Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim, a svako umjetničko djelo cvjeta samo uz učešće, uz dosluh svih vrlih sastojaka duha. Onim čime se bavi umjetnik Rikardo Druških posljednjih šest godina, na svojstven način prikazuje ono što osjeća, nudi nam drugačije poglede, pruža nam mogućnost da budemo dio njegovih priča stvarajući i svoje okom posmatrača.
Svoj prvi ozbiljniji umjetnički iskorak Rikardo Druškić pravi kao učesnik grupne izložbe u Collegium Artisticumu u autorskoj koncepciji i selekciji Jusufa Hadžifejzovića. Nakon toga izlaže samostalno i na kolektivnim izložbama sa YAGE grupom. Bio je finalista na Art Revolution Competition Taipei u aprilu 2014. godine. Nakon toga, u julu 2014. godine njegovi radovi Madness Continues i Depth su odabrani od grupacije SEE.ME i predstavljeni na Times Squareu u New Yorku. Jedan je od pobjednika grupne izložbe Pure Abstraction u New Yorku, Gallery 25N. Svoje radove je izlagao u Los Angelesu, u LACDA (Los Angeles Center for Digital Arts). Za Fashion, Beauty, Love magazin govori u kojem smjeru teži njegova umjetnost, te na koji način kroz svoj rad želi promijeniti nepravdu, nepravilnosti i društvo učiniti boljim – porukama ljubavi, jer ljubav usitinu vrijedi najviše.
U neograničenim prostorima u kojima je mašta ne samo moguća, nego i ostvariva, u kojem smjeru teži Rikardova umjetnost, kojim oblikom, linijom i bojom?
– Ona teži ka pričanju skrivenog, oblikom linijom i bojama koje dolaze direktno iz izvora (skrivenog); podsvijesti.
Koliko je važno da ono čime se bavimo ispunjava naš život, naše snove, a ne snove drugih?
– Meni lično je to podjednako važno. Meni umjetnost pomaže da opstanem, da se uklopim u društvo, a da svoje biće ne učinim konformističkim. S druge strane, stalo mi je šta drugi ljudi misle o mome radu. Zašto? Zato što kao umjetnik želim promijeniti nepravilnosti, nepravdu, želim društvo učiniti boljim, a to pokušavam uraditi približavajući svoju umjetnost običnom čovjeku. Nisam siguran da ljudi koji od mene kupe rad znaju da puno više za mene urade sa dvije ili tri lijepe riječi koje imaju da kažu za taj isti, nego s novcem kojim mi plate moju umjetnost. Sa parama jedem i pijem, ali sa tim riječima, ja živim, nastavljam dalje da radim i pokušavam mijenjati, činiti situaciju boljom.
O svojim uspjesima imali ste priliku govoriti i prenositi svoja iskustva drugima, /Vaša(r) ideja/, s ciljem da se mladi potaknu na kritičko razmišljanje i pozitivno djelovanje na svoju okolinu. To iskustvo pamtite kao?
– To iskustvo pamtim kao jedno od najvažnijih u svom životu. Prvo sam morao proći kroz ogromni psihološki zid od javnog nastupa. Nastupao sam pred djecom, koja osjete odmah ako ih foliraš, ako si lažan. Najviše me i učinilo ponosnim to što su osjetili da imaju ispred sebe nekoga ko je iskren u onome što radi. Došao sam sa ciljem da ispričam svoj životni put, put problematičnog djeteta koje je imalo problem da se uklopi u društvo i na koji način mi je umjetnost pomogla u nošenju sa okolinom. Put koji mnoga djeca i dan danas prolaze. Zajednička želja profesorice Adile Salibašić i mene bila je da kroz moju priču pokažem kako postoji način da se energija, koja je drugačija, usmjeri u nešto što je korisno i da na taj način probudim nadu i entuzijazam kod mladih ljudi.
Vaši radovi itekako viđeni, rad i trud prepoznat, nagrađen. Od svih izložbi, mjesta kojim su se „šetali“ postoji li nešto što se izdvaja sa posebnim značenjem?
– Iskren da budem, možda ću zvučati demagoški, ali nema ništa što bih sada izdvojio kao najvažnije. Mislim da su i nagrade, te kolektivne i samostalne izložbe podjednako bitne. Sve to čini cjelinu mog opusa, te bi bilo nezahvalno da samo jedan dio izdvajam iz cjeline.
U želji da okupi na jednom mjestu sve ljubitelje knjige i kulture knjižara Books.ba je upriličila prodajnu izložbu umjetničkih radova i ilustracija Add to cART okupivši grupu umjetnika/ica, kretivaca i ilustratora/ica, koliko nam ovakva okupljanja znače, ali i nedostaju u većem broju?
– Meni lično znači mnogo, jer sam osjetio jako lijepu, iskrenu emociju i energiju. Energiju koja nedostaje ovom gradu, našim umjetnicima, koji se guše u dubokim morima sujete, koja im usporava vlastiti rast i razvitak. Da li trebam pominjati da su nažalost ovakva dešavanja rijetkost? Naša moralna dužnost je ta da to pokušamo promijeniti.
Sve što crtate ima uporište u životu i iskustvu. Da li to znači da kroz umjetnost prepričavate svoja životna iskustva?
– Kroz svoje radove prepričavam osjećanja nastala kroz sopstvena životna iskustva.
Gdje je umjetnost u Bosni i Hercegovini?
– Na zadnjem spratu, u zgradi bez lifta.
Kroz svijet likovne i digitalne umjetnosti poruke koje nastojite poslati kroz svoja djela su?
– To su poruke ljubavi. Emocije koja je u moru konzumerizma, lažne demokratije, sveprisutnog fašizma, postala izgubljena, iskrivljena i umanjena. Ti danas ukoliko si emotivan, ti si slab. Znam to najbolje iz svog iskustva. Kako je moguće da su došla vremena da nešto što najviše vrijedi, a ljubav uistinu vrijedi najviše, se smatra manom, slabošću? Ja kroz svoju umjetnost prvenstveno želim vratiti vjeru u ljubav, te iskren međuljudski odnos jer smatram da je to naša karta za „bolje sutra“.
Razgovarala_ Aldijana Selimbegović
Naslovna fotografija_Arnej Misirlić