Postoje datumi koji u kolektivnoj memoriji ne blijede. Osamnaesti juni je jedan od njih. Tog dana, Sarajevo – grad s hiljadu priča, ali i hiljadu tonova – sjeća se dva muzička vizionara koji su, iako u različitim epohama i žanrovima, zauvijek promijenili zvučnu sliku Bosne i Hercegovine: Davorina Popovića i Adija Lukovca. Na današnji dan, 18. juna, obilježava se godišnjica smrti ova dva istaknuta bh. muzičara. Dva muzičara koja nisu bila popularna u isto vrijeme, u istoj mjeri, niti je njihov muzički izraz bio povezan, ali svaki od njih ostavio je neizbrisiv trag na historiju muzičkog stvaranja u Bosni i Hecegovini i regionu. Davorin i Adi nisu dijelili muzičke izraze, ali jesu osjećaj odgovornosti prema zvuku i publici. Njihova umjetnost bila je autentična, iskrena i neponovljiva – baš kao Sarajevo koje su voljeli i kojem su se uvijek vraćali.
Davorin – glas Sarajeva, duša jedne Jugoslavije
Za mnoge je on bio naprosto Pimpek. Za sve druge – Davorin Popović, karizmatični vokal grupe Indexi i jedan od najupečatljivijih glasova bivše Jugoslavije. Elegantna jednostavnost njegovog glasa bila je kontrapunkt turbulentnim vremenima u kojima je stvarao. Sa Indexima je unio poeziju u rock, a sa solističkim radom ostavio još dublji trag.
Malo ko zna da je karijeru započeo u grupi Lutalice, a potom 1964. postao zaštitni znak Indexa. Njegov prvi solo album Svaka je ljubav ista (osim one prave) iz 1975. godine, paradoksalno, i dalje zvuči kao da je snimljen jučer. Snimio je čuvenu pjesmu Žute dunje za film Kuduz, a 1995. predstavljao BiH na Eurosongu u Dublinu s pjesmom 21. vijek i zauzeo 19. mjesto. Prije toga je Davorin za Eurosong konkurisao 1967. s Indexima, te kao solist 1993, na prvom samostalnom BH izboru za Pjesmu Europe, kada je pjevao čak tri pjesme – vlastitu, onu braće Mulahalilović, te još jednu u grupi s Mahirom Paloš, Slobodanom Vujovićem i Željkom Katavić.
Davorin Popović je preminuo 18. juna 2001. godine.
Danas, njegov duh živi kroz muzičku nagradu Davorin, kasnije nazvanu Indexi, kao trajni podsjetnik da je Sarajevo nekada imalo zvuk koji se nije mogao kopirati – samo voljeti.
Adi – elektronski prorok iz Sarajeva
Ako je Davorin bio zvijezda svog vremena, Adi Lukovac bio je glas budućnosti. Elektronski pionir koji nije bježao od korijena, već ih je s ljubavlju ukomponovao u futuristički pejzaž. Sa grupom Ornamenti, koju je osnovao tokom rata, i labelom Post War Sound, Adi je ispisivao novu muzičku historiju BiH – onu u kojoj su se sazovi, duh Sarajeva, i elektro ambijent savršeno stapali.
Njihov album Pomjeranja i kasnije Fluid bili su među rijetkim bh. projektima s međunarodnom distribucijom – od Italije do Austrije. Adi je bio autor muzike za film Remake, učestvovao u stvaranju albuma Sredinom Dine Merlina, i nastupao s Ornamentima kao predgrupa Manu Chaou – ni manje ni više nego u sarajevskoj Vijećnici.
Tragično je stradao u saobraćajnoj nesreći 2006. godine, na isti dan kada je pet godina ranije otišao i Davorin. I kao da im je taj datum bio neki lični dogovor – da se zauvijek spoje u tišini koju su za života tako majstorski punili muzikom.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.