Potrebni su nam i važni oni koji svojim radom, istrajnošću i ljudskim vrijednostima daju svoj doprinos za našu kulturno-umjetničku scenu, koji kroz svoj svijet stvaralaštva i postignuća zadržavaju realan odnos prema mogućnostima i okolnostima. Njihove uspjehe dužni smo prepoznati. Potrebni su nam, jer svoj posao obavljaju dostojanstveno, čine našu zajednicu boljom, sa dozama koje nam mogu i trebaju biti izvor nadahnuća. Kada je na sceni/platnu, kad čitamo njene kolumne, nama, kojima je kultura važna, postaje upravo taj izvor. Oživljava našu maštu, osjećaje, povremeno nas izvodeći iz zone udobnosti, usmjeravajući nas da zajedno učimo, a sve to uspjeva svojim kazivanjem, živom riječju, pogledom, izrazom lica, gestama, otvorenošću, vjerom u rad. Ustaje rano i onim što jeste, čini naš svijet vrijednosti – Vedrana Seksan.
Film Danisa Tanovića Smrt u Sarajevu premijerno je prikazan u takmičarskom programu 66. filmskog festivala Berlinale. Film je nagrađen Srebrenim medvjedom te nagradom FIPRESCI. Ekipa filma koju činite i Vi, pored osvojenih nagrada, dobila je ovacije i novirana i publike. Koliko Vama ovaj uspjeh znači?
– S obzirom na činjenicu da je snimanje filmova u BiH još uvijek slučaj, a ne pravilo, znači mi mnogo. Jednako mi je značio uspjeh svakog bh. filma, predstave, izložbe, koncerta, umjetnika, sportiste, ekipe… Zato što to na najbolji način dokazuje činjenicu da su jedine pozitivne stvari koje izlaze iz ove zemlje upravo one u koje se najmanje ulaže i koje su vlastima najmanje važne. Mi smo od onih koji cijene nešto samo ako je priznato negdje drugo. Tada se stvari naizgled pokrenu. Čeka se valjda novi Oscar koji će pasti sa neba u krilo države koja snimi jedan film u tri godine. Vlast u pozorište ulazi toliko rijetko da se ponekad pitam znaju li naši vlastodršci uopšte gdje su nam pozorišta i da su to one iste zgrade na koje nekad uđu na domjenke sa kanapeima. Na film su ponosni kad osvoji nagradu, ne kad ga treba finansirati. Isto je sa sportom, isto je sa naukom i obrazovanjem. Tada uspjesi postaju “naši”. Za mene u to temelji budućeg društva – obrazovanje, nauka, kultura i sport. Kad pogledam kako se sistematski uništava svaki od njih, pitam se kakva je to budućnost u koju mi srljamo.
Zanimljivo je da je film Smrt u Sarajevu bio bez scenarija kad ste pozvani na razgovor. Možete li nam opisati kakvo je to iskustvo bilo za Vas?
– Mnogo smo razgovarali, igrali se đavoljevih advokata, posmatrali stvari iz svih mogućih uglova. Pročitala sam mnogo o Gavrilu Principu i Mladoj Bosni, intervjue desetine ljudi koji su govorili o Gavrilu Principu na sve moguće načine, intervjue nacionalista, ljevičara, desničara… Čitala portale i forume, tekstove i stavove o ratu i poslijeratnoj situaciji u BiH. Uradila sam kompletan intervju sa Gavrilom Principom iz filma, gdje sam postavljala pitanja i davala odgovore… Nešto od toga Danis je ostavio u konačnoj verziji dijaloga. Bilo je zabavno, uzbudljivo. Potaklo me je na razmišljanje i pomoglo tome da prije nego je snimljen prvi kadar već budemo tim.
Jedine pozitivne stvari koje izlaze iz ove zemlje upravo one u koje se najmanje ulaže i koje su vlastima najmanje važne. Mi smo od onih koji cijene nešto samo ako je priznato negdje drugo. Tada se stvari naizgled pokrenu
Pobjeda i dominacija domaćih glumaca, kako je bilo sarađivati sa ekipom filma?
