Muamer Hajdo – Mux: Bend opstaje onoliko koliko je jaka ideja koja ga vodi

[ssba]
January 15th, 2018

Ako se vratimo nekih desetak godina unazad, alternativna scena u BiH, s naglaskom na metal i hardcore žanrove, bila je u uzlaznoj putanji. Svaki grad je imao bend, dva, svirke domaćih bendova česte. Aktivno se sviralo, snimalo, nastupalo, te neki početak dolaska većih imena u naš glavni grad, uključujući i Sepulturu, koliko god to nije bila Sepultura po nekim našim standardima. Uslijedili su Sarajevo Metal Festivali, koncerti Madballa, Darkest Houra, Biohazarda, Napalm Deatha, Pro Paina, First Blooda, zatim Sumer Metal Festivali, što bi braća Ameri rekli: To name a few, brojne svirke manjih bendova, što stranih, što komšijskih, što domaćih. Nešto se dešavalo, svi su bili zagrijani za rad, svi s bili pristuni. Broj bendova je rastao, broj booking agencija, da, booking agencija, nevjerovatno za Sarajevo i metal/hc.

 

Flatline

Flatline

Međutim, deset godina kasnije, usudim se reći da 90 posto bendova iz tog doba ne postoji. Svirke su rijetke, što domaćih što stranih bendova, poneki komšija uleti. Jedan od rijetkih bendova, koji je u tom nekom usponu ostao po strani, ali i dan danas praši je sarajevski Flatline. Kad kažem ostao po strani, mislim ostali u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i gdje već ne da sviraju, snimaju i da rade. Ok, dosta promjena su pretrpili, ali ni Sepultura nema originalnih čanova! (*eye roll). Bend koji je odradio više svirki van BiH nego većina domaćih metal/hc bendova. Bend koji evo više od 15 godina prkosi, gura svoje, nikad nisu u žiži dešavanja, ali uvijek tu. Rade, sviraju i dan danas idu van BiH organizuju turneje, mislim da ih trebamo etiketirat kao eto Flatlinea, vidiš da se može bend. O svemu napisanom do sad, o samom bendu, budućnosti i onako malo o knjizi koju je napisao, pričao sam sa povratnikom u bend, vokalom Muamerom Hajdom – Muxom. Kako to Flatline prkosi vlastitom imenu i dalje pumpa život u metal svijet saznajte u nastavku.

 

Za kratki uvod nam se predstavi i reci mi odakle uopšte u muzici? Zašto baš metal i zašto baš pozicija bendovskog centarfora tj. vokala? Da li je prije Flatlinea bilo bendova u kojima si možda bio zadužen za neštu drugo? Kako si na kraju završio u Flatlineu?

- Gitarista i bunjar BHHC benda Kontra, Slaven i Zlatko, 2002. godine su htjeli uraditi, pored tadašnjeg angažmana i nešto novo, pa su zvali mene i Igora kojeg smo upoznali na Soda Open Air Festivalu. Kreirali smo bend koji je najduže funkcionisao skupa, obišao Evrope i BiH, i napravio živi EP i studijski full-length album. Ja sam već imao nekih tekstova i naslušao se svakakvih muzika. Sklopili smo nešto što je meni godilo kao izraz jedne generacije, revolt, kritika, a u isto vrijeme i odlična zabava. Slaven i ja smo se zapravo sreli na probama mog prvog benda, Izboj, koji je svirao neki agresivni punk-core, ali nismo stigli uraditi ni jednu svirku, iako smo imali možda čak i desetak gotovih pjesama, članovi su se prosto razišli svojim putem radi obaveza razne prirode. Tako smo počeli sa Flatlineom.

 

Muamer Hajdo

Muamer Hajdo

 

I standardno pitanje za vokala: Sviraš li ti šta?! 

- Ne sviram ništa, a volio bih bubnjati kad bi bilo para i prostora, ali o tom – po tom. 

 

Koliko sam upoznat sa radom benda ti si taj koji piše svu liriku. O čemu tekstovi govore i odakle inspiracija za iste? Da naglasim da je Flatline veoma poseban bend žanrovski s obzirom na to da se deklariše kao posttraumatic experience. Na koji način lične traume završe u pjesmi, da li su uopšte lične ili SF? Da bi se uklopio sa svojim idejama, da li ti je potrebna muzika prije svega ili imaš nešto unaprijed spremno pa uklapaš na ono što bend svira?

