Kopači sumpora by Goran Jović

[ssba]
January 31st, 2019

Otok Java jedan je jedan od četiri najveća indonezijska otoka gdje je smješten i glavni grad Indonezije – Jakarta. Budući da je Java političko i ekonomsko središte Indonezije, najnaseljeniji je otok arhipelaga što donekle predstavlja i paradoks s obzirom na visoku seizmičku aktivnost. Java se nalazi na samom rubu Sundskog jarka i dio je takozvanog pacifičkog vatrenog prstena što je čini jednim od najnestabilnijih mjesta na svijetu, usto cijela Java je vulkanskog porijekla i broji 38 dijelom ugaslih, a dijelom aktivnih vulkana.  Najintrigantniji vulkanski krajolik svakako je kompleks Ijen smješten u namjesništvu Banyuwangi, Istočna Java. Vulkanski kompleks Ijen čini veća skupina stratovulkana smještena u 20 kilometara širokoj kalderi. Vulkan Merapi ili Vatrena planina dominira područjem i danas predstavlja jedan od najopasnijih vulkana na svijetu. Ipak, unatoč zastrašujućoj prilici Gunung Merapija, znatiželjnici će zapadno od njega pronaći vulkansko čudo prirode i najtoksičnije mjesto na svijetu – zapanjujući vulkan Kawah Ijen. Tročlana fotografsko – snimateljska ekspedicija zaputila se otkriti što se krije u krateru o kojem govore samo u superlativima.

 

kawah_ijen_1

 

 

Put do Kawah Ijena i besplatna indonezijska kava

 

Kao i sve destinacije u Indoneziji, put do Jave mora biti pomno isplaniran i obavezno znače promjenu nekoliko prijevoznih sredstava. Pripreme uključuju rezerviranje prilično povoljnog leta iz Pandanga, Sumatra do Surabaye te staromodno čekanje lokalnih autobusa do Probolingga na sjevernoj obali Istočne Jave. Upravo je Probolinggo centar svijeta za sve geologe, vulkanologe i znatiželjnike koji su se zaputili otkriti čari vulkanskog krajolika Jave jer se smatra sjecištem prema namjesništvu Banyuwangi. Luka Banyuwangi služi kao idealna poveznica između Jave i Balija i predstavlja tranzitno mjesto za brojne turiste na putu za izrazito komercijalizirani Bali. Ipak, namjesto sunčanih plaža i tipične turističke ponude Balija, fotografska ekspedicija smjestila se u hotel Arabicu na Javi koji je dio velikog kompleksa plantaža kave. Gotovo je cijelo područje namjesništva Banyuwangi prekriveno plantažama kave koja veoma dobro uspijeva upravo na vulkanskim tlima. Miris kave je sveprisutan, a ona je uvijek dostupna i besplatna u hotelima ovog područja. Hotel Arabica predstavljao je idealno ekspedicijsko sjedište budući da je bio udaljen nekih 45 minuta od vulkanskog kompleksa Ijen, a čavrljanje s lokalnim stanovništvom uvijek rezultira pronalaskom kvalitetnog vodiča. Uspinjanje je bilo povjereno spretnim vodičima Osenu i Sejpulu koji krater itekako dobro poznaju s obzirom da im je isti radno mjesto na kojem inače iskapaju sumpor.

 

 

kawah_ijen_2

 

 

Kawah Ijen ili kako nestaje vegetacija

 

Krater Ijena nalazi se na 2 346 metara, a pješacima je dostupan preko dvaju staza. Staza iz Banyuwanga je  kraća, pješačka i zahtjevnija, dok onoj iz Bondowosa uglavnom pristupaju znatiželjnici u moćnim 4X4 vozilima. Sami put do podnožja vulkana,a potom do samog kratera otkriva mnogo o utjecaju vulkana na okoliš. Što ste bliži podnožju to su plantaže kave sve rjeđe i sve češće prevladava crnogorična šuma. Otporna crnogorica takoreći ukrašava podnožje i čini sveukupan pejsaž još dramatičnijim. Tijekom dvosatnog uspona, vegetacija svakim korakom postaje sve rjeđa, a pri samom vrhu izuzev kamena ne može se nazrijeti čak niti travka. Sumporne pare putuju niz vjetar, a disanje postaje sve teže. Surovi uvjeti postaju stvarnost i prije nego stupite uz rub kratera.