– Ne volim uopšte koristiti te termine, jer mislim da ništa ne znače, ali često me pitaju da li sam se osjećala kao zvijezda za vrijeme Berlinalea. Kao najveća zvijezda sam se osjećala dok sam snimala film. Naprosto zato što sam bila okružena nevjerovatnim profesionalcima, ljudima koji su besprijekorno radili svoj posao i koji su u tome beskrajno uživali. Od kostimografkinja, scenografkinje, šminkerke, gardaroberke, majstora svjetla, scene, rekvizitera, ljudi na setu, koji svako malo provjeravaju da li je sve u redu, da li se dobro osjećaš, treba li ti nešto, fenomenalnih ljudi iz produkcije, pa do nevjerovatnog i genijalnog Erola Zubčevića, direktora fotografije, koji je sasvim sigurno blago koje imamo, a kojeg toliko ljudi uopšte nije svjesno. Ono po čemu ću pamtiti film je saradnja sa Muhamedom Hadžovićem, velikim glumcem, divnim čovjekom i nevjerovatnim kolegom. Bila mi je čast stajati u kadru sa takvim glumcem.
Danis Tanović kao reditelj?
– Ma šta mi mislili o tome, uspjeh se ne dešava. To je stvar koja se krvavo zarađuje. I kad radiš sa nekim kao što je Danis, onda pred sobom imaš najbolji primjer toga. Beskrajno ga cijenim. On je reditelj koji zna da nije važno samo šta kažeš glumcu, nego i kad mu to kažeš. Od onih je što pusti glumca da radi i razmišlja, njegove su smjernice tačne i vrlo precizne i zna najvažniju stvar o poslu koji radimo – to je, samo i isključivo, timski rad. Zna saslušati, što je takva rijetkost, ne samo u poslu nego i generalno, nema nimalo sujete u tome da i posluša. Jedan od onih sa kojim želiš raditi ponovo.
Ma šta mi mislili o tome, uspjeh se ne dešava. To je stvar koja se krvavo zarađuje. I kad radiš sa nekim kao što je Danis, onda pred sobom imaš najbolji primjer toga. Beskrajno ga cijenim
Koje su čari crvenog tepiha u Berlinu?
– Cijeli Festival je zapravo samo dio posla. Sve je vrlo precizno određeno protokolom i nema puno vremena ni za odmor, ni za zabavu. Ono što ću ja ponijeti kao najljepšu stvar sa crvenog tepiha jeste okrenuti se oko sebe i vidjeti bh. glumice i glumce, gotovo cijelu ekipu ljudi koji su pravili film, najveću ekipu na crvenom tepihu. Vidjeti ljude koje volim i cijenim i koji tu potpuno pripadaju svojim kvalitetom. Osjećaj nevjerovatnog ponosa na moje kolege. To je najljepša uspomena koju nosim iz Berlina. To, i moment u kojem sa Muhamedom trčim po hotelu da nađemo peglu da ispeglamo njegovu pogužvanu košulju za crveni tepih, pola sata prije nego što na njega treba da stanemo.
Početkom godine ste također u Njemačkoj, na daskama renomiranog Residenztheatera u Minhenu, u predstavi The Dark Ages dali svoj doprinos tako što ste ispričali svoju priču o opsadi Sarajeva. Koliko takve priče mogu i trebaju postići?
– Dugo vremena sam imala strašan otpor da pred ljudima koje ne poznajem i koji nemaju tu vrstu iskustva pričam o opsadi. Iz mnogo razloga. Onda sam dobila ulogu na audiciji koju je Milo Rau, jedan od najvećih reditelja tzv. dokumentarnog teatra u Evropi, napravio u Sarajevu, i priliku da igram u najvećem njemačkom pozorištu, ali je to podrazumijevalo govoriti o onome o čemu nisam govorila. Tokom proba sam imala strašan otpor. Neprekidno sam objašnjavala da ja nisam žrtva. Da je moja priča priča nekoga ko je preživio i ko je ponosan na svoje iskustvo. I konačno sam shvatila da je ignorisati činjenicu da je to legitimni dio mog životnog iskustva kao ignorisati velikog ružičastog slona koji stoji usred prostorije. Bilo mi je teško jer su se nužno otvorili neki ventili, ali mislim da je moja priča u predstavi priča o snazi koju smo svi imali tokom opsade, o otporu, o preživljavanju i o ponosu na to kakvi smo ljudi bili. Namjerno kažem bili, jer mislim da nismo (p)ostali bolji ljudi. Naprotiv. Najdirljivije mi je bilo kada je moja šesnaestogodišnja kćerka gledala predstavu u Cirihu. U jednom sam je trenutku čula kako plače u publici i shvatila da je to prvi put da je čula neke stvari. Nakon predstave smo dugo razgovarale i ona mi je pomogla da shvatim i formulišem svoj stav o iskustvu rata. Shvatila sam kako nisam nikad dozvolila da mi to bude teg oko noge, ali da ono mora biti i da je zauvijek moralni kompas mog života.
