Ona je zaljubljena u satove i, kako kaže, oduvijek je i bila. Njena „kolekcija“ nije trajna, svaki dan se sve više proširuje. Ukoliko ste mislili da je Lamija Saračević dizajnerica, ili trendsetterica specijalizovana za satove, moramo vas razočarati. Njen posao je da satove vraća u život, Lamija je, naime, urarka.
Priča započinje u Jajcu, gdje je Lamijin otac imao urarsku radnju i gdje je od malih nogu znala da je urar jedino zanimanje kojim se želi baviti.
– Oduvijek sam govorila da ću postati urarka, naravno, niko mi nije vjerovao. Međutim, istrajala sam i ostala pri svom, uporno dolazeći kod oca u servis. Nakon što je njegov mentor rekao za mene da sam njihov budući kolega, mislim da su me tek onda počeli ozbiljno shvatati. Baš nedavno sam našla fotografiju gdje kao dijete – možda sam bila 4. ili 5. razred osnovne škole – sjedim i pišem zadaću u radnji, priča nam Lamija.
Lamija pripada trećoj generaciji urara u porodici. Iako je u početku bilo mišljenja da je otac „nagovarao“ da nastavi porodičnu tradiciju, odluka da se bavi čime se bavi je u potpunosti njena. Naravno, njegova bezrezervna podrška, kao i savjeti, bili su joj dodatna motivacija. Ne odustajući od želje, Lamija nakon osnovne škole upisuje srednju školu metalskih zanimanja, završava zanat i u 17. godini počinje raditi, a već sa 18 godina preuzima porodičnu radnju Omega. U ovom poslu je skoro 11 godina.
– Moje školovanje, naravno, nije završilo zanatom. Skoro pa 10 godina sam bila u potrazi za specijalizacijom, a pristup tome je skoro pa nemoguć, stoga sam stupila u kontakt s kolegom koji radi u servisu u Švedskoj, koji mi je ponudio mentorstvo u njegovom servisu i priliku da 3 sedmice učim i radim na Rollexovim mehanizmima. To je bilo 2013. godine. Bio je to veliki izazov, jer nisam radila na svom stolu, niti sa svojim alatom, u zemlji čiji jezik ne znam, ali ipak sam se, čini mi se, snašla, čim su me ostavili na edukaciji. Trenutno sam u potrazi za još jednim izazovom, kaže Lamija.
Biti žena u poslu koji se po navici smatra „muškim“ je definitivno, u najmanju ruku, izazov.
– Dugo radim ovaj posao, pa mi je polako izblijedila granica između muškog i ženskog posla. Odgovorno tvrdim, nadam se da se kolege neće naljutiti, da je ovo više ženski posao, jer je vrlo pedantan, osjetljiv, i na trenutke toliko nježan, tako da je ženska ruka za ovaj posao savršena. Do sada su reakcije okoline na moje zanimanje bile pozitivne, nije bilo negativnih komentara. Ovaj posao je jako zanimljiv, dinamičan i izazovan. Zapravo, najbolji savjet koji sam dobila u vezi sa poslom je savjet mog oca da uvijek, ma koliko bila stručna, i ma koliko se usavršila, imam taj neki mali strah koji me motivira da budem bolja, pažljivija i predanija poslu, ističe.
Do sada u ovom poslu nije imala poteškoća, jedino joj teško pada kad neki sat nije moguće popraviti. Pored toga, ovaj posao i nosi neke druge izazove, poput nabavke kvalitetnog alata i dijelova, ali Lamija tvrdi da se dobro snalazi.
Na pitanje da li je ikada razmišljala da se bavi nečim drugim, Lamija odgovorno tvrdi da nije!– Istina, jednom sam pomislila da bih se mogla baviti nečim drugim, pred kraj srednje škole. Budući da sam bila odlična učenica, profesori su mi sugerirali da nastavim školovanje na fakultetu, pa sam čitavih 7 dana razmišljala o arhitekturi, ali satovi su uvijek bili moja jedina i prava ljubav, s osmijehom kaže Lamija.