Tog dana, 28. marta 1941. Virginia Woolf odluฤila je napuniti dลพepove svog kaputa teลกkim kamenjem i uลกetati u Ouse rijeku koja se nalazila iza njene kuฤe. Njeno tijelo naลกli su 21 dan kasnije. Iza sebe ostavila je znaฤajan opus, od dirljivih dnevnika, do njenih veliฤanstvenih eseja, ali i dirljivo oproลกtajno pismo svom muลพu Leonardu.
Najdraลพi,
Pouzdano osjeฤam da ponovo ludim. Mislim da ne moลพemo opet prolaziti kroz joลก jedan straลกan period. Neฤu se oporaviti ovoga puta. Poฤinjem da ฤujem glasove, i ne mogu da se skoncentriลกem. Zbog toga ฤinim ono ลกto je najbolje za nas. Pruลพio si mi najveฤu moguฤu sreฤu. U svakom smislu si bio sve ono ลกto si mogao biti. Mislim da ne postoji dvoje ljudi koji su bili sretni kao mi prije nego ลกto je nastupila ova uลพasna bolest. Ne mogu viลกe da se borim. Svjesna sam da uniลกtavam tvoj ลพivot, i da bi da ja nisam tu bio sposoban da radiลก. I hoฤeลก, ja to znam. Vidiลก da viลกe ni ovo ne mogu da napiลกem kako treba. Ne mogu da ฤitam. Ono ลกto ลพelim da kaลพem je da svu sreฤu u svom ลพivotu dugujem tebi. Bio si veoma paลพljiv prema meni, i nevjerovatno dobar. ลฝelim to da kaลพem – a to i svi znaju. Da je iko mogao da me spasi, to bi bio ti. Iz mene je nestalo sve sem sigurnosti u tvoju dobrotu. Ne mogu viลกe da uniลกtavam tvoj ลพivot. Mislim da niko na svijetu ne moลพe biti sretniji nego ลกto smo mi bili nekad.
Teลกka bolest bacila je sjenu patnje i bola na ลพivot i stvaralaลกtvo velike umjetnice. Nakon njene smrti ostala su brojna knjiลพevna dela, ali i ovaj dirljiv dokument koji sa svom svojom jednostavnoลกฤu i iskrenoลกฤu svjedoฤi o jednom velikom prijateljstvu i ljubavi.