- Isprva je bilo tekstova koje su napisali Zlatko i Slaven, a poslije smo se potpuno oslonili na moju zbirku i nekad bi radili muziku po tekstu, a nekad obratno. Poslije se sve to doradi na probama, i uvijek ispadne nešto u čemu su svi dali doprinosa, ali je drukčije od svega onoga što su svi pojedini članovi imali u startu u glavi. Tako je to jedan divan kompromis, jedan sklop koji ne potpada pod trendove. Posttraumatski hardcore je ideja koju sam dobio nakon nekoliko godina postojanja benda, zvučalo mi je logično da moja generacija treba da dobije glas i zvuk čime predstavljam ono kako ja vidim svijet. Nisu to sve frustracije, njih je u stvari i možda najmanje, to je rezultat svijesti čovjeka koji je na ovim prostorima svašta prošao, svega se nagledao, pokušava da složi stvari u neki red i sebe dovede u harmoniju, stanje nekog balansa i mira. Muzika je nepredvidljiva, ide svojim tokom, a tekst možda nekad priča i neku drugu priču u odnosu na ono što čujete. Sve u svemu, ja drukčiji naziv nisam mogao smisliti u skladu sa situacijom. Na publici ostaje da prosudi, nakon slušanja i čitanja.

 

Slaven Kopčić

Slaven Kopčić / guitars

Da se malo nadovežem na prethodno pitanje, mene uvijek to zanima, taj proces stvaranja; kako to izgleda kada Flatline pravi pjesmu? Da li ste još uvijek old school po tom pitanju, improvizacije i svirka na probi i iz hrpe ideja izađe nešto čemu se posveti pažnja ili šaljete ideje preko telefona koje je neko kući skontao? Koji način ti preferiraš i šta misliš o ovom modernom pristupu gdje, da se ne lažemo, većinom gitariste imaju rif i nakucaju ostatak u nekom programu, šalju ekipi da „skinu“ za probe, eventualno nadograde nešto na svom instrumentu? Fali li tebi nešto u tom pristupu?

- Mi ovaj moderni pristup sa digitalnim tehnologijama koristimo tek odnedavno, ali opet se sve dorađuje uživo i old-school pristupom. Prije smo sve radili napamet, svi su sve pjesme imali u glavi, čak su se Slaven i Igor i štimali po sluhu, bez štimera. Ja bih tekst sastavljao na papiru, ponavljali bi dok se svi ne slože da je to to, i gotovo. Sad se malo zašlo u godine, pa tehnologija stvarno pomaže. To ne mijenja energiju i zvuk kojeg se držimo, naravno. Što se tiče ovog modernog pristupa, lijepo je da klinci mogu sve to da rade kući, da se to sve sklopi i zvuči odlično, ali se energija i talent ipak vide samo uživo, pred ljudima i za ljude koji su te došli vidjeti. Kad se pređe ta stepenica, lako je poslije nakucati i odsvirati šta god, ali ako nema osnovnu ideju koja nosi to sve svojom energijom, tehnologija je onda samo mrtav alat, kao što je uostalom uvijek i bila.

 

Flatline je uvijek bio live bend i u 12 godina postojanja, ako se ne varam, samo je jedan EP snimljen. Zašto tako malo studijskog materijala, a s druge strane kako uspijete toliko svirati?  – EP Live at Skenderija je nastao tako što smo u okviru otvorenog festivala na platou Skenderija, nastupali nekad popodne, poslije nas je bio Nervozni Poštar, a tonac je bio jedan stari i iskusni majstor zanata, koji nas je samo onako odmjerio, rekao: Znam ja koji vi zvuk volite, ništa se nemojte sekirat, i prosto nam je napravio snimak zbira svih kanala, sume sa miksete i šta je izlazilo na ozvučenje, to je ostalo na mini disku. Kad smo poslije to poslušali, shvatili smo da je to jedan od najboljih živih snimaka koje smo ikad čuli. I dan danas volim to poslušati. Tu su neke pjesme koje više i ne sviramo radi dosta novih, ali zvuče odlično. To nam je možda bila četvrta ili peta svirka ikad, ne sjećam se baš. Što se tiče svirki vani to je spontano sve došlo, kontaktima sa bendovima izvana, koji su svirali u Sarajevu i po BiH i onda nas zvali kod sebe. Za sve je zaslužan Slaven, bez njega se ništa nikad ne bi desilo. On i danas radi kao organizator, sam znaš koliko je uradio za scenu u zadnjih 20 godina, i svi mi s njim.

