Concrete Sun je petočlani bend iz Novog Sada nastao prije sedam godina. Southern sludge ‘n’ grunge je verovatno najbolji pokušaj da se opiše muzika koju sviraju, njihova muzika je kombinacija southern rocka, bluesa, stonera, sludgea i grungea, prepoznatljiva po bluzerskim melodijama, oštrim vokalima i teškim rifovima.
Od samog osnutka bend je promijenio dosta članova, a 2009. uslijedila je i pauza u trajanju od godinu. Sudeći prema Facebook statusima Strahinje Cerovine, vokala benda, slijedi im još jedna pauza, a da bismo saznali o čemu se zapravo radi razgovarali smo s njim o tome.
Na samom početku te molim da nam objasniš šta se dešava s bendom. U zadnje vrijeme po FB smo mogli čitati kako napuštaš pjevanje i uopšte bavljenje muzikom, kako se Concrete Sun gasi (bar na neki period), kako dižes ruke od svega i da jednostavno nemaš više snage za gurati nešto kao što je bend Concrete Sun u okruženju u kojem svi jesmo? Zar je dotle došlo, reci mi da griješim?
– Prije svega VELIKI pozdrav za Sarajevo!!! Dakle o čemu se radi, bend CS prestaje sa radom na, nadamo se, neki kraći period zbog sređivanja privatnih stvari u životu. Naime jedna od stvari je da čekamo prinovu našeg basiste Steve i to će biti prvi Concrete sinovac, a i mi ostali imamo dosta stvari da riješimo po, npr. finansijskom pitanju. Nadamo se da pauza neće biti duga i da ćemo se vratiti na scenu što prije. Sami znate kakvo je stanje u EX-Yu državama tako da ne razglabamo o tome.
Vratimo se sada na početak, bend je nastao 2007., međutim, u startu su odmah išle promjene u postavi i već jednom ste sa bina odsustvovali punu godinu, zašto? Da li je takvo vrijeme došlo u Srbiji da se ekipa ne može održati na okupu i konstantno radi neki druži period, nego uvijek ili promjene ili odsustva? Do čega je: ljudi (svirača), ljudi (publike), para ili nečeg četvrtog?
– Ljudi se raziđu u ukusima ili zbog nečega njima bitnijeg u tom trenutku života. Taj naš prvi raspad je bio zbog služenja vojske, veoma jednostavno. Dosta ljudi je prošlo kroz bend što je i doprinijelo šarenilu žanrova, a putevi su nam se jednostavno razdvojili.
Vjerujem da ste vi, tj. da si i ti sam znao da vas očekuju poteškoće, kao i svaki drugi bend koji se odluči za ovaj muzički pravac, pa kako to da ste se onda odlučili baš za ovaj pravac i malo nam pojasni odakle uopšte da se stvarlački okrenete nečemu što za naše područije nije tako blisko, (ipak je tu presudni neki New Oreleans/Seattle sound)? Zašto ne, recimo, Ex-Yu pop rock?
– Novi Sad stoner! To je muzika koju svi slušamo i u kojoj se svi pronalazimo. Daje nam širok spektar žanrova koje možemo uvrstiti u neki naš zvuk. Svi mi slušamo svašta, ali nam je zajednička ta R’N’R lavina. Novi Sad je naša močvara i pustinja, i naš neiscrpni izvor inspiracije. Nekako nas naš NS i podsjeća na spomenute američke gradove, a pokušali smo dočarati naš grad kroz tekstove i muziku nama specifičnu. Svakim danom se pojavljuje sve više bendova sličnih nama po zvuku i razmišljanju, što je sjajno. To nekako Ii jeste bio cilj da nas ima u budućnosti što više.
Kako si uopšte upao u muzičke vode, da li je tu bilo bendova prije CS-a? Možda neki death metal Strahinja ili HC Strahinja? Kako si razvijao svoj vokal i šta i kako općenito radiš na sebi, na svom vokalu? Ipak si jedan od najprepoznatljivijih i kvalitetnijih domaćih (kod nas ti je domaće sav bivši prostor) metal vokala? Misliš li da vokali u metalu olako shvataju svoj “instrument” i ne vježbaju i ne ulažu u njega kao recimo ostali “metal svirači”?
– Što više piva to je vježba! (smijeh) Šalu na stranu, nisam nikad savladao ni jedan instrument na zadovoljavajućem nivou i otud pjevanje. Moj prvi bend je bio Litter Infection. Death metal je u pitanju i tu sam nekako i počeo pjevačku karijeru, nakon toga sam bio u bendu Alcotron, trash metal bend itd… Nekako sam godinama sve više počeo pjevati čistije vokale, pa sam težio ka takvom nekom zvuku. Naravno kući sam puštao glasno muziku i pokušavao skinuti razne pjevače iz raznih žanrova. Na probama bih ostajao što više vremena sam sa mikrofonom kako bih probao iskontrolisati što bolje svoj vokal i napraviti boje sa efektima. Dakle, super je imati talent, međutim, vježba je definitivno presudna za napredovanje.
[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=7Tnxj99Lg3A[/youtube]
Da li ti je, možda, ponekad žao što nisi bubnjar ili gitarista? Šta misliš čiji je posao u bendu najteži? Ipak su vokali da kažem prvi na udaru, nešto kao treneri – kad ne valja ekipa/utakmica do trenera je; kad ne valja svirka/atmosfera onda vokal nije dovoljno dobar posao odradio u komunikaciji sa publikom? Kako ti kao vokal “kontrolišeš masu” i tjeraš je da lomi vratove na svaki rif?
– Nikada nisam ni pokušao svirati neki instrument sa bendom, niti sam zainteresovan za sad. Prvu stvar koju ljudi moraju shvatiti jeste da su u bendu dio cjeline, a ne pojedinci. Bend mora da udara kao jedan i da se svi dopunjuju energijom. Posao svakog muzičara na bini je da izgura cio bend kao cjelinu i podjednako je teško svima. Za ego nema mjesta u bendu. Što se mene lično tiče uživam u muzici koju pravimo i nije mi teško svoju energiju prenijeti na masu, jednostavno to nekako dođe prirodno.
Sad ću se vratiti u 2011., album prvjenac Sky is High izlaz u vašoj produkciji, reci mi koliko krvi, suza i znoja je na tom albumu? S obzirom na to da ono što svirate, muških suza je tu puno, ne sumnjam, ali šalu na stranu, kako je išao taj process, šta se moralo žrtvovati da bi taj album ugledao svjetlo dana, pa barem kao self released izdanje?
– Sky is High je naš prvjenac, na kome smo se momački potrudili što se svega tiče. Dosta novca je uloženo u njega i solidno je promovisan. Drago mi je što smo uspjeli da ga istjeramo na svjetlost dana. Nažalost u ovoj vrsti muzike nema producenata, menadžera, tekstopisaca, stilista, itd… Sve što radite, radite sami i na svoju ruku. Na albumu se radilo skoro 3 godine, što znači da je prije svega dosta vremena uloženo. Svako ko je sam izdao album zna pred koliko barijera se našao.
Kako CS pravi pjesme? Ima li tu neka uigrana šema ili se ide po osjećaju?
– Mi smo jako čudan bend što se toga tiče, svi rade sve. Muziku aranžmanski svi zajedno sklapamo i dajemo sugestije koje se poslije razrađuju i daju finalni produkt. Nemamo neki šablon pravljenja pjesme nego se jednostavno prepuštamo samom talasu koji pjesma emituje i pokušamo da je dočaramo na što bolji način.
Priču o prvom albumu zaokružit ćemo sa 2012. i oficijelnim izlaskom albuma za izdavačku kuću Miner Recordings iz Švicarske, kako je došlo do toga i da li je nekako taj legalni izlazak albuma bio neka vrsta trijumfa u smislu: postojali ste već 5 godina kao bend, pa godinu pauzirali, pa mijenjali članove, da li je to bio neki bajkoviti dio priče ili ipak previše filmova gledam?
– Pa, svakako da nam je drago bilo da imamo nešto legalno izdato i da na neki način to i jeste zaokruživanje cijele jedne priče. Drago nam je da se to desilo, ali je album već uveliko prije tog izdavanja bio u etru. Više nam je sigurno prijala izdavačka kuća što se tiče našeg drugog albuma, i hvala na tome MINER timu. Nažalost, za neki budući rad nismo našli zajednički jezik.
Na drugi album smo čekali poprilično, ali nakon što je izašao, opet se činilo da CS ide naprijed punom snagom, da li je bilo razlike u radu na drugom albumu, da li ste nešto uradili pametnije u odnosu na prošli album i šta se očekivali od njega, a šta ste na kraju dobili?
– Drugi album EIGHT je dosta složeniji aranžmanski i mnogo smo naučili u studiju snimajući prvjenac. Također, ko je imao prilike da posluša po redu pjesme na drugom albumu zna da on zaokružuje jednu priču kroz osam pjesama. Svaka pjesma ima jednu značajnu rečenicu ispod teksta u knjižici i daje joj smisao. Kada se sve rečenice sklope daju cjelinu i oblik našoj viziji i izrazu. Što se tiče iščekivanja i nadanja nikada nismo imali takvo razmišljanje i to je prepušteno slušaocima kao jedinim sudijama. Nama se čini da smo odradili dobar posao.
[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=D5C4i9FoavU&list=PLr3fO-rNDC-URXj3tKQjDtGynfRxhnVCi&index=6[/youtube]
Kako rekoh u pitanju iznad, činilo se da CS ide punom parom, a ono opet promjena postave, pa na kraju i prekid saradnje sa izdavačkom kućom, je li se to opet vratilo neko CS prokletstvo ili su razlozi više ovozemljaskog karaktera?
– Ništa nije čudno u cijelom skladu događaja. Jednostavno to su stvari koje se dešavaju, a mi se prilagođavamo kako možemo i znamo. Mislim da prokletstva nema, nego pokušavamo svaku situaciju pogledati iz jednog realnog ugla i jednostavno ne treba odustajati.
Nakon promjene brzina CS je opet uletio u punu snagu nova ekipa, svirke van Srbije, gdje ste sve svirali od samog početka? Zadnje koncerte ste radili, koliko sam upratio, po Bugarskoj, kako su vas ljudi vani prihvatili i da li je bilo nekih ponuda za dalje?
– Mi nigdje ne žurimo. Ponuda uvijek ima, samo zavisi od toga koliko su one razumne. Što se tiče Bugarske tamo je sjajna publika. Preporučio bih svima koji mogu da sviraju u Sofiji. Nekako mi je uvijek bilo krivo kako da se kod nas još nije toliko približio ovakav zvuk ljudima. Napolju su to svirke na koje dolazi od 400 do 1500 ljudi po nimalo jeftinoj karti. I ne samo to, mi smo nekako postali hladna publika, kao da nas neko tjera da idemo na silu na muzička događanja. Moramo to da popravimo što prije. I što više ljudi bude dolazilo na svirke sigurno će i same svirke izgledati mnogo bolje i profesionalnije. No polako, kao što rekoh, ne žurimo, sporiji smo, ali ne sumnjam da ćemo skontati.
U Sarajevu ste bili jednom i to u AG klubu koji je realno za bend vašeg kalibra bio nedovoljan, ali svirka je gorila, ljudi su vas odlično primili (barem oni što su ostali!), sad mi reci redom: zašto samo jednom u Sarajevu?! Je li tako teško organizatoru da dovede CS da svira, ili je ipak do samih organizatora u smislu onog što nude i kako se odnose prema bendu? Zasto muzičari šute o lošim organizacijama i organizatorima i prihvataju da sviraju za neke minimalne uslove, a svjesni smo da i toga ima, kako to da nema saradnje između Srbije i BiH kad su u pitanju svirke? Zašto tako malo bendova svira kod nas i naših kod vas?
– Pa, svi rade sa onim sto imaju i trude se da postignu neki najviši nivo. Mi smo nažalost samo jednom svirali u Sarajevu i voljeli bismo da nam se pruži u budućnosti prilika da se vratimo. Bendovi sarađuju koliko mogu između sebe. Cijela situacija je grozna zbog, ja mislim, jednog jedinog razloga, a to su finansije. I ljudi moraju da shvate da moraju biti ljudi i da kako bi voljeli da njih neko dočeka u nekom drugom gradu tako i ljudi iz bendova žele dobrodošlicu. Mislim da je svakome potreban tuš poslije, npr. 8 sati putovanja, hrana, itd… To su jednostavno neke normalne i ljudske stvari. Ako to neko ne može obezbijediti, treba da se okani organizacije. Treba i samu scenu probuditi i iskristalizovati. Za taj poduhvat potrebni su svi, i bendovi i organizatori i naravno najpotrebiji su slušaoci. Kada to sve dođe na mjesto imat ćemo šansu za ozbiljne stvari i da se vratimo u medije i pokažemo da i mi imamo šta ponuditi što se tiče kulture.
Kad smo kod domaće scene, šta je to što moramo čuti iz Srbije, a šta je to što je tebi zapelo za uho iz okoline? Šta trenutno svira na tvom playeru?
– Super pitanje! Od domaćih bendova: Wolfram, Consecration, Tanker, Kryn, She loves Pablo, Putrid Blood, Superhammer, Siempre peligroso, NORTHERN REVIVAL, Tona, Proleće… A, što se tiče stranih bendova: Alice in Chains, Bombus, Kvelertak, Immortal, Red Fang, Planet of Zeus, Smallman, Cluch,Down, COC, Mastodon …. To su otprilike bendovi koje sada slušam.
Kako gledaš na hrpu reality, talent emisija gdje se takmiče učesnici od 7 do 77 i opet na osnovu nekih tuđih pjesama, nekih glasova žirija/publike/smsova/lajkova dobijaju pažnju? Kako to da cover bendovi (pogotovo ovi Ex-Yu tezgaroši) pune klubove i uzimaju pare (neke pare) dok autorski rad (posebno alternativnijih pravaca), malo je reć’, da se slabo poštuje?! Zašto naši prostori toliko žale za tim nekim Ex-Yu zvukom (ili je to samo situacija u našoj bašti u BiH) i slabo prihvataju nesto novo, drugačije?
– Nas konkretno ne trebaju interesovati ti reality i ostalo, treba sami da izgradimo scenu sa ljudima. EX-YU rok je nešto što je napravilo haos u svoje vrijeme i otprilike tako nešto i mi trebamo doseći. Svi ti bendovi koji sviraju obrade tih pjesama nemaju svoj lični identitet i zarađu na tuđoj grbači, tako da mogu samo da ih sažalijevam. Isto je stanje i ovdje u Srbiji. Kao što rekoh, mora da se izgradi scena da bi bendovi mogli da napreduju i možda zarade nešto.
S obziroma na to da je ovo lifestyle portal moram ugurati bar jedno pitanje, a neka to bude da mi kažeš nešto o svojim tetovažama, koliko, gdje su rađenje, zašto uopšte, koliko će ih još biti, sve vezano za tvoje šare? I, da, zašto si se ošišao?
– Uf, tetke! Cio sam išvrljan i ima dosta ljudi koji su me tetovirali. Evo da spomenem leđa koja uskoro završavam, majstor je Djerman, a slika je prikaz borbe iliti života. Na slici je kostur koji gužva testament, iznad su dvije lobanje i demon koji urla. Moje neko viđenje je da zlo mora da izgubi i totalno je svjetao motiv za mene, mada vjerovatno mnogi misle da je riječ o mranoj tetovaži. Na ramenu imam SOD trupera! On je jedna od mojih omiljenih tetovaža, i, naravno, SOD je jedan od mojih omiljenih bendova. Eto, dosta, ostalo ima veze sa privatnim životom i ne bih da ide u etar! (smijeh) Što se tiče šišanja, jbg, ko zna možda mi opet dune da pustim kosu. Za sad mala promjena.
Malo smo skakali s teme na temu, reci nam ako sam nešto izostavio, a trebao sam pitati?
– Mislim da smo sve rekli i da ne znam ni sam šta bih još dodao! (smijeh) Hvala vam još jednom svima i ostajte u dobrom. Veliki pozdrav od CONCRETE SUN!
razgovarao_Ensar Bistrivoda