Jean Angie Kaser: Svaki trud i rad se isplate, samo treba ostati svoj i biti strpljiv

Mladi modni dizajner iz Doboja Anđelko Kaser, poznat kao Jean Angie Kaser, polako osvaja regiju svojim talentom i kolekcijama. Prvo se predstavio u Zagrebu na 9. Modnom ormaru, zatim u Sarajevu na 34. Nivea BH Fashion Weeku, te na 6. BAFE u Beogradu.

Oduvijek je pokazivao zanimanje za umjetnost i modni dizajn te poveden time 2004. godine upisuje srednju školu Škola učenika u privredi u Banjoj Luci, smjer tekstilni tehničar. Za vrijeme svog školovanja ostvaruje uspjeh u raznim izložbama, a nakon srednje škole seli se u Zagreb gdje upisuje Tekstilno-tehnološki fakultet. Tokom studija sudjeluje na radionici sa dizajnerom Luis De Gamom, na Sedmici dizajna u Laubi te LIFT by Perwool takmičenju kao jedan od osam finalista u sklopu Sajma mode.

Nedavno je diplomirao, a i predstavio svoj novi projekt pod nazivom Nana dala.

Nedavno ste predstavili projekt Nana dala, recite nam više o njemu.

– Projekt sam predstavio u sklopu putujuće izložbe Young Balkan Designers u organizaciji Balkanske dizajn mreže. To je jedan od dva projekta koji predstavljaju BiH, a nakon Beograda izložba je do sada bila u Plovdivu i Zagrebu, te dalje putuje u Beč, Istanbul, Tiranu, Koln, Skoplje, Budimpeštu… U tom projektu promišljam o nasljedstvu i ostavštini, kako materijalnoj tako i nematerijalnoj, koju dobijamo od svojih baka, prabaka. Kako dolazim iz malog mjesta u BiH koje je oduvijek bilo mjesto sudara ali i suživota tri religije, tri nacionalnosti, tri kulture istražio sam i njih i njihov folklor. Te poveden ostavštinom baka i folklorom Balkana uočavam jedinku koja se provlači kroz sve kulture, kroz sva domaćinstva, kroz historijske periode, a to je kecelja, gotovo pa zaštitni znak žena u folkloru na Balkanu, saputnica svake domaćice i štit ili oklop svake kuharice.

Nana dala se sastoji od minimalno tri kecelje.

– Da, riječ je o tri kecelje koje se svojim umatanjem i vezanjem oko tijela zapravo transformiraju u ljetnu haljinu ili suknju. Ono po čemu je projekt Nana dala poseban je upravo individualnost koju pruža korisniku/ci i ograničenja tj. ne postojanje istih u odabiru boja, broju kecelja ili načinu omatanja oko tijela. Od minimalno tri kecelje može se dobiti višestruki broj odjevnih predmeta i sama mašta korisnika/ce je granica. Transformirao sam kecelju tako što sam joj oduzeo sva obilježja, vezove ili druge ukrase, koji bi mogli dati vremensku ili geografsku pripadnost kecelje tj. osobe koja je nosi, ali time i dobio na savremenom izgledu „haljine“. Boje i nijanse boja koje sam ukomponirao su boje koje ne pripadaju zastavama država Balkana. Upotrijebio sam crnu, sivu i bijelu boju odnosno ne-boje koje su najlakše za kombinirat većini korisnika, te svijetlo plavu i boju cigle plus siva kao boje koje asociraju na ljeto i tropsku klimu. Tim činom sam dobio univerzalnu i minimalističnu kecelju/haljinu koja ne pripada nikome i pripada svakome. Ali i tom svojom univrzalnošću poziva na korak naprijed, pogled u budućnost i zajedništvo. Materijali koje sam koristio su prirodni materijali, lagani za održavanje i prigodni za toplije dane.

U junu ste bili dio 6. BAFE, kakvo iskustvo donosite iz Beograda?

–  Moja kolekcija T.WO je otvorila 6. BAFE, koju sam prethodno prikazao u Sarajevu na 34. Nivea BH Fashion Weeku i Zagrebu na 9. Modnom ormaru. Za svaki grad kolekcija je bila blago mijenjana i produživana, tako da je svaki grad dobio svoju premijeru. Iz Beograda donosim lijepe uspomene. Bila je odlična atmosfera, dobra organizacija i jako pozitivna reakcija publike, što mi puno znači. Upoznao sam mnogo novih ljudi i ostavrio brojne kontakte.

 

S obzirom na to da živite u Bosni i Hercegovini, koliko je bio težak put do prve kolekcije, prve revije, do kreiranja brenda?