 

Flatline-7

Koja ti je svirka posebno ostala u pamćenju? Na domaćem terenu ste bili podrška Biohazardu i Sepulturai, kako je biti support tim, velikim, bendovima, naučili se išta od njih?  

- Sa velikim bendovima je baš nekako čast nastupati. Kad ih upoznaš, vidiš da su to sve ipak ljudi prije svega, velikoga srca, da ta cijela scena ne gaji zvijezde, nego prijateljstva, ljubav i energiju. Kad malo dođeš u godine vidiš da zvijezda nikad nije ni bilo, već samo duboko poštovanje prema radu svakog posebno. To su veliki bendovi u svom mikrosvijetu u odnosu na mainstream. Izdavačke kuće možda remete autorski proces i miješaju velike profite, rizike i obaveze u sve to, ali kad bend izađe i odsvira pred ljudima, znaš za što si dao novac i šta to sve predstavlja, te na kraju krajeva zašto je opstalo sve te godine. Posebno pamtim Napalm Death i Biohazard, sa masom problema u organizaciji, smiješnim i nekad i nezgodnim scenama u našoj okolini i mentalitetu, ali isto tako i momenat kad lično Billy iz Biohazarda dođe i pokloni mi majicu. Te stvari se ne zaboravljaju. Na tom koncertu sam bio prodavač karata, radnik na štandu sa merchandiseom, vokal benda, dio lokalnog staffa koji unosi i iznosi opremu i još gomilu posla se odradilo, ali se sjećam da mi ništa nije bilo mrsko, jer smo radili nešto što je ostalo zapamćeno. Sa Napalm Deathom je bio drugi problem, jedva smo uspjeli dovesti dvoranu na upotrebljiv nivo za tu vrstu svirke, radi starih instalacija i opreme i nesuglasica sa vlasnikom, trebalo je dosta vremena i živaca da se usaglasimo da je sve u redu, da se takvi koncerti održavaju svugdje u svijetu, da mi odgovaramo za sve i da je sa sigurnosne strane sve OK. Kad počinješ sa takvim stvarima u ovakvoj sredini ljudi se boje nepoznatog, ali poslije smo stvorili atmosferu u kojoj i dan danas uspješno sarađujemo.

 

Pomenuo sam već da bend postoji od 2005. godine, dvanaest godina u našim uslovima svirati to što vi svirate i opstajati je za svaku moguću pohvalu! Ipak, 12 godina je dug period i svašta se dešavalo, od orginalnih članova benda tu ste ti i Slaven (gitarista), novi su bubnjar (Marko) i basista (Sale). Donedavno si i ti sam bio ex-Flatline. Idemo sada redom, kako to da je bend uspio opstati više od decenije, zašto su promjene bile neminovne i zašto si ti do prije nekoliko mjeseci bio bivši član benda?

- Bend je opstao prije svega, jer je u bilo čemu što radiš bitno imati neki cilj. Slaven je čovjek koji ne odustaje šta god da se desi, jedno vrijeme je samo on bio član osnovne postave. Ja sam neko vrijeme bio odsutan radi privatnih problema i previranja. Nakon nekoliko godina izostanka shvatio sam da ne mogu da ne vratim bendu ono što mi je dao – sreću, poznanstva, putovanja, iskustva i energiju, te sam se nakon nekoliko razgovora odlučio vratiti kako bismo uradili još nekih stvari dok nismo skroz ostarili. Planira se još jedan album, dosta svirki, a sve se radi u skladu sa obavezama svakog od nas, kojih sad ima definitivno puno više nego prije petnaestak godina, kad smo počinjali. Marko i Sale su stari prijatelji benda, i sami su imali svoje matične bendove sa kojima smo dosta radili, Festival of Mutilation odnosno Ormus, a vokal je jedno vrijeme bio Shex iz Dözera, i to su sve ljudi koji imaju dugo iskustvo u sveukupnim dešavanjima sarajevske post-ratne scene i ono što rade rade srcem i iskreno. Bend opstaje onoliko koliko je jaka ideja koja ga vodi i mislim da mogu biti ponosan na sve iza nas i ono što planiramo ubuduće.

 

Saša Drašković

Saša Drašković / bass

Kako je ponovo biti u Flatlineu, šta ti je nedostajalo najviše, čemu se najviše raduješ, šta se to promjenilo dok tebe nije bilo i šta očekuješ?

- Jako je lijepo osjetiti ponovo tu energiju nakon dosta vremena, sad je to jedna svježija, mlađa publika, ali su tu i stari fanovi benda, od prvih svirki. Trudim se ispoštovati sve i odraditi svoj dio posla što bolje mogu. Sad je to ipak nakon stečenog iskustva dosta bolje organizovano i ipak se vidi da zavrjeđujemo određenu količinu poštovanja među publikom, koliko god to ipak bilo na nekoj mikro-razini. Sarajevo je grad sa puno kompleksa, problema u ljudima, nepotrebne kritike i negativnosti, a u isto vrijeme i najbolja raja na svijetu. To znaju samo ljudi koji ovdje žive i rade i ovu ppubliku zadovoljiti je jedna velika avantura. Na nama ostaje samo da radimo koliko svako od nas to može, a rezultati govore sami za sebe.

 

Malo se ponavljam, ali činjenice su da je Flatline jedan od rijetkih bh. bendova koji su još uvijek prisutni, ne samo u smislu držimo probe, sviramo tu i tamo, nego aktivni do te mjere da ste prije nekoliko sedmica bili na mini turu po Njemačkoj, pa ste svirali u Slogi, znači bend živi i radi. U tom nekom periodu kad je bend nastao mnogo dobrih bendova se pojavilo, a kojih danas nema. Da li bendovi možda previše lako dižu ruke od instrumenata ili je stvarno toliko teško svirati metal/alternativnu muzku kod nas da je taj prekid jednostavno neizbježan?

- Apsolutno razumijem ljude koji dignu ruke od muzike i instrumenata. I mi smo ponekad sami sebi izgledali kao pomalo ludi što uopšte išta radimo u sredini koja to ničim ne podržava. Marilyn Manson je u jednom intervjuu rekao: Iz video igara sam naučio da treba da idem tamo gdje ima neprijatelja, tako se igra nastavlja. To je sjajno rečeno, jer bez nekakvog konflikta, razgovora, kompromisa i borbe ne može biti ni samog života niti bilo kakve aktivnosti, a kamoli šta više od toga. Stvar je u tome što ova muzika košta, košta opreme, novca, vremena i živaca, pa nakon nekog vremena jednostavno podvučete crtu i odustanete. I mi smo znali praviti duge pauze radi svakakvih problema, ali satisfakcija koju imaš nakon nastupa to sve nekako dovede u balans. Prodajući karte na jako puno koncerata, više od deset godina unazad, uvijek sam pokušavao ljudima objasniti da sav novac koji prikupim ide podržavanju scene, benda, plaćanju puta, spavanja i hrane za goste koji su došli, i da na kraju ipak vrijedi ona stara „koliko para, toliko muzike“, ali u našem slučaju, za puno manje para od evropskog prosjeka moglo se pogledati svjetskih bendova i za puno manje para naši bendovi nastupaju u odnosu na ono kako bi trebali biti plaćeni. Dovoljno je povući paralelu sa turbo-folk multi-milionskom biznis scenom, gdje se prodaje seks i primitivizam, dok mi pokušavamo proturiti neke više i pametnije ideje i pouke iz svakodnevnog života i pametnom će i išaret biti dosta.

 

Flatline

 

U prethodnom pitanju rekoh kako se prije 10 godina pojavilo puno novih, dobrih bendova, dok u zadnjih recimo 3 – 5 godina, sve je manje novih. Ako nešto novo nastane, onda je to varijacija između već postojećih likova na tzv. sceni, ali nove, mlađe ekipe i interesovanja je sve manje. Zašto i ko je glavni krivac? Koliko je kriva ekipa koja se bavi tim, koja svira/organizuje koncerte/drži prostore za svirke/probe, a koliko je kriva recimo publika pa tamo neki sponzori, mediji i „ostali“?

- Ljudi ovdje obično čekaju da neko drugi za njih uradi posao i uzimaju ono što je ponuđeno, što je na stolu, bez nekih velikih ambicija i snova o nečem većem, a znamo svi zašto, trenutna situacija pritišće svakoga. Potrebno je prvo donijeti hljeb na sto, obući se i ugrijati, pa nekad poslije tek čovjek misli na umjetnost. Scene će biti onoliko koliko je ljudi sami naprave, mi smo tako uvijek i razmišljali. Nismo očