Zaposleni/e u trgovinama roba široke potrošnje, mahom žene, svakodnevno na rukama prenesu više stotina kilograma različitih proizvoda, između 500 kilograma i više tona, u zavisnosti od veličine prodavnice, dok na kasama/blagajnama u prosijeku svaka dva-tri minuta prođe novi kupac.
– U danima kad dođe velika isporuka robe ne sijem ni sabirati tone, priča jedna prodavačica zaposlena u većem marketu.
Prema dostupnim neprovjerenim i teško provjerljivim podacima (jer su poslovna tajna) male kvartovske trgovine imaju promet 5 do 6 hiljada KM u jednoj smjeni, dakle 10 do 12 hiljada KM dnevno i ako su pojedinačni računi od jedne do 100 KM, dakle u prosjeku 50 KM – to je dnevno više od 200 ljudi. Za radno vrijeme od osam sati ili 480 minuta ili svaka četiri minuta nova osoba stiže na kasu. U velikim tržnim centrima prometi su daleko veći i ta dinamika je mnogo teža, odnosno sve je mnogo brže i masovnije.
Francuski sindikat trgovine je prije nekoliko godina objavio da ogroman broj žena zaposlenih u velikim trgovinama na kasi ima ozbiljne psihičke probleme: brzina posla, veliki broj ljudi, različiti pritisci poput propitivanja za cijene, provjere računa, agresivnog ponašanja… Prema statistikama Sindikata trgovine BiH – u prodavnicama na veliko i malo u BiH je zaposleno blizu 150 hiljada ljudi od čega samo u FBiH 99 hiljada od čega su 72 posto žene. Oko 30 posto ih je u dobi do 30 godina, ostali su stariji.
Prema svjedočenju samih zaposlenica – ima ih raznih: trudnica, s operisanim tumorima, sa rasprslim aneurizmama… Pojedine sanduke teške i po stotinu kilograma podižu na visinu i od dva metra jer su tako raspoređene police.
– Kada mi je kičma napukla na dva mjesta gazda je rekao da mu je žao, ali da kod njega nema radno mjesto s manje fizičkog napora i ako se ostale kolegice, a bilo ih je 4, slože da ja ne dižem sanduke – mogu ostati raditi, priča jedna od žena nekada zaposlena u trgovini. Sada je već godinama nezaposlena.
Istovremeno, svaka od zaposlenica raspoređenih na kasu dnevno sretne 500 do 600 ljudi od kojih neki nisu nimalo dobronamjerni. Najčešće pored kase nemaju stolicu, a ako imaju ona nije adekvatno podešena za dohvaćanje roba koje su uz kasu, prvenstveno cigareta koje su u većini prodavnica visoko iznad kase.
Plate u prodavnicama roba široke potrošnje uglavnom su između 600 i 800 KM i lako bi se moglo desiti da s povećanjem minimalne plate u FBiH na 1.000 KM u taj iznos bude uključen topli obrok i prevoz, a možda i određeni iznos koji treba vratiti vlasniku.
Strah ih je kad građani bojkotuju prodavnice i da će s padom prometa i njima biti manje plate ili će biti otkaza, a vele da nisu one krive.
– Svaku žvaku, kiflu, jabuku platimo svojim parama i ne možemo platiti dok smo mi u smjeni na kasi, nego moramo platiti kada je druga osoba na kasi, to je pravilo staro godinama, priča jedna prodavačica kako im nije dozvoljeno da same sebi naplate proizvode koje kupuju.
Zaposlene u trgovini često rade na način da nakon druge smjene narednog dana rade prvu, dakle nakon zatvaranja u 22:00 sata narednog dana otvaraju prodavnicu u 6:00 ujutro što je izuzetno iscrpljujuće. Tokom tih osam sati često nemaju pauzu, jedu uz kasu ili vagu, cigarete puše krišom u neurednom prostoru iza prodavnice, ako takav postoji…
U manjim samostalnim prodavnicama, onima koje nisu dio velikih lanaca, nema plaćenog godišnjeg odmora – za svaku sedmicu odmora je plata 25 posto manja, a o regresu niko i ne govori. Od plate se odbija i sav manjak na kraju inventure, vrijednost robe koju kupci ukradu, vrijednost robe koja propadne (strune ili joj istekne i rok trajanja), ali i vrijednost robe koju kupci pojedu i popiju dok šetaju po trgovini.
Dok nedjelja nije bila neradni dan mogle su se među sobom dogovoriti kada će biti slobodne, sada ih beskrajno raduju neradni praznici, strahuju od ponovnog uvođenja radne nedjelje, a međusobno prijateljstvo čuvaju kao oči u glavi jer ih neko mora mijenjati kada treba ići kod ljekara ili ostati uz bolesno dijete – bolovanje se jednostavno ne isplati, ako su prijavljene, a ako rade na crno – ne mogu ga ni uzeti.
Prema evidenciji Sindikata trgovine BiH najveći problemi u ovoj oblasti rada su neplaćeni prekovremeni rad, uskraćivanje godišnjeg odmora ili slobodnih dana, mobing, rad na crno i nezakoniti otkazi. No ovdje ne smiju biti zaboravljena ni lična ili intimna pitanja tokom razgovora za posao – jesi li udata, planiraš li rađati, hoćeš li tražiti drugi posao, studiraš li, pa ti si završila fakultet – počećeš mi se ovdje folirati…
No one se opet smiješe! Pamte svoje mušterije, pomognu starijima da robu pokupe u cekere, upozore kupce kada daju i više novca, upozore djecu ako procijene da kupuju nešto pogrešno, ukažu na popuste…. (One su dobri ljudi jer su one uglavnom mame, sestre, kćerke, supruge, ljubavnice…!)
U velikim trgovinskim lancima stanje se u pojedinim segmentima poslovanja popravlja – u prostor za kasu ulaze stolice, zaposlenima se ne odbija od plate ukradena i propala roba, zaposleni imaju godišnji odmor… no šta je s onim malim samostalnim trgovinskim radnjama?
Osim toga vrlo je slično i u prodavnicama tekstila, metraže, skupe kozmetike, namještaja i drugim. Stoga – razmislite dva puta prije nego se naljutite na prodavačicu ili blagajnicu u svojoj prodavnici. Spremite se da im čestitate 8. mart. Možda samo tako da tog dana kupujete manje, da one malo odmore ruke i leđa – biće vam zahvalne.
Napomena: za ovaj tekst razgovarali smo sa više od 20 osoba zaposlenih u trgovinama, malim kvartovskim granapima, velikim tržnim centrima i većim marketima/samoposlugama – sve su bile spremne za razgovor, ali brzo, kratko, bez navođenja imena ili pominjanja prodavnice u kojoj rade. I to je dio ove priče.