Nakit sa impresivnim skulptorskim minijaturama Benjamina Kavazovića

Kroz minijaturne, skulpturalne likove od srebra i zlata, bh. umjetnik Benjamin Kavazović oblikuje kolekciju koja nije tek komercijalna dekoracija, već skulptorski odraz naših vlastitih razmišljanja o životu. Ova jedinstvena sinteza skulpture i dizajna stvara mikrokosmos koji nas vodi na putovanje duboko u egzistencijalna pitanja. Benjamin Kavazović nije samo umjetnik; on je vizionar čije stvaralaštvo provocira i nadahnjuje, ostavljajući neizbrisiv pečat na polju umjetnosti nakita.

Rođen u Doboju, tokom odrastanja umjetničko formiranje počinje u sklopu skulpturskog ateljea Drage Handanovića. U djetinjstvu radi prve korake u slikarstvu sa profesorom Nalićem Huseinom, a u sklopu očeve radionice aktivno se bavi serigrafijom i grafičkim dizajnom. Život pravi mnogo krugova, pa tako tokom agresije na BiH između ostalog radi kao illustrator, karikaturista i novinar. Godine 1992. osniva Press Centar Doboj i pokreće novinski list Glasnik slobodnog Doboja. Godine 1994. za televiziju BiH potpisuje autorski dokumentarni film pod nazivom Još krvariš Bosno.

Tokom godina realizuje veliki broj aktivnosti vezanih za ilustraciju, slikarstvo, grafiku i autorski nakit. Godine 1995. seli se u Arbucies u Španiji, gdje se ostvaruje kao umjetnik. Osam godina nakon vraća se u Sarajevo, gdje i danas živi i radi.

Donosimo vam kratki intervju sa ovim bosanskohercegovačkim umjetnikom. Kroz razgovor s Kavazovićem, otvaramo prozor u svijet gdje minijature postaju snažne skulpture, potičući nas na duboka razmišljanja o životu i njegovim beskrajnim nijansama.

 

Jedno vrijeme ste živjeli u Španiji, kako Vas je put odveo u Španiju i zašto ste se odlučili vratiti u Bosnu i Hercegovinu?

– Godine 1992. sam malo žurio napustiti rodni Doboj, a 1996. kad se nisam mogao vratiti kući, Španija me prihvatila. Tako sam došao do spoznaje da kad se nema ništa čovjek postaje slobodan. Za povratak u BiH najzaslužnija je moja supruga i porodica jednostavno nostalgija je bila jaka.

Šta Vam najviše nedostaje iz tog vremena dok ste boravili u Španiji?

– Umjetnički potencijal se može ostvariti tamo gdje su vrata otvorena i gdje se pozitivno djelovanje cijeni. Bez obzira na pozadinu bitno je šta jeste i kako se pridonosi zajednici. Nedostaje mi taj odnos u našem društvu, nekako imam osjećaj da smo se zabavili sami o sebi.

Vaša obrazovna pozadina je bogata, imate iskustvo u slikarstvu, ilustraciji, grafičkom dizajnu i grafiki, ko je bio Vaš najveći utjecaj i uzor? Kako piše u tekstu ‘Umjetnost u funkciji dizajna’ posmatrajući Vaše ljudske srebrne spontano nastaje asocijacija na velikog švicarskog kipara Alberta Giacomettija.

– U najranijoj mladosti sam želio crtati portrete kao Božidar Jakac i imati snagu slika kao Ismet Mujezinović. Kasnije sam oblikovanje učio od Drage Handanovića i slikarstvo od Nalić Huseina. Ipak presudni uticaj na moj razvoj je ostavio Mario Bedini, koji koji me je naučio šta je to čip ludosti da bi slika postala umjetničko djelo. Nalić Husein i Mario Bedini više nisu sa nama, a o njima ne volim govoriti kao pokojnicima jer što se mene tiče zauvijek su sa mnom. U kritičkom tekstu Umjetnost u funkciji dizajna autora poštovanog Ibrahima Mulaomerovića moj trenutni rad je usporedio sa velikim Albertom Giacomettiem u smislu tretmana forme ljudskih figura i tu svaka dalja sličnost postaje slučajna.

U traganju za novim likovnim izrazima počeli ste praviti nakit. Šta Vas je podstaklo da ga počnete praviti? Kad ste napravili prvi komad nakita?

– U životu donosimo odluke u skladu sa okolnostima. Po rođenju kćerke između izbora biti umjetnik ili tata, odlučio sam se za ovo drugo. Tražio sam posao sa stabilnijim primanjima, a da opet nekako bude kreativan. Našao sam ga u zlatarstvu pa onda kako biva prvo završio zlatarsku školu, izradio projekt i otvorio zlatarsku radionicu u Girona Španija. Imam osjećaj da se nisam ni snašao, a nakit izrađujemo već više od 20 godina.

Možete li nam reći više o procesu nastanka jednog komada nakita? Koje materijale i posebne tehnike koristite prilikom izrade?

– Od srednjeg vijeka a možda i ranije nakit se nalazi u rangu sa ostalim plastičnim umjetnostima. Moj pristup izradi novog djela je isti kao i za sliku, grafiku ili nakit koji u osnovi i jeste skulptura. Kod izrade nakita koristim sve skulptorske kao i zlatarske tehnike, pa čak djelomično i slikarstvo, materijal koji koristim je uglavnom srebro.

Svaki komad jedinstven je spoj skulpture i dizajna. Koji Vam je najomiljeniji komad nakita koji ste napravili i zašto?

– Radim ono što osjećam da moram, a to me ispunjava. Sa vremenskim odmakom nemam isti osjećaj i pogled na djelo koje sam nekada radio, tako da mi je sva strast usmjerena na tren nastanka novog rada.

Kako su izgledale zadnje dvije godine u Vašoj radionici? Koliko je pandemija utjecala na proizvodnju i prodaju?

– Pandemija nas  je uveliko poremetila iz balansa. Zatvorili smo se u domove, pa onda i sami u sebe. Tokom pandemije nekako materijalno nije više bilo tako važno pa zatvoren u radionici sam dobio ponovo slobodu djeteta da nešto kreiran bez promišljanja o ekonomskoj dobiti. Čini mi se da sam u pandemiji profitirao.

Šta želite da osjećaju osobe dok nose Vaš nakit? Kakve osjećaje i dojmove se nadate da ćete izazvati svojim nakitom?

– To što sad stvaram su skulptorske minijature koje umjesto da su postavljene na podest su smještene se recimo na prsten i samim time postaju nakit. Volio bi da posmatrači to osjete.