Staša Dukić: London je sloboda i moja stalna inspiracija

Zaboravite priču o zečijim rupama i ogledalima, ova Alisa pronalazi svoju Zemlju čuda kroz vrata pozornice. Prateći mađioničara, ona upadne u rupu i ostalo je čisti teatar. U bogatoj i halucinantnoj produkciji koja je prvi put viđena 2011. godine, rediteljka Theresa Heskins spaja maštu Lewisa Carrolla sa sopstvenom pozorišnom inventivnošću, piše u recenziji Guardiana o novoj predstavi New Vic teatra. Dio glumačke postave u ovoj sjajnoj predstavi, kojoj Guardian daje četiri zvjezdice igra i glumica Staša Dukić.

Staša Dukić rođena je u Travniku, gdje završava osnovnu i srednju školu. Tokom osnovne škole postaje članica Amaterskog pozorišta Travnik, režira Pepeljugu predstavu sa drugarima iz ulice, koja nastavlja svoj život na sceni Amaterskog pozorišta Travnik. Nakon srednje škole upisuje Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Uskoro dobiva ulogu u filmu Djeca u režiji Aide Begić. Film je prikazan na Cannes Festivalu gdje osvaja specijalnu nagradu u programu Un Certain Regard. Godine 2015. osvaja nagradu Rejhan Demirdžić za najbolju mladu glumicu nafestivalu MESS za ulogu Stele u predstavi Tramvaj zvani žudnja. S istom tom predstavom igra na brojnim festivalima u regionu kao i na festivalu u Moskvi.

Dok je živjela u Sarajevu, bila je voditeljica dramskih radionica u Altteatru i Basics školi, koje su često završavale predstavom koju bi kreirala zajedno sa djecom i mladima. U tom aspektu sebe, kao pedagoginja ili voditeljica, pronašla je, kako kaže, drugačiju svrhu od one biti glumica. Počela je intenzivno da se zanimam za dječiji teatar i teatar mladih, da istražuje šta je to što drugi kreiraju u svijetu. Tako se naišla na MA program Teatar za djecu i mlade na Rose Bruford College u Londonu, a ono što je posebno zaintrigriralo, jeste da je program praktičnog karaktera. Iz radoznalosti je aplicirala i bila primljena. Sada, više od četiri godine kasnije još uvijek se inspirišu London i Staša.

 

Trenutno si dio glumačke ekipe New Vic Theatera, možeš li nam reći više o tom teatru i svojim angažmanima u njemu?

– New Vic Theatre je predivan teatar sa fantastičnim ljudima. Svi zaposleni su nevjerovatno posvećeni i jako vole svoj posao. Teatar ima veliku ulogu u društvu tog grada. Pored toga što otvara svoja vrata građanima koji ne mogu priuštiti grijanje, da dođu, da se druže i/ili gledaju predstave, sve to naravno, besplatno, također im nude topli obrok jednom sedmično. Iznenadila sam se kada sam vidjela koliko penzionera volontira u teatru, ili na kartama ili u sali, jer ih to jednostavno veseli. Sušta radost ispunjava ovaj teatar. U Engleskoj ne postoji zaposleni ansambl u teatrima. Svaku ulogu koju igrate ste u 99% slučajeva dobili putem audicije. Jako me radosti činjenica da sam u istom periodu igrala u dvije predstave Alice in Wonderland i My Thousand Year Old Land (A Song for BiH) jer je to svojevrsna potvrda da se rad upornost i disciplina vrednjuju.

Nedavno ste odigrali 84. put po redu predstavu Alice in Wonderland, predstavu kojoj je Guardian dao četiri zvjezdice. Nismo imali priliku pogledati predstavu, pa nam reci više o njoj. Koju ulogu si ti igrala?

– Rediteljica predstave Theresa Heskins je adaptirala Alisu u zemlji Čudesa i Alisa kroz ogledalo u viktorijansku verziju njene Alise. Njena Alisa ne zna čitati, mora raditi da bi pomogla roditeljima, živi na kanalu i pokušava osigurati večeru. Prati mađioničara u teatar i pada kroz propadalište na sceni u zemlju čudesa. U nekim trenucima sam se ja osjećala kao Alisa, jer produkcija predstave je nešto što ja nikada nisam iskusila. Predstava je trajala dva sata i nas, trinaest glumaca i glumica, konstantno se smjenjujemo kroz različite scene. Ono što je bitno istaći je da smo imali nekoliko velikih muzičkih numera sa koreografijama, u kojima smo pjevali i svirali različite instrumente uživo. Posebnu čar su imale lutke kao npr. poznata mačka ili ogromni Jebberwock koji riga vatru. Mogla bih satima da vam pričam o kostimima i scenografiji, od početka kada se brod rastavi na sceni u tri pokreta i postane pijaca pa do samog kraja. Jednom riječju – spektakl. Ja igram Cheshire cat (češirsku mačku), Jebberwock, te ostale ansambl uloge.

Kako si se spremala za tu predstvu?

– Kao neko ko je, zvučat će smiješno ali razumljivo, bio posjedovan od strane nekoliko mački, rad na ulozi je bio radostan. Posmatrala sam ih kako se kreću, kakve pokrete glave prave, slušala im mjauke, ali u konačnici jako veliki dio uloge se zasnivao na govornoj radnji, pa sam se igrala sa dubinama i visinama svoga glasa kao i mijenjanjem boje. Jedinu indikaciju koju sam dobila, bila je da svaki put kažem svaku repliku drugačije, to mi je dalo slobodu da svih 84. puta kreiram drugačiju govornu radnju lika. Mačka je bila velika lutka čiju glavu sam kačila na poseban prsluk koji su mi napravili. Zbog veličine glave, nisam mogla da vidim ispred sebe pa je to zahtijevalo nepokolebljivu prisutnost. Fizički je cijela predstava bila teška, pa smo svi bili upisani u teretanu i radili yogu pred svako igranje.

Koja je najvažnija lekcija koju si naučila radeći na toj predstavi?

– Da sam tu gdje trebam biti.

U predstavi My Thousand Year Old Land (A Song for BiH) radnja prati tri žene Pravdu, Istinu i Nadu, tri žene čije živote promijenio rat u BiH. Kakav je osjećaj pričati priču svoje zemlje na daskama tog teatra?

– Predstava je dokumentarnog karaktera, svaka riječ je verbatim. Počastvovana sam da mi je data odgovornost tog lika i tih riječi. Strastveni smo čuvari tog komada. Jako sam ponosna na rediteljice i sretna zbog prilike da mi pričamo priču naše zemlje. Često na kraju predstave je tišina, i ta tišina me tješi da su nas razumijeli i čuli. Da su nas čuli.

U intervjuu koji si dala za naš magazin prije 5 godina izjavila si da je tvoj ritual prije svake predstave da dođeš ranije i provjeriš svu rekvizitu, scenografiju i da se osamiš kako bi se skoncentirala, da li to još uvijek radiš prije predstava?

– Da, ritual je isti, u to sve bih dodala i zagrijavanje.

Nedostaje li ti lik Stele? I kakve su šanse da te opet nekad uskoro gledamo na daskama SARTRa?

– Stela, Stelica je meni došla u život sasvim neočekivano i u pravom trenutku. Nisam ni znala koliko mi je trebala. Promijenila mi je sve, kako u privatnom životu tako i u poslovnom. Jako sam joj zahvalna, kao i najdivnijim kolegama Dini, Albanu, Igoru i Adiju. Ja nju nosim sa sobom, i gledam na nju s radošću. Nekad se zna desiti da Dina i ja namaštamo da možda, nekad, opet odigramo to skupa, ali to više nije moja Stela niti taj Tramvaj zvani čežnja i to je prirodno. Meni je jako drago da predstava opet igra i voljela bih je sad pogledati kao publika.

Šta najviše voliš kad je riječ o Londonu?

– Nekoliko mjeseci nakon što sam došla u London, na stanici sam vidjela momka potpuno plavog, plav kao Avatar, u tom momentu sam znala da ću ostati u Londonu. Sloboda. London je moja stalna inspiracija.

Šta ti najviše nedostaje iz Travnika?

– Roditelji, porodica i snijeg.

Planovi? Novi projekti?

– Planove ne pravim. Igram se dan za danom. Trenutno sam dio dva projekta: Baby Playground, gdje u bibliotekama troje umjetnika ima interaktivne sesije sa bebama do 18. mjeseci, te Speech Bubbles, gdje držim dramske radionice po posebnoj metodi, djeci sa poteškoćama u govoru i jeziku. Veseli me što sam bukirana za turneju po Engleskoj, Škotskoj, Irskoj i Welsu u julu sa predstavom My Thousand Year Old Land (A Song for BiH). Radim audicije i slažem puzzle.