Rat, ovisnost i ispovijest, jeste sve što je potrebno za jedno književno djelo, ali u teatru rat mora postati mir, ovisnost se pretvara u lijek, a ispovijest je istina koja se najmanje tiče onoga koji se riječima oslobađa svoje boli. U ovaj preobražaj se odlučno upustila predstava Blank, koju je prema autobiografskom romanu Feđe Štukana na scenu Kamenog teatra 55 postavio reditelj Kokan Mladenović. Predstava koja se odriče snažne povezanosti sa romanom oskudnog književnog stila. Koja nastoji pobjeći od istrošene slike u javnosti koju je glavni protagonista sam o sebi izgradio. Koja gledatelja obuzima ritmom, zvukom, live muzičkim nastupom i vizuelnošću koja nudi neke od najupečatljivijih prizora u savremenom domaćem teatru. I to je ono što je najbolje. Uporedo, teatarski Blank ipak postaje oda jednom liku i djelu. Predstava razotkriva i površniji umjetnički pristup u autorskom izražaju Mladenovića kao majstora vizuelnosti i ritma, koji je povlačio pametne, a ne rizične poteze, ne pokušavajući pronaći neko novo umjetničko značenje mraka u Blanku. I na koncu, predstava povremeno zaista nalikuje lošoj tv reklami. To je ono što je najgore.
Cjelokupni rediteljski koncept Blanka počiva na dva stuba, živoj svirci sa uvučenim bendom koji povremeno učestvuje i u zvučnim, radiofonskim, pa i dramskim segmentima, a koji zajedno sa glumcima poprilično uvježbano i muzikalno izvodi numere koje su, s jedne strane zasebni songovi, a s druge su i dijelom same radnje, te stoji na scenografskom rješenju prostora aerodromske pokretne trake, koji u prepoznatljivom rukopisu Adise Vatreš Selimović, na jednostavan ali efektan način stvara aerodrom beznađa sa kojeg treba poletjeti, ali istovremeno zarobljava likove na pokretnoj traci života koja prolazi i ne čeka. Vrlo smislenom odlukom se također čini i sklanjanje Feđe Štukana iz vlastite priče te njegovo zadržavanje tek na početku i na kraju, što je sasvim dovoljno za vezivanje za ličnu stranu priče, a isto tako oslobađa predstavu od unaprijed prepoznatljive percepcije stvarnosti, pa bila ona praćena oduševljenjem ili iritacijom, sasvim je svejedno.
Ono što se odmah na početku ističe u uvodnom razgovoru između inspektora BIA-e (igra ga Alen Muratović) i Feđe Štukana koji je priveden na srbijanskom aerodromu, kojeg reditelj odvaja jednim noir stilom, nije zapravo niti igra, niti slika, nego zvuk, odnosno radiofonska podloga koja će sa svirkom u potpunosti osvojiti ovaj teatarski svijet, uz vrlo kreativnu tehničku podršku koja opet u izvedbenom dijelu omogućava glasno vikanje, bez probijanja i generalno zadržavajući jednaku jačinu i dinamiku, koji tek na momente prelaze prihvatljivu granicu. Zvučna dramaturgija će apsolutno upravljati i ritmom i igrom i pričom, i iako će odmah snažno obuzeti i neće popuštati do kraja, gledatelj će se u jednom trenutku morati upitati: da li je na svirci ili prisustvuje predstavi, jer će pojedinačne izvedbe na momente djelovati i predugo, i suviše izolovano od radnje, a u odnosu na mizanscen.
Nakon ustanovljenja da je Štukan zadržan na aerodromu i da će biti deportovan uz zabranu ulaska u Srbiju, što će vizuelno biti popraćeno i obavijestima na tv plazmama uvučenim iznad benda, započet će i ispovijest, sa ulaskom glumaca kao rasutih likova iz Štukanovog života ili kao njihovih blijedih obrisa koji će se u uniformisanoj mehanici predstaviti kao da su na pisti. Na početku će se izdvojiti lik majke (igra je Nadine Mičić) koja će u dosta emocionalnoj i potresnoj sceni donijeti san o dječaku koji je sanjao da leti, u suzama preklinjujući njegovu stariju verziju posrnule sudbine da gleda visoko. Međutim, sasvim nepotrebno, reditelj će već u ovoj sceni uvesti dječaka statistu čije će vizuelno učešće sa slušalicama na ušima i sa brižnom majčinskom figurom pored sebe, neodoljivo nalikovati na tv reklamu nekog proizvoda. Reklamu samog romana recimo, što će postati jasno u završnoj sceni, sa djecom na pokretnoj traci i primjercima knjige u rukama, jer Blank je očigledno lektira za budućnost.
Kroz moćne, energične i originalne pjesme Štukana i njegovog benda koje refleksno pokreću, probijati će se i dijelovi iz romana, od snajperiste u ratu, preko heroinskog ovisnika na rubu predoziranja i prijemnog na glumi Akademije scenskih umjetnosti, zaljubljivanja i odljubljivanja, od smrti do rađanja, od dna do leta, od boli do sreće, od života do filmskog seta, stvarajući drastične promjene stanja u predstavi, kakve uostalom prouzrokuje i upotreba heroina, od apsolutne euforije do totalnog potonuća. Sa izmjenama scena, ulascima i izlascima, uskoro će postati jasno da je mizanscen pretrpan brojem glumaca, odnosno da je dramaturški zadržano previše likova. Međutim, procesom prirodne gledateljske eliminacije, kao centralno lice će se izdvojiti Davor Golubović kao mlađi Feđa, unoseći u ovaj lik nešto tužno, plemenito i nevino. Negdje iz pozadine će se izdvojiti glas glumca Aldina Omerovića, koji će svirajući bubnjeve posuđivati glasove u raznim situacijama, kao što je ona sa telefonskim razgovorom između Štukana i tada najopasnijeg čovjeka u gradu, Ćele Bajramovića, sa čijom je djevojkom ovaj pobjegao u Hrvatsku. U tom trenutku će postati jasno da je, uprkos upornom isticanju prikaza autodestruktivnosti glavnog protagoniste, njegova početna pojava opasnog stava, sa sunčanim naočalama te u promotivnoj Blank majici, ispravno naslućuje dojam o (ne)svjesnoj izgradnji mitskog kul junaka. Jer, nameće se suštinski utisak da sve što on radi, ostaje kul, tragično, ali kul, bezobrazno, ali kul, apsurdno, ali kul. Imenovani heroj u ovoj predstavi je šarmantan jer je ušmrkao pola plaže, nakon što mu je djevojka greškom prosula drogu, on je hrabar jer je uprkos prijetnji opasnog kriminalca, ipak pobjegao sa njegovom djevojkom, on je buntovnik koji je odbio da ubija u ratu. Kasnije će izgradnja ovoga kul oreola oko glavnog junaka biti još izraženija, sa njegovom pobunom protiv religije, osudom rata u kojem se krade i pljačka i osudom mira u kojem se krade i pljačka još više, dosegnuvši vrhunac sa izdvajanjem njegove uloge u sarajevskim JMBG protestima. Pacifista u ratu, borac u miru, sa bolnim iskustvom i društvenim angažmanom. On osvaja, pjeva, leti. Njegova bol je jednostavno kul.
U sivim-krem uniformama iza kojih stoji Aleksandra Pecić Mladenović, a koje podsjećaju na zatvorske ili ukazuju na vojničku mehaničnost pa i društvenu izblijedjelost i nestajanje identiteta, uz pokret Amile Terzimehić, koji će nešto doslovnije izdvajati pojedinačne slike: muškaraca koji bacaju žene na pod, vojnika koji pužu, padobranaca u formaciji zvijezde, glumci će igrajući višestruke uloge, npr. starca paraplegičara i silovatelja (Sabit Sejdinović), uspjeti ispuniti prostor sjećanjem i budućnošću, snovima i stvarnošću, očajem i nadom. Kopajući po dijelovima ispovijesti, ova predstava će stići do nekih od najupečatljivijih vizuelnih teatarskih momenta, kao što je recimo scena skidanja sa droge sa crvenim laserima koje u tijelu traže stisnuto svjetlo života, ili npr. do najtragičnijeg prizora spašavanja djevojke Mirne (Maja Izetbegović), zarobljene u staklenoj kutiji sa uređajem za dim stavljenim u džep, u koju ne mogu dosegnuti maske sa kiseonikom obješene iznad. Dok Mirna odlazi u izabranu smrt, iza ostaje Davor kao Feđa u stanju nepodnošljive boli, koja će do gledatelja doći kao najiskreniji, ali i najpoetičniji trenutak u cijeloj predstavi. Usput će se izdvojiti i scena sa još jednom Majkom (Dina Mušanović) koja će danima po selu nositi svoga mrtvog sina, preklinjući komšije za pomoć, u prepoznatljivom obliku u kojem se tragičnost dovodi do bizarnosti, a rat u ljudima ostavlja samo ono najgore. Energični i atraktivni nastup Betty (igra je Elma Juković) u berlinskoj diskoteci, potvrđuje stalni kontrast u raspoloženju predstave, koji neće dozvoljavati niti pretjerani utjecaj političkog, niti krajnje zapadanje u apsurdno. Niti neizdživost u tragičnom, niti prepuštanje banalnom. I ovaj song će poslužiti kao primjer bolje sjedinjenosti muzičkog i dramskog, u kojem se neće moći zaboraviti da predstava i dalje traje.
Svi pojedinačni motivi će se boriti u međusobnom nadopunjavanju, i stvarati će odnos vanjskog i unutrašnjeg, u liku i njegovom svijetu, od aerodroma s kojeg se ne može poletjeti, a ono što ne poleti postaje smeće, preko pokretne trake na kojoj sve odlazi i signalizirajućih svjetala koja se po potrebi transformišu u berlinski disco klub ili krst, do snajperskih lasera koji su se sada okrenuli u onoga koji je nekada nišanio u druge. Majka će ostariti, dječak iz reklame će osijediti, prijatelji će svojom ili božjom voljom otići u smrt. Dramaturška rasutost će pronaći svoju cjelovitost, ali i pogrešan kraj.
Ako kažu da rat u čovjeku izaziva sve najbolje i sve najgore, isto se može reći i za ovisnost. Šta je najbolje?!
Kažu i da teatar u čovjeku izaziva sve najgore i sve najbolje. Šta je najgore?!