Film Smrt u Sarajevu je prikazan i na Sarajevo Film Festivalu. Iz Vašeg ugla, koliko je SFF važan u misiji očuvanja naše priče?
– SFF je bez sumnje važan za BiH. Cijelu BiH, ne samo Sarajevo. Velika je stvar imati takav festival, evropski važan i priznat. Ono što bih voljela je da je on još više bosanskohercegovački. Voljela bih da se, rame uz rame, sa zvijezdama koje su toliko važne za crveni tepih, koji je u suštini najbeznačajnija stvar na tom festivalu, još više slave i ljudi koji su doprinijeli tome da mi imamo historiju bh. filma, te oni koji danas rade u filmskoj industriji u BiH u totalno suludim i nemogućim uslovima. Voljela bih da se svake godine spomenu svi naši profesionalci, koji polako nestaju sa ovog svijeta u potpunoj tišini, zaboravljeni. Svijet nikada ne počinje sa nama. I sa nama neće završiti. Mislim da istinski veliki ljudi i nacije znaju cijeniti ono što je bilo prije njih. Toga mi fali, ne samo na SFF-u, nego na javnoj sceni u BiH generalno.
Kako dešavanja u svijetu, senzacionalističke vijesti o svjetskim nemirima, prema kojima smo već gotovo postali ravnodušni i prihvatili ih kao normalne zbog njihove učestalosti, umjesto da upravo tu učestalost shvatimo kao još jedan indikator abnormalnosti, utječu na nas pojedinačno?
– Ima ona priča o žabi koju stave u hladnu vodu, koju postepeno zagrijavaju, tako da se žaba skuha, a da nije ni svjesna toga. Kada bismo se objektivno okrenuli oko sebe, kada bismo to mogli, mislim da bismo se jako iznenadili time što voda oko nas ključa. Ja nisam optimista, ali mislim da se svijet još uvijek može mijenjati. Obrazovanjem, prije svega. Pri tome ne mislim na završene fakultete, nego na istinsku želju da naučimo o svijetu u kojem živimo. Željom i voljom da naučimo o drugačijem. Tako što ćemo misliti ne samo iz svoje, nego i iz perspektive drugih ljudi. Poštovanjem individualnosti. I konačnim cijepljenjem protiv meni najmrže bh. boljke, koja je i boljka ostatka zvanične Evrope – potrebe da uredimo i upravljamo životima drugih. Potrebe da komentarišemo druge. U tome nam prolazi život. To je potpuno besmislen, jalov i neproduktivan posao koji nam isisava svu energiju i pretvara nas u zle i male ljude.
Svijet nikada ne počinje sa nama. I sa nama neće završiti. Mislim da istinski veliki ljudi i nacije znaju cijeniti ono što je bilo prije njih. Toga mi fali
Šta je Evropa? Kakve su sudbine običnih ljudi, gdje smo spram vremena i mjesta u kojem živimo?
– Krajem februara sam imala premijeru predstave What is Europe?, nastale po esejima Lászla Végela i u režiji velikog reditelja Andrása Urbána, koja se bavi tim pitanjem. Draga mi je zbog sjajnih ljudi sa kojima sam igrala, i sjajne ekipe predstave, ali i zato jer ne daje odgovor na pitanje koje postavlja. Ne znam šta je Evropa. Da li je to geografski ili isključivo politički pojam? Podrazumijevamo li time cijeli teritorij starog kontinenta ili samo ono što je EU? Moj odnos prema Evropi sličan je odnosu koji ima neka osoba u nefunkcionalnoj vezi. Volim je, jer volim njene kulturne i historijske tekovine i dostignuća, imamo zajedničku prošlost i vidim se kao dio nje. U isto vrijeme se očajnički trudim da je ne mrzim zbog stalne kombinacije fizičkog i psihološkog zlostavljanja. Mislim da je predstava koju smo radili zanimljiva jer postavlja pitanja i daje prostor za razmišljanje upravo o ovim stvarima. Zato bih, umjesto odgovora, preporučila da pogledate predstavu i sami nađete svoje odgovore.
Za koju ulogu ste se najduže pripremali i šta je za Vas najvažnije za igru na sceni?
– Za svaku se pripremam najduže. Ovo je posao koji je, kako je rekao jedan fantastični glumac, stalno odgađanje neuspjeha. Koliko god iskustva imali, svaka predstava je kao prva i sa svakom počinjete apsolutno od početka. Iskustvo je, naravno, bitno u nekim stvarima, ali nije nikakav garant da ćete napraviti ulogu. Mislim da samo iz dobrog može izaći nešto dobro. I generalno, i u pozorištu. Ukoliko radim u dobroj atmosferi, sa partnerima, dakle sa onima sa kojima dijelite, od kojih dobijate i kojima dajete, bilo da se radi o glumcima, reditelju, dramaturgu, kostimografu, scenografu, u sigurnoj atmosferi u kojoj se osjećam slobodno probati, biti glupa, postavljati pitanja, ne znati… onda znam da radim predstavu koja će trajati. Ukoliko nema povjerenja, slobode, razumijevanja i poštovanja, onda je to patnja i takve predstave se brzo gase.
Koliko putem kulture možemo preispitati sopstvene uloge?
– Nedavno sam saznala da je profesorima u srednjim školama zabranjeno djecu organizovano voditi u pozorište. Roditelji su se bunili jer je skupo. Dakle, cijele generacije danas prepuštene su na milost i nemilost onih koji propagiraju da je najjednostavniji način da se uspije u životu da nemaš donji veš i znaš psovati, forumima na kojima se vijest da će biti lijepo vrijeme uspije okrenuti na nacionalističko i fašističko prepucavanje. To je besplatno. Pa se valjda zato roditelji ne bune. Kultura je, dakle, nebitna. Pa se sad okrenite oko sebe i pogledajte koje životne uloge igraju naša djeca, koje mi igramo i da li uopšte više iko postavlja ikakva pitanja!
Koliko je teško prenijeti poruku publici, poruku o kojoj će razmišljati, poruku koja će proizvesti reakciju, te kako na Vas djeluju predstave kada ste dio publike?
– Jedino predstava koju publika ponese sa sobom kući, koja je natjera da razmišlja i da stvari gleda iz neke druge perspektive, za mene, ima smisla. Ja ne dijelim pozorište nikako drugačije nego na dobro i loše. Dobro je ono koje do vas dopre. Koje vam čačne po stomaku i duši. Koje nosite. To je i najteže postići, takvog je pozorišta istinski malo. Kad poželim da sam sa svojim kolegama na sceni, onda znam da gledam takvu, dobru predstavu. Jedna od predstava tog tipa, u kojoj igram u svojoj kući, Narodnom pozorištu u Sarajevu, svakako je Prosjačka opera. Nedavno sam i gledala jednu takvu. I toplo preporučujem Kad bi naglas govorili, vrhunsku predstavu sarajevskog Kamernog teatra ‘55.
Važno mi je da se govori o stvarima o kojima svi šutimo. Ne vjerujem u idealno. Vjerujem u realno
Šta je svijet ako mu se oduzmu umjetnost i dobre priče?
– Beskrajno tužno mjesto.
Redovno odlazite i u Biblioteku za slijepa i slabovidna lica u BiH da biste pročitali knjigu osobama oštećenog vida. Svojim glasom pomogli ste da im knjiga bude dostupna. Kada se uradi nešto takvo, veliko, koji je utisak koji se nosi?
– Ne mislim da je to posebno veliko. Često mi se desi da me ljudi prepoznaju tek kada počnem govoriti. Ako je to moj dar od Boga, glas, onda imam obavezu da na tom daru nekako zahvalim. Mislim da je čitanje knjiga u Biblioteci moja privilegija, saradnja sa tim ljudima moja nagrada, moje uloženo vrijeme moj dobitak, dakle, generalno, da sam ja ta koja profitira i koja je nagrađena mogućnošću da bude dio te priče, čiji su dio još mnogi divni ljudi koji također dolaze i čitaju knjige. Voljela bih kada bih imala još više vremena da tamo boravim još češće.
Nalazite vremena i za aktivno njegovanje pisane riječi. Koliko Vas pisanje ispunjava?
– Važno mi je da se govori o stvarima o kojima svi šutimo. Ne vjerujem u idealno. Vjerujem u realno. Govorim o tome koliko je običan moj život, ne zato jer imam potrebu za egzibicionizmom, naprotiv. Nego zato da onaj koga ne poznajem i do koga ne mogu lično doprijeti shvati da je normalno poželjeti rastaviti na atome djecu, posvađati se sa mužem, imati neprijatnost u saobraćaju, poplavu u kupatilu i majstora koji nema pojma šta radi. Da je to normalan život. Da se svima nama dešavaju slične stvari. Da se ne vrijedi ubijati mišlju – što meni? Da iz svega možemo nešto naučiti. Ako ništa drugo, onda ono da uz određeni vremenski razmak gotovo sve može biti smiješno. Ponekad imam potrebu da u kolumnama koje pišem za Graciju budem i društveno angažovana. Ali me i tada pokreće jedino potreba da kažem kako se sve nad čim dižemo obrve, imamo kategorično mišljenje i stav i znamo najbolje kako, vrlo lako može desiti i nama. I kako nemamo pojma kako je kada se desi. Najlakše je biti kibicer. Najteže je živjeti vlastiti život.
Koje su to vrijednosti koje ne bismo smjeli zaboraviti?
– Teško mi je govoriti generalno. Treba čitavo selo da se odgoji dijete. Ponekad mi se čini da svoju djecu učim potpuno zastarjelim vrijednostima. I da zbog toga neće dobro proći u životu. Mogla bih im oprostiti sve, osim da ne budu ljudi. A istovremeno mislim da je biti čovjek najteže. Biti milostiv prema slabijem, jednako pravedan i prema onom koga najviše voliš i koga ne voliš nimalo, strog prema sebi, imati stid, poštovanje prema onima prije tebe i onima poslije tebe… Kad ovako nabrajam uvijek shvatim da im postavljam stvarno visoke zahtjeve. Ali je to ono što je od mene tražila moja mama. Pa onda i ja tako.
Postoji ono što izaberemo i u šta vjerujemo, što sami gradimo. Koja je za Vas najbolja građa za izgradnju snova?
– Ili ostaneš u krevetu i sanjaš, ili ustaneš i radiš na tome da ostvariš svoje snove. Vjerujem u rad. U to da se nijedna vrata neće otvoriti u koliko na njih ne pokucamo, a da je ponekad potrebno i mnogo više truda da se otvore. Pri svemu tome vjerujem u to da nijedan san nećeš ostvariti tako da uništiš tuđi. Da o tebi govori samo ono što ti radiš, ne ono što govoriš i ne ono što o tebi govore ili što rade drugi. I da se samo rad na kraju isplati. Da pojednostavim i vratim se na ovo sa početka, ustajem rano.
Vaši planovi za dalje i ono što Vas motivira u novim projektima?
– Ne pravim planove. Zahvalna sam na prekrasnoj profesionalnoj godini koju sam imala, ali i svjesna toga da se ona više nikada ne mora ponoviti. Voljela bih da nastavim učiti o svom poslu od dobrih partnera kakve sam imala u ovoj godini, da radim sa rediteljima koji pomjeraju moje granice i od kojih ću učiti o sebi, voljela bih igrati pred publikom koja će učiti sa mnom o svijetu u kojem živimo. A najviše od svega bih voljela što duže biti okružena svima koje volim.