Na velikoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, koje već tradicionalno hrabo otvara prostor za relevantne savremene priče, 11. januara premijerno je prikazana predstava Pink Moon, praizvedba istoimenog teksta Darija Bevande. Autorski tim predstave, na čelu s rediteljem Sašom Peševskim, napravio je snažnu predstavu koja inventivno i maštovito, ali i jako emotivno i duhovito reflektira bh. stvarnost, te suočavanje sa prošlošću i sadašnjošću.
Ova kombinacija je iznjedrila autentičan teatarski izraz koji je spojio najbolje od njihovog dosadašnjeg teatarskog djelovanja. Svijet ove predstve autorski su, uz Bevandu i Peševskog izgradili glumci: Zlatan Školjić (Muha), Adis Mehanović (Mara) i Benjamin Bajramović (Brada), te glumica Dina Mušanović (Barbara).
Pink Moon, postapokaliptična, postdramska rock opera priča je o Mari, neostvarenom rokeru čije nade i planove je presjekao rat, Muhi, mladiću koji pod utjecajem pop-rock kulture pokušava da pronađe medij u kome može da se izrazi, Marinoj kćeri Barbari koja kroz spremanje diplomske predstave pokušava da se suoči sa svojim porijeklom i Bradi, Muhinom starijem bratu čij san je da otvori vlastitu kopirnicu, te o majkama koje se ne pojavljuju na sceni, ali su itekako prisutne u priči.
U Marinom trošnom stanu Muha započinje pisanje svog novog ostvarenja, rock opere čija radnja prati pobunjenika Johnnyja Tootlesa koji u postapokaliptičnom svijetu želi da se suprotstavi vladajućoj korporaciji. Dok Muha razvija libreto za rock operu život unutar stana i radnja koju osmišlja počinju da se isprepliću.
Kako je muzičko djelo u samoj srži predstave tako je proizašlo i zanimljivo rješenje da glavninu scenografije i rekvizite čine muzički instrumenti i dijelovi instrumenata. Kostimi uspješno asociraju na one u kultnim filmovima čija je radnja smještena u postapokaliptičnu budućnost od Blade Runnera do Mad Maxa. Svi teatarski elementi kao da dolaze iz različitog vremena i stila, ali tek zajedno grade svijet koji zloslutno i gotovo proročanski obasjava ružičasti mjesec.
Glumačka ekipa likove igra sa iznimnom osjećajnošću i profinjenim razumijevanjem “mračnih strana” svojih likova. U (kvazi) dokumentaristčnim dijelovima predstave Zlatan, Adis, Dina i Benjamin igraju kao da je priča njihovih likova baš njihova priča. Prisustvo kamere koju unosi lik Barbare, studentice režije daje referencu na reality programe, te perverznu potrebu da, osim što svjedočimo rastakanju na globalnom nivou, svjedočimo i intimnim raspadanjima pojedinaca. Odnosi među likovima se kroz predstavu usložnjavaju, a lične, unutrašnje borbe likovi izražavaju kroz songove koji su dio samog teksta.
Iluziju o dokumentarnosti sa lakoćom glumačka ekipa napušta i prelazi u uloge članova benda VIS RADIOAKTIVNO SMETLJIŠTE koji upravo čine njih četvero. Kako muzika igra važnu komponentu u predstavi, logična odluka je se da upravo ansambl predstave pjeva i svira muziku za songove.
Naizgled spontano, a ustvari gotovo matematički precizno radnja prelazi iz stvarnosti likova u fikciju Muhine rock opere i daje nam nove aspekte problema sa kojima se likovi suočavaju. Postdramski teatar je razbio dramsku formu, ali autori Pink Moona rastaču forme koje koristi taj teatar. Ne treba pomisliti da je ovo predstava samo za teatarske sladokusce. Upravo svojom autentičnošću i slojevitošću postaje predstava za različite generacije i različite ukuse teatarske publike.
PINK MOON nudi sasvim novi diskurs, daje glas generaciji koja ima malo hrabrosti da se izrazi u formi koja je sasvim autentična. Podnaslov predstave Postdramska rock opera upućuje na nesvakidašnju formu. Upravo je tako sve u ovoj predstavi, nesvakidašnje, dok priča sasvim obične priče koje možemo pronaći iza svakog trećeg prozora u našem komšiluku. Ova predstava je proizvod neprestanog svjedočenja jedne generacije raspadanju svih formi od pojedinaca, preko porodica, države, ekonomije, ekologije do smisla. Tako je i osnovna, uvjetno govoreći dramska, radnja smještena u raspadajući stan, a paralelna radnja rock opere na radioaktivno smetljište. Ova dva svijeta se kroz cijelu predstavu isprepliću i potvrđuju i u raspadanju grade autentičnu cjelinu.
Ono što ovoj predstavi daje autentičnost je hrabro, gotovo drsko igranje sa savremenim referencama iz života i okruženja autora. PINK MOON nas brutalno sukobljava sa traumama svojih likova, a likovima daje priliku da nakon lične apokalipse nastave svoje živote tako što se suočavaju sa onim što do tada nikada nisu izgovorili jedni drugima. Ali i publiku suočava sa svime onim o čemu se priča “u raji”, ali nikada javno. U vremenu intenzivne otuđenosti daje nam mogućnost spasenja kroz komunikaciju čak i onda kada ona ne vodi klasičnom sretnom kraju.
Lik predstave Muha bjesomučno nastoji da se izrazi tražeći pravu formu od sviranja u bendovima, preko niskobudžetnog kratkog filma, do pisanja rock opere. Ekipa predstave kroz ovo djelo kao da Muhi daju odgovor da više ne postoje zadate forme, da nove forme nisu ni u rušenju starih formi, da ne postoje pravila. Postoji samo vlastiti rakurs. Daju odgovor i drugim likovima jer svi tragaju za alternativnim modelom stabilne egzistencije, traže čvrst i jednostavan odgovor, a Pink Moon nam sugerira da takav odgovor ne postoji.
piše_Sabrina Begović-Ćorić