Na današnji dan, 28. septembra, ali 1934., 1952. i 1972. godine rodile su se tri žene, svaka na svoj način strašna, i svaka na svoj način kontroverzna. Svaka od njih zaslužila bi zasebnu priču, no stavljamo ih zajedno, ne toliko zbog zanimljive koincidencije istog datuma rođenja, koliko zato što su sve tri na neki način poznate kao ne-feminističke ikone, a zanimljive su baš zato što upravo to nisu. Njihova imena su Brigitte Bardot, Sylvia Kristel, i Heather Renée Sweet, poznatija kao Dita Von Teese.
Brigitte Bardot
Brigitte Bardot rodila se u Parizu, u porodici industrijalca, kao starija od dvije kćeri, dobila je vrlo klasično obrazovanje, uključujući tu i baletnu školu od 7. godine, a njena majka upoznala ju je s Hélène Lazareff, tadašnjom urednicom magazina Elle, te je Bardot prvi put dospjela na njegovu naslovnicu sa samo 15 godina. Već tada, dobila je prvu ponudu za nastup na filmu, od redatelja Marca Allégreta, no roditelji su se usprotivili toj zamisli. Jedini koji je ustao u njenu obranu bio je njen djed, koji je izjavio: Ako će mala jednog dana postati kurva, postat će to s filmom ili bez njega; a ako neće postati kurva, onda je ni film neće promijeniti!
Na audiciji za film upoznala je i Allégretovog asistenta, pet godina starijeg Rogera Vadima, i smjesta se zaljubila u njega. No, roditelji se protive toj vezi i, kako bi je prekinuli, planiraju je poslati u Englesku na dodatno obrazovanje. Objavit će joj to tek večer uoči putovanja, što će mladu Bardot natjerati na pokušaj samoubojstva. Nakon toga, roditelji konačno prihvaćaju da je veza ozbiljna, ali je tjeraju na obećanje da će se udati za Vadima tek kad napuni 18 godina.
U međuvremenu, nastavlja raditi kao manekenka, a pravi i prve korake na filmu, s malim ulogama. Također nastupa i u pozorištu, iako je, zbog posvemašnjeg nedostatka pozorišnog iskustva, bila uvjerena da će propasti. No, na sveopće iznenađenje, kritika je prihvaća sasvim dobro kad nastupi u komadu Poziv u dvorac Jeana Anouilha.
Ubrzo odlazi u Rim, gdje upoznaje svoju dugogodišnju prijateljicu, Ursulu Andress. U Rimu je snimila američki film Helena Trojanska, u kojem je igrala više-manje napamet, jer nije dobro znala engleski. Sama je to iskustvo opisala ovako: Naučila sam ulogu napamet, nisam znala što govorim, ali govorila sam to s toliko samouvjerenosti da su me odabrali.
Nastavlja snimati u Parizu i Rimu, no međunarodnu slavu dostiže tek 1956. godine, s filmom I bog stvori ženu koji je režirao upravo Vadim. Priča o djevojci koja svojom nesputanom seksualnošću uznemirava malo mjesto bila je, s jedne strane, priča o seksualnom oslobođenju žena, no s druge, mnogi su je optuživali za tretiranje Bardot kao seksualnog objekta (premda je ona unutar radnje vrlo nedvojbeno subjekt). U Francuskoj, film je isprva primljen prilično mlako, a mnogi su kritičari upravo na Bardot usmjerili najveći dio svojih zamjerki, optužujući je za “sumnjivu artikulaciju” i “govor nepismene osobe”. Vadim je, međutim, uspio prodati film u Americi gdje je, iako debelo cenzuriran da bi ispunio zahtjeve američkog morala, napravio pravu senzaciju.
Tokom snimanja, Bardot je započela vezu s glumcem Jean-Louisom Trintignantom, a uz pomoć medijske halabuke koja je popratila film, njen brak s Vadimom se raspao. Bardot nastavlja karijeru vrlo oprezno, i počinje graditi reputaciju kvalitetne glumice, no bez obzira na to, prati je fama starlete koja nije sposobna ni za što, zbog čega često ima tremu. Na početku snimanja filma U slučaju nesreće, gdje je igrala s jednim od najslavnijih francuskih glumaca, Jeanom Gabinom, bila je toliko prestrašena da prvog dana nije uspijevala čak ni izgovoriti repliku bez pogreške. Redatelj, Claude Autant-Lara, već je bio na rubu toga da je izbaci sa snimanja, kad je Gabin, shvativši u čemu je problem, sam namjerno pogriješio u svojoj sceni. Nakon toga, Bardot se opustila i stvari su krenule kao po loju.
Godine 1959., postiže još jedan uspjeh s ratnom komedijom – prvom ratnom komedijom snimljenom u Francuskoj – Babette ide u rat. Kad je dobila prvu verziju scenarija, zgrozila se i vratila je išaranu crvenom olovkom, uz finalnu napomenu: Nikad neću snimiti ovakvo sranje. No, scenarist angažira suradnika, Gerarda Ouryja, da prepravi tekst, i film, priča o čistačici koja se zbog sličnosti s ljubavnicom njemačkog generala nađe uvučena u špijunsku akciju, postiže neočekivan uspjeh. Na snimanju je također započela vezu s glumcem Jacquesom Charrierom, s kojim je ubrzo zatrudnjela. Kad je za to doznao, Charrier ju je smjesta zaprosio, ali se brzo pokazao opsjednutim kontrolom, te joj je, na primjer, branio suradnju sa scenaristom Babette Raoulom Lévyjem i njegovim kolegom Clouzotom. No, Bardot se nije dala, i ugovor za film Istina potpisala je u tajnosti.
No, snimanje Istine nije bilo nimalo lako: muž joj se razbolio, njena tajnica prodala je ekskluzivnu priču o teškom roditeljstvu (Bardot nije željela dijete, i nije se dobro snalazila s njime) novinama, a redatelj, Henri-Georges Clouzot, bio je vrlo zahtjevan. Kad je pri snimanju jedne scene Bardot prasnula u smijeh, Clouzot ju je ošamario – a ona mu je uzvratila, što je šokiralo cijelu ekipu. No, bez obzira na velike sukobe na snimanju, uloga Dominique, mlade žene koja na suđenju za ubojstvo sestrinog zaručnika pripovijeda istinu o njihovom odnosu, pokazala je da je Bardot doista bila u stanju glumiti i u teškim, tragičnim ulogama.
No uloga, kao i novinsko otkrivanje afere s glumcem Samijem Freyom, toliko su je iscrpli da je ponovno pokušala samoubojstvo, nakon kojeg su je novine optuživale za bezobrazluk što nije od toga i umrla.
A paparazzi je slijede i dalje, tokom snimanja filmova, ali i pokušaja odmora daleko od očiju javnosti. Kako sama kaže: Koliko sam puta zvala policiju na rubu živčanog sloma? Znala sam ih nalaziti u kupaonici, u dnevnoj sobi, na klupi u vrtu, ili na ležaljkama na svojoj plaži.
Početkom šezdesetih godina, ulazi u politiku, isprva ne svojom odlukom. Dobiva pismo od militantne organizacije OAS – Organizacija tajne vojske – koje zahtijeva da im plati 50 000 franaka za potporu francuskom Alžiru. Poslavši sina na sigurno u Švicarsku, međutim, Bardot je objavila otvoreno pismo OAS-u, u kojem ih je obavijestila da će podići tužbu za ucjenu, te da im novac ne da jer “ne želi živjeti u nacističkoj zemlji”.
A godine 1962., vidjevši prvo slučajno kako se ubijaju životinje u klaonicama – u to vrijeme, telad se ubijalo tako što im se slomilo noge i prerezalo grlo, pa ih se pustilo da iskrvare – počinje se baviti i životinjskim aktivizmom, zahtijevajući da se u klaonice barem uvede ubijanje pištoljem (ne onim kojim se služi prljavi Harry, već posebnim pištoljem koji ispaljuje strelicu u živčane centre u mozgu), a postala je i vegetarijanka.
Snimivši još nekoliko filmova koji su joj uglavnom bili dosadni i nezanimljivi – bez obzira na reakcije javnosti – 1975. godine odlučuje odustati od filmske karijere, i u potpunosti se posvećuje borbi za zaštitu životinja. Tako se, na primjer, već desetljećima bori protiv umlaćivanja foka, a njezina fondacija uspjela se izboriti, između ostaloga, za europsku legislativu koja zabranjuje uvoz i proizvodnju mesa i krzna mačaka i pasa. Iako je sama vegetarijanka, usput rečeno, gotovo nikad nije zastupala opće vegetarijanstvo niti dokidanje uzgoja životinja, već se prvenstveno borila za poboljšanje uvjeta života i koliko-toliko humano ubijanje životinja, te protiv nošenja krzna.
Posljednjih godina, također, pet puta je bila osuđivana zbog rasističkih izjava, no manje je poznato kako je te izjave dala, uglavnom, u kontekstu borbe protiv obrednog ubijanja ovaca. Također, optuživali su je za veze s Nacionalnim frontom – francuskom ultradesničarskom strankom – zbog veza koje njen posljednji suprug, Bernard d’Ormal, održava s vođom te stranke. O tome je, između ostalog, izjavila:
– Moj suprug ima pravo misliti što želi. Ima pravo činiti što želi. Neću ja nadgledati njegova mišljenja. Ali ja imam svoja, koja nisu nimalo slična njegovima. Ja jesam desničarka, to se zna. Ali nisam za Nacionalni front.
Nikad nije otvoreno podržala ni jednu francusku stranku, no čestitala je Carli Bruni, supruzi trenutnog francuskog predsjednika, kad je izjavila da odbija nositi krzno – kao što je čestitala Baracku Obami na pobjedi, nakon što je, tokom kampanje, oštro osuđivala Saru Palin zbog zastupanja lova i nošenja krzna. Pa neka misli ko što želi.
Kao što su na početku karijere mnogi govorili da ju je stvorio njen prvi suprug, Roger Vadim, tako i sad često izjednačavaju mišljenja njenog četvrtog supruga s njenima. Ali kroz sve to – poniženja, optužbe, proglašavanje praznoglavom lutkicom i identifikaciju s muškarcima – Brigitte Bardot uspjela je zadržati svoje mišljenje i svoje stavove, te se izvući iz medijskog ludila i odreći se filmske karijere u trenutku kad joj to više nije pričinjavalo zadovoljstvo. I zato je strašna žena.
Sylvia Kristel
Sylvia Maria Kristel rođena je u 1952. u Utrechtu, u porodici vrhunskog strijelca Jean-Nicholasa Kristela, kao starija od dvije kćeri. Od djetinjstva se isticala, jer ima kvocijent inteligencije od 145. To joj je omogućilo da u školi prekoči četiri razreda, a savršeno govori četiri jezika: holandski, francuski, engleski i talijanski.
A djetinjstvo joj je doista bilo neobično: njeni roditelji imali su hotel, a Sylvia i njena mlađa sestra Marianne živjele su u sobi br. 21 – osim kad bi se hotel popunio, u kom slučaju bi ih obje prebacili u sobu 22, jedva dovoljno veliku za dva kreveta. O tome, Kristel kaže: Znala sam misliti, što ako moja majka iznajmi i sobu 22. Kamo ćemo onda?
Oboje roditelja bili su alkoholičari, a i sestre Kristel odgojene su na taj način. Tek kad je s 11 godina poslana u internat, otkrila je da je to nešto neobično:
– Prve večeri, nisam mogla zaspati, pa sam zamolila sestru Assassiju za konjak. U hotelu, kad ne bih mogla zaspati, majka bi mi dala konjak.
Kad joj je bilo 16 godina, njen otac je došao kući i predstavio im ženu koja će postati njegova sljedeća supruga. A prvu suprugu, Pete, i djecu, doslovno je izbacio iz hotela. Njena majka morala je pronaći novi posao, a i starija sestra Kristel zaposlila se kao sekretarica, pa zatim kao konobarica. Sa 17 godina, počela se baviti manekenstvom, a a prvi put je stigla u žižu pozornosti kad se pojavila u reklamnom spotu za tampone, što je tada izazvalo opće zgražanje.
Početkom sedamdesetih, upoznala je i belgijskog pisca Huga Clausa, 24 godine starijeg od sebe, s kojim je započela vezu. Claus ju je poticao da se počne baviti i filmom, te se prijavila na audiciju za Emmanuelle, film snimljen po skandaloznom romanu Marayat Rollet-Andriane, Ženski užici. Knjiga, inače izdana 1957., izazvala je veliki skandal, a DeGaulleova ju je vlada čak i zabranila kao pornografsku. Znajući to, Kristel je mislila da ni film neće proći cenzore, no, rekla je, snimat će se na Tajlandu, pa bar ćemo besplatno putovati.
Nije mogla ni zamisliti kakve će film reakcije izazvati. Bio je to, te 1974. godine, prvi otvoreno erotski film koji se prikazivao u redovnim kinima, i ljudi su satima stajali u redu kako bi ga vidjeli. Sylvia Kristel postala je zvijezda. No, nažalost, isto tako, postala je izjednačena s idejom Emmanuelle, te se tokom svoje filmske karijere, osobno u Americi, često “morala boriti da zadrži odjeću na sebi”. Tako je igrala u Ljubavniku Lady Chatterley, te u visoko erotiziranoj biografiji slavne špijunke (i također strašne žene) Mate Hari, dok su pojavljivanja u drugim filmovima – kao na primjer kultno djelo Claudea Chabrola, Alice ili posljednji bijeg, u kojem se poigrava s motivima Carrolove Alise u svijetu odraslih – uglavnom (nepravedno!) zaboravljena.
Na snimanju filma Peti mušketir, upoznala je tada zvijezdu u usponu, Iana McShanea, s kojim je otišla u Hollywood. No, američki producenti također su je samo htjeli snimati golu, a počeli su i problemi s pićem i drogama. Nakon rastanka s McShaneom, upustila se u vezu s filmašem Philippeom Blotom, koji ju je nagovorio da finansira njegove filmove – od kojih je jedan igrao samo šest dana, a kritičari su ga opisali kao “najgori film svih vremena”. Ta ju je veza ostavila doslovno gladnom, i vratila se kući.
Nastavila je snimati nastavke Emmanuelle kako bi otplatila dugove, no započeli su problemi i sa zdravljem – imala je rak grla i pluća – te se konačno povukla s ekrana. Svoja je životna iskustva opisala u autobiografiji objavljenoj 2007. godine, Nue. Dana 18. listopada 2012., u dobi od 60 godina, Sylvia Kristel umrla je u snu. Strašna žena.
Dita Von Teese
Heather Renée Sweet rodila se 1972. godine kao srednja od tri kćeri, u porodici mehaničara i manikirke. Njena majka bila je velika obožavateljica holivudskih filmova zlatnog doba, te je njena fasciniranost tim razdobljem počela još od malih nogu. Također se od malena bavila i baletom, te je već s trinaest godina nastupala kao solistica. No, s 15 godina, zaključila je da je postigla vrhunac onoga što može u baletu, i zato je odustala od baletne karijere.
Još tokom srednje škole, počela je raditi kao prodavačica u dućanu s donjim rubljem, te je razvila i fasciniranost kompliciranim i ukrašenim komadima kao što su korzeti. Studirala je dizajn kostima, i planirala si karijeru kao stilistica na historijskim filmovima.
S osamnaest godina, počela je raditi kao striptizeta. Razočarao ju je nedostatak originalnosti u nastupu, te je stvorila vlastiti imidž, s visoko natapiranom frizurom i dugačkim rukavicama, te čarapama s natom. Zbog toga je ubrzo postala najpopularnija u svome klubu.
Tako je započela karijeru koja će je pretvoriti u “kraljicu burleske”. Godine 1993., počela je nastupati u kompliciranim plesno-glumljenim predstavama s bogatom scenografijom i rekvizitom, kojom je, kako samo kaže, “put the tease back into striptease”. Napisala je čak i knjigu o historiji burleske i fetiša, Burlesque and the Art of the Teese/Fetish and the Art of the Teese.
Na početku karijere, pod imenom Heather Sweet, glumila je i u nekoliko više-manje pornografskih filmova, no kasnije je dobila nagradu na filmskom festivalu Beverly Hills kao najbolja glumica za ulogu u filmu Smrt Salvadora Dalija. Također se pojavljivala i u mnogim muzičkim spotovima, ali gluma joj nije velika opsesija.
Stil, međutim, jest: jedan jedini put u životu mislila se poslužiti uslugama stiliste, no kad su joj preporučili da cipele iz četrdesetih godina skombinira s trapericama, odustala je. Sama se šminka, pa čak i sama, kod kuće boji kosu, dok joj kostime šije prijateljica i također burleskna umjetnica, Catherine D’Lish. Nakon neuspjelog braka s Marilynom Mansonom, otišla je ne tražeći od njega ni centa – nešto što je potpuno zapanjilo osobito američke medije. Sudjelovala je u više PETA-inih akcija, te usprkos ljubavi prema retro-modi, uvijek nosi umjetno krzno, a glasnogovornica je i MAC Aids Fund. U svijetu u kojem je ženska seksualnost još uvijek strogo kontrolirana roba, Dita Von Teese uspjela je ono što mogu samo rijetki – ući u sustav iznutra i iskoristiti ga prema vlastitoj volji.
Strašna žena.