Moda je u svojoj osnovi jedan od najrafiniranijih odraza različitih historijskih epoha. Kroz historiju su oscilacije u društvenim, kulturološkim i geopolitičkim tokovima redovno praćene modnim trendovima koji su ih reflektovali. Te ujedno bili predmet veće ili manje kontroverze. Brojni odjevni trendovi/komadi su u svojim debitantskim epohama i dekadama bili predmet manje ili veće polemike. Korzeti. Krinoline. Naramenice. Kombinezoni. Tajice. (Super)visoke potpetice. I da … kratke suknje i suknjice. U toj kontroverznoj hrpi (ne)slavnih modnih trendova, odjeća koja je u 20. stoljeću uvjerljivo podigala najviše socio-kulturne prašine je upravo mini suknja.
Na modnoj sceni mini suknja se prvobitno pojavila u jeku ludih ’60-ih na ulicama Londona, te je u vrlo kratkom vremenskom periodu iz londonskog uličnog fenomena evoluirala u globalni modni trend. Pioniri u kreaciji i popularizaciji kratkih suknji bili su francuski dizajneri Yves Saint Laurent i André Courrèges, te inovativna londonska dizajnerica Mary Quant – koju često nazivaju i izvornim tvorcem ovog odjevnog komada. Po želji svojih klijentica, Quant je početkom ’60-ih godina počela sve-više-i-više skraćivati tadašnju standardnu (do koljena) dužinu suknji, te tako razvila kreaciju koju je nazvala po svom omiljenom automobilu. Prvobitne celebrity ambasadorice mini suknje bile su engleska manekenka Twiggy, francuska glumica Brigitte Bardot i američka prva dama Jackie Kennedy.
Konzervativni dizajneri protiv mini suknje
Unatoč megapopularnosti (tada) inovativne modne kreacije, društvene i modne zajednice taj novi trend nisu dočekali s pretjeranim oduševljenjem. Naprotiv, konzervativnije orijentisani dizajneri/ce su na kreaciju i popularizaciju mini suknji reagovali izjavama: Da li su svi poludjeli? (Coco Chanel), te upornim odbijanjem da ih uvrste u svoje kolekcije (Christian Dior). Kako svaka akcija ima svoju reakciju, Diorov arogantni stav je doveo do protesta (1966) ispred londonske Kuće Dior, koje su održale pripadnice Britanskog udruženja za zaštitu mini suknji. Ipak, u decenijama koje su uslijedile, stav modne zajednice prema mini(jaturnijoj) odjeći se drastično promjenio. U konačnici su i najkonzervativnije dizajnerske kuće prigrilile mini dužine suknji i haljina. Nažalost, prihvaćenost kratkih suknji u ostalim sferama društva je već sasvim druga priča – koja i danas podsjeća na stav Coco Chanel i Christiana Diora tokom ’60-ih godina prošlog stoljeća.
Kratka suknja stigmatizirana u školama
Taj animozitet nije odlika isključivo rigidnih tradicionalnih društava (gdje su osnovna prava i slobode svakako gotovo nepostojeće), već i progresivnog zapadnjačkog društva koje već godinama pompozno slavi osnovna ljudska prava/slobode i promoviše rodnu ravnopravnost. Poražavajuća je činjenica da su šest decenija kasnije, kratke suknje i dalje stigmatizirane u uredima/univerzitetima/školskim klupama, te instrumentalizirane u svrhu pravdanja seksualnog nasilja. Neću sada navoditi primjere navedene stigmatizacije i instrumentalizacije. Koga zanima proguglaće. Osim toga, vjerujem da je većina pripadnica ženskog spola iskusila barem jedan ili više (pasivno) agresivnih komentara na račun dužine suknje. Kod kuće, u školi, u uredu ili prilikom najobičnije šetnje gradom. Rizikovat ću i pretpostaviti da su primarni uzrok stigmatizacije kratkih suknji mizoginističke struje unutar savremenog društva. Skrivene iza loše argumentacijske linije satkane od religije, morala i etike. I kao šlag na tortu … biologije. Boys will be boys, because they can’t be men. Or can they? Ukoliko djecu napokon počnemo odgajati u duhu te famozne rodne ravnopravnosti, najvjerovatnije da će ipak stasati u osobe koje znaju da dužina suknje NIJE indikator profesionalne etike/kompetentnosti ili seksualne dostupnosti. Niti može i smije biti izgovor za bilo koji oblik seksualnog nasilja.
Britansko udruženje za zaštitu mini suknje
Kada sam prvi put vidjela fotke sa protesta ispred Kuće Diora iz 1966. i u Google pretraživač upisala Britansko udruženje za zaštitu mini suknje, ispostavilo se da udruženje pod tim nazivom danas izgleda ne postoji. A potrebno nam je. U svrhu zaštite ovog kultnog odjevnog komada (i njegovih brojnih ambasadorica) od stigmatizacije, instrumentalizacije i diskriminacije. Ali i u svrhu zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda – poput slobode izražavanja i prava na slobodu kretanja. Mini suknja je kultni simbol modne i društvene revolucije, nastala uslijed potrebe za slobodom u svim sferama života. Stoga smo je dužni cijeniti, braniti i nositi s jednakim ponosom i odvažnošću s kojom su je nosile žene tokom ’60-ih godina prošlog stoljeća.