) i putovanja (trip). Tražili smo nešto što nigdje neće zvučati nepoznato na bilo kojem jeziku. Polaroidi su se uvijek vezali za proslave, prve majeve, niko nije imao digitalce kao danas. Dođe ti lik, naplati sliku i dobiješ je odmah. To je kao neka instant tvornica sjećanja. Kako su stihovi pjesama uglavnom nastajali na nekim cestama tokom putovanja, a i njima su se prožimali putevi, pa smo uzeli trip.
Značajnije predstavljanje publici bilo je kroz program Jaeger Music Night 2011 kad ste pobijedili, kako je sve to izgledalo?
– Bilo je tu i sreće! Naravno, bilo je dosta kvalitetnih bendova, ali se moralo malo i laktati. Drago mi je da smo na svim svirkama tokom takmičenja dobili glasove publike na licu mjesta. Glasanje na Facebook pageu je pomalo srozavajuće, jer smaraš raju da glasa. Po meni je bi bolje bilo da se napravi mali žiri, plus publika. Album smo osvojili, a nismo imali materijal za njega. Sreća pa je cijeli sistem kasnio godinu. Kad smo mi pobijedili, Siledžije koje su prije nas pobijedile, nisu bile ni ušle u studio da snimaju svoj album, pa smo čekali da oni završe. Nakon toga smo čekali da Dubioza odradi turneju, jer je album sniman u Dubiozinom studiju, a kako su kod njih turneje u pravom smislu čekali smo malo duže. U oktobru prošle godine počeli smo snimati.
Šta bi se desilo da niste pobijedili?
– Bog zna! Možda bismo završili ranije, možda ne bismo ni završili, možda bismo još uvijek svirali Brane i ja kod mene kući.
Ove godine dobili ste i novog člana!
– Kad smo se prijavili na Jeager zvali smo Seju (Sead Fadilpašić) da nam pomogne, popuni dijelove, zatim je došao i pjevač Ivan (Križanac), a sad imamo i trećeg Ivana. Pridružio nam se Ivan Horvat koji će vjerovatno i ostati s nama, jer Brane završava master studij i vraća se u Novi Travnik.
Hoće li Vam nedostajati Brane s obzirom da je tu od samih početaka?
– Naravno, Brane je moj dugogodišnji prijatelj i vjenčani kum, osim toga njegov kreativni udio u našem bendu je neizmjeran. Vjerujem da će Brane i dalje biti uključen u rad benda, uskakati u svirke kad se zaželi, samo to neće biti u istom intenzitetu kao do sad.
Obično mladi bendovi prvo počnu pjevati na engleskom, jer je nekako engleski jezik garancija da ćete prije uspjeti. Zašto Vi pjevate na našem jeziku?
– Nama je nekako svaki jezik ljepši nego naš. Valjda ti lakše fly, sky, guy, a ja znam više riječi na našem jeziku kad me boli, peče, prži, handri, guli, nego na engleskom, pa mi je puno lakše praviti pjesme na jeziku na kojem razmišljam, nisam nikad rekao mojoj mami: I’m sorry, rekao sam joj: Izvini!
Možete li prokomentirati bh. muzičku scenu?
– Scena postoji što se tiče bendova. Ima ih jako mnogo kvalitetnih, ali vrlo malo dugovječnih bendova. Ne postoji scena u smislu izvođenja, diskografije, izvođačkih prava, ne postoji ta scena osim u nekim žanrovima. Super je što radi Metal festival i što radi BHxHC Booking i Comrade, već se osjete rezultati. Počelo je da živi, dolazi dosta dobrih bendova Iced Earth, Madball, a uz njih i domaći bendovi dobijaju promociju. Ali, još je to daleko od prave scene. Meni se gadi amerikanizirana i britaniziranaka scena koja je čista industrija, sve je novac, ali i ovo kod nas je improvizacija. Postoje bendovi, ali scena tržišta ne postoji.
Šta se dešava s publikom, Rozge, Severine pune dvorane?
– Više ljudi voli nezdravi fast food nego brokule. Svakom ono što ga raduje. Ne mogu suditi nikoga po tome šta sluša, slušaj šta hoćeš, samo nemoj tući, drogirat se, krasti. Slušaj žubor potoka, šta me briga!
Album je stavljen na besplatan downolad. Jeste li zadovoljni do sada brojem downloada?
– Sve ispod milijarde je malo, tako da nismo zadovoljni! Šalim se, relativno smo zadovoljni. Iznenadilo nas što je bilo downloada iz Srbije i Hrvatske, a tamo nismo imali nikakvu promociju.
Koliko često Vi kupujete nosače zvuka?
– Domaće bendove kupujem, kad odem kuptiti banane ili natočiti gorivo ugledam Zonu isključenja, Defence, nešto… Dosta njih dobijem, jer poznajem ljude koji sviraju, a i nema ih nigdje kupiti, jer se izdaju CD-ovi u promotivne svrhe. Imam veliku većinu što je izdato od domaćih bendova, dosta hrvatskih bendova, manje srbijanskih. Nekako je naša scena bliža Hrvatskoj, nego Srbiji.
Na promociji albuma pretpremijerno je prikazan i spot za prvi singl Ponekad. Zašto ste se odlučili za animaciju?
– Silom prilika je animacija. Snimali smo prave ruke, ali smo imali improvizovano svjetlo, platno, izgorio nam je snimak, i onda smo se igrali filterima i dobili animaciju. Da bi to bila prava animacija uradio je Navid Bulbulija background animacije, spot nije još završen zbog praznika, trebaju se doraditi detalji. Moram istaknuti pomoć koju nam je ukazao Rizah Smailbegović iz agencije VHC kao i Murisa Beglerovića koji je odvojio svoje vrijeme da nam smontira spot.
Cover albuma je dizajnerice Tatjana Kovačević-Vidović. Zašto mozak?
– Imaju detalji na mozgu. Umjesto moždanih valova, impulsa, su ceste. Ceste su pojam koji se slučajno pojavljuje u nekoliko pjesama, a sve pjesme su o nekoj prolaznosti i pređenom putu. Međutim, s druge strane postoji putovanje koje se dešava u glavi. Sjediš ovdje, ali ti mozak i misli mogu biti bilo gdje. Sve ovo što mi radimo, sva kreativnost dolazi iz mozga, u glavama se dešava kreativno putovanje. Pitao me jedan novinar zašto nemamo socijalno angažiranih tekstova, pošto nam je država takva kakva jeste, međutim, nema potrebe za tim, jer smo mi sami sebi problem u glavi, mi smo sami sebi najveća socijala u glavama. Puno je to teže objasniti nego što je nama to logično bilo.
Gdje vodi put Polaroid Tripa?
– Kad bih znao odgovor ne bi bilo to to i ne bi bilo zanimljivo.
Nije još vrijeme da pitam za drugi album, tek ste izdali prvi, ali imate li ikavih planova u vezi s njim?
– Ne mislimo sad beskonačno musti ovu kravu, nadamo se da nećemo dugo čekati, možda u dvogodišnjem periodu izadamo album.
Zašto bi publika trebala doći baš na Vaš koncert?
– Zato što dobro izgledamo! (smijeh)
U petak 25.10. bend možete poslušati u biker baru Route 66 (Bulevar Meše Selimovića, Sarajevo), a album Cestama je dostupan za besplatno preuzimanje na polaroidtrip.ba.
razgovarala: Besima Svraka