 

 

kawah_ijen_3
Plava vatra

 

Promatranje plave vatre bio je, uz priču o kopačima sumpora, osnovni cilj ekspedicije na vulkan Ijen. Kako je plavu vatru moguće najjasnije vidjeti po noći, vodiči Osen i Sejpul složili su itinerar koji je zahtijevao polazak do podnožja u ponoć, a približno vrijeme dolaska na rub kratera oko 2 sata ujutro uz uobičajen ritam hodanja. Iako uspon zahtjeva dobru fizičku kondiciju, bez maske ili nepropusne marame ni najspremniji trekker ne bi stigao daleko boreći se sa sumpornim parama. Upravo je sumpor zaslužan za nevjerojatni prizor plave vatre koja tijekom cijele noći tinja na kamenim obroncima kratera. Prema riječima vodiča, plavi plamen koji neprestano tinja i treperi zapravo je rezultat sagorijevanja sumpornih para. Plinovi struje iz kratera pod velikim pritiskom i temperaturom od oko 600 °C, a u dodiru sa zrakom sagorijevaju nerijetko tvoreći petometarski plavi plamen. Najdojmljiviji trenutak je kada se plinovi kondenziraju u obliku tekućeg sumpora koji se goreći slijeva  niz padine kratera. Noću je vjetar još povoljan i ne nanosi sumporne pare u lice radnika i, sada sve češćih, znatiželjnika. Ipak, vjetar u krateru stvori vrtlog potpirujući tako plavu vatru u čijem žarištu sve češće zaiskri. Pred jutro vjetar mijenja smjer, vatra je sve manje vidljiva – a marljivi kopači silaze niz utabanu stazu po svoju mukotrpnu dnevnicu uz rub jezera.

 

 

kawah_ijen_4

 

Kratersko jezero Kawah Ijena ili najtoksičnije mjesto na svijetu

 

Još tijekom uspona na Ijen Olsen i Sejpul su pripomenuli da rade na najtoksičnijem mjestu na svijetu. Dok stojite u podnožju vulkana možda i pomislite kako pretjeruju i uvjereni ste da je svakome njegov posao najteži. Na pola puta do vrha i nakon sat vremena hoda pod prvim naletom zagušujući para dok dvojcu koji suvereno vlada pješačkom stazom gledate u leđa još uvijek ste malo skeptični o najtoksičnijem mjestu na svijetu. No, na rubu kratera uz prvu krivu procjenu smjera vjetra više nema nikakve sumnje Kawah Ijen može uzeti ljudski život u sekundi. Nosnice peku, grlo gori, a pluća se brane kašljem. Nehajno svezana marama ne može se boriti sa sumpornim parama, a dok vodiči vižljasto okreću leđa vjetru i upiru u dno kratera postajete sasvim sigurni da je vulkan na kojem stojite smrtonosan čak i dok tlo miruje. Kad jutarnja svjetlost i vjetar razbistre dno kratera primjetite da njime dominira najneobičnije i doista najtoksičnije jezero na svijetu. Voda jezera izrazito je zelene boje zbog visokog udjela klorovodične kiseline. Ijen izbacuje plinove bogate klorovodikom, a oni u doticaju s vodom tvore jezero kojem se pH kreće oko nule. Tik uz jezero od jutra do mraka rade kopači sumpora.

 

kawah_ijen_6

 

 

Kopači sumpora

 

Osen i Sejpul nisu tipični vodiči koji sipaju zapanjujuće informacije iz rukava. Oni su kopači sumpora koji tu i tamo uzmu predah od rada i znatiželjnike vode na rub kratera usput pričajući svoju životnu priča koja se naposljetku pretvara u povijest svih kopača sumpora kojima je radno mjesto bio upravo krater Kawah Ijena. Posao kopača sumpora tradicionalno je obiteljski posao u namjesništvu Banyuwangi i nerijetko ga rade gotovo svi muški članovi obitelji baš kao i u slučaju njih dvojice. Još tijekom uspona, dok su članovi ekspedicije naizmjenično posustajali za njihovim užurbanim koracima prema vrhu napomenuli su da ovaj isti put prelaze najviše dva puta dnevno pod teretom korpi ispunjenih sumpornim blokovima. Postupak iskapanja sumpora na ovom području započeo je prije četrdeset godina i prema njihovim riječima do danas se nije modernizirao. Sumporne pare probijaju se kroz prirodne otvore uz rub jezera, a hlađenjem se pretvaraju u sumpor. Jedini tračak modernizacije predstavljaju keramičke cijevi uz otvor koje ubrzavaju formiranje sumpora u velike blokove. Put od jezera do vrha kratera strm je i utaban vrijednim koracima kopača sumpora. Dok poput roja pčela kruže oko blokova i usitnjavaju ih te pune svoje korpe koje vise na krajevima poluge ne primjećujete da nemaju radno odijelo koje bi odgovaralo najtoksičnijem radnom mjestu na svijetu. Naprotiv, tek kada se popnu na rub kratera primijetite da tek svako drugi ima maramu ili masku na licu, a obične majice istrošene od rada i nošnje otkrivaju duboke ožiljke na ramenima i vratu. Svaki od njih se uspinje strmom liticom sa sedamdeset do sto kilograma sumpora na leđima. Svaki korak zahtjeva besprijekornu procjenu težine kako bi se uspostavila ravnoteža između košara. Jedan od članova ekspedicije pokušao je dignuti košaru i ne prosuti sumpor, no to se činilo nemogućom misijom. Osen pojašnjava kako svaki radnik zbog bolje zarade nastoji iznijeti dvije ture sumpora. No, iznošenje sumpora na rub kratera nije kraj njihova rada. Te iste košare nose do podnožja dugih 3 kilometra do šećerne rafinerija koja ga otkupljuje. Dnevnica im se kreće od 5 do 8 dolara što je poražavajuće s obzirom da se cijena sumpora na tržištu kreće od 210 do 230 dolara po toni. Ipak, i Osen i Sejpul, kao i nebrojeni drugi kopači, tvrde da nikada ne bi radili nešto drugo. Iskapanje sumpora u njihovom kraju je čast, a posao kopača pridonosi zajednici jednako mnogo kao i neki bolje plaćeni, a manje opasni poslovi. Ako i posumnjate u njihove riječi, razuvjerit će vas onaj trenutak kad siđu u podnožje vulkana gdje je zadnjih 300 metara ravnine pogodno za bilo koji oblik transporta, a oni svoje košare, bez spuštanja, vrijedno nose na leđima sve do otkupne stanice.

 

kawah_ijen_7

 

Što god im navedete kao potencijalnu opasnost, oni imaju spreman odgovor – a svaki je baziran na tradiciji. Tako Sejpul kaže kako im maske sigurno ne odmažu, ali im nisu ni potrebne jer svaki od njih nauči kretanja vjetra i tako uvijek rade u zavjetrini izbjegavajući zagušujući plin. Priznat će da im dodatna odjeća ne bi odmogla pa je tako spremno prihvatio jaknu na dar, imati ožiljak od korpe jest čast – ali nije ništa manje časno ublažiti bol. Ono što je doista zanimljivo na Kawah Ijenu je činjenica da nijedan od dvjesto kopača ne zna što je to konkurencija. Svaki od njih ima svoje korpe označene brojkama i nitko ne dira tuđu čak ako i pola dana leži na rubu kratera i znači sigurnu zaradu onome tko je spusti u otkupnu stanicu. Štoviše, međusobno si pomažu i ne pamte da je itko ikada ukrao korpu drugog kopača. Bilo to pitanje časti ili male zajednice koja se dobro poznaje, njihova predanost poslu, pravednosti i zajedništvu vrijedna je svakog divljenja. Dok sunce dolazi u zenit, a hladnoća napušta vrh kratera, Sejpul priznaje kako im turisti postaju sve draži jer ih mogu osloboditi bar jednog dana rada. Pojašnjava da sve veći broj kopača često uzme predah te izrađuje figurice od sumpora koje onda prodaju turistima te uspiju zaraditi jednako novca kao da su dva puta spustili sumpor u otkupnu stanicu. Čini se da moderni svijet koji sve češće zadire u netaknuta mjesta prirode ipak zna donijeti i olakšanje. Osen i Sejpul ostaju na rubu kratera promatrajući najtoksičnije mjesto na svijetu zahvalni što danas nisu morali dva puta silaziti u podnožje da zarade za život.

 

 

kawah_ijen_8

 

Kawah Ijen ili poučak o upornosti

 

Ekspedicija se još jednom popela na Kawah Ijen, ovaj put bez pratnje Osena i Sejpula koji su se vratili svom primarnom poslu. Svjedočiti plavoj vatri ili dnevnom iskapanju sumpora može doista svatko pa i obitelj Kineza koja je nerado bacila pogleda preko ruba kratera svjesna da teško savladavaju označenu stazu, a kamoli jedva utaban put niz liticu koji kopači svakodnevno prolaze. Ipak, rijetki su oni koji sjednu uz krater s kopačima, podijele dragocjenu cigaretu koja prema njihovim riječima čisti dišne putove i otkriju marljive ljude koji ne znaju što je to biti konkurencija ili cjenkati se. Kopači sumpora već četrdeset godina uzimaju ono što im priroda daje i dijele sa svijetom koji možda ni danas ne zna što znači na vlastitim leđima iznijeti 100 kilograma boreći se s vjetrom, parama i stjenovitom stazom. Čast i upornost, svjedoče Osen i Sejpul, najvažniji su kopačima sumpora i na koncu raditi na najtoksičnijem mjestu na svijetu nije ništa opasnije od drugih poslova kada se jednom navikneš.

 

kawah_ijen_10

foto i tekst_Goran Jović




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team