– Svaka prva kolekcija ima svoju težinu, što radi finansija što radi malog ili nikakvog iskustva, međutim, mislim da je tako u bilo kojoj državi. Ono što je možda teže kod nas jeste to da nakon što se pokažete i dokažete, opet nemate pomoć države ili odgovarajućih institucija, niti podršku za dalji rad i predstavljanje sebe i države. Pri kreiranju prve kolekcije pomogli su mi roditelji i sestra, kako fizički, tako i materijalno i bez njihove njihove pomoći teško da bih uspio. Tu istu kolekciju sam prijavio na natječaj Modni ormar u Zagrebu, te osvojio prvo mjesto od međunarodnog žirija u sastavu Wendy Dagworthy, Stephen Higginson, Louis de Gama, Jessica Bugg, Barbara Franchin, Michele Colluci i Sasha Vidaković. Svi oni su svijetski priznati, dugogodišnji, profesionalci u svojim zanimanjima, koji su prepoznali moj rad i nagradili ga. Ono što je bitnije od nagrade je upravo ta potvrda od stručnih lica da se nalazite na dobrom putu i da je vaše ulaganje bilo opravdano, te da nije bilo uzaludno. Tako da put jeste bio težak, ali i veoma zanimljiv, adrenalinski i ispunjavajući. Da sam čekao Bosnu i Hercegovinu, teško da bih dočekao bilo kakvu pomoć.

 

I, o čemu razmišljate dok tako sjedite i kreirate, okruženi materijalima, skicama, dok ispod prstiju nastaje umjetničko djelo?

– Prvo što se mora desiti je trenutak inspiracije. Kod mene se on pretežno javlja u obliku emocije, vizije nekog pokreta, pada materijala…Kad krenem raditi prve skice one su pretežno bazirane samo na emociji i mašti tj. na izbacivanju ideje. Onda se realnost ukljući u cijeli proces i počne računat i otklanjat višak ili dodavat, uračunavat nosivost i zakone fizike i matematike. Tek tada nastaju skice ili ilustracije finalnog proizvoda. Svaki dosadašnji taj proces sam radio uz muziku i mislim da mi je ona jako bitan faktor u svemu tome. Tako da dok crtam/kreiram u mislima mi se provlači i nešto kao muzički video spot ili neki art film sa muzičkom podlogom. Što se tiče procesa same izrade, tada u mislima već smišljam koreografiju, fotografije, šminku, frizuru i cjelokupni dojam.

Koga biste voljeli vidjeti u Vašoj kreaciji?

– Volio bih vidjeti sve one osobe koji imaju dobar stil, samouvjeren stav i da znaju cijeniti nematerijalnu vrijednost komada koje nose, te da su sretni dok ih nose.

Šta prvo primjećujete, osobu ili odjeću koju nosi?

– To ovisi o situaciji. Prvo primjećujem oči, obuću, pa lice, onda odjeću. Odjeća puno govori o osobi i njenom karakteru, puno se može iščitati iz našeg vizualnog identiteta.

 

Da li možemo uskoro očekivati možda i mušku kolekciju?

– Do sada sam uvijek imao neki doticaj sa muškom odjećom, dva do tri modela, ali da mi kolekcija bude komplet namjenjena za muški rod – ne. Možda u budućnosti, nekad.  Budemo vidjeli. Mada moram priznat da mi muška estetika nije toliko uzbudljiva za rad kao ženska. Dizajn ženske odjeće/obuće je puno opširniji i slobodniji, pa samim time i pogodnije tlo za maštu i kreativnost, a i žene kao klijenti su više otvorenijih vidika od muškaraca, bar u BiH.

S obzirom na situaciju i krizu koja hara sve segmente modne proizvodnje i prodaje, isplati li se biti hrabar i drugačiji?

– Do sada sam nailazio na brojne prepreke i nerazumjevanje, ali me one nisu zaustavile da budem dizajner kakav želim biti tj. osoba kakva želim biti i radim ono što volim. Ostati vjeran sebi je najteže, ali mislim da se isplati. Na kraće staze ne, ali na duže da. Mislim da se svaki trud i rad, a pogotovo u umjetnosti, isplati i da će sve doći na svoje, samo treba ostati snažan, imat cilj i biti strpljiv.

 

Osim modnog dizajna, u što još usmjeravate svoju kreativnu energiju?

– Osim dizajna svoju kreativnu energiju usmjeravam u prijatelje, obitelj, drage ljude, ples, putovanja, vožnju biciklom ili rolama. Nađe se tu i pokoji oslikan zid ili restauracija starog namještaja.

Planovi?

– Prije nekoliko dana sam diplomirao! Međutim, moram priznati da nekih zacrtanih planova nemam, nikad nisam ni imao. Sve što mi se dešavalo u životu privatno, ali i poslovno je dolazilo spontano. U planu je svakako nova kolekcija, koju ću nadam se opet prikazati u glavnim gradovima u regiji, bit će tu i koja izložba, u sklopu Modnog ormara, te Young Balkan Designers izložba koja nastavlja putovati po Balkanu. Isto tako i čekam neke vijesti iz inostranstva, pa ćemo vidjeti. Držite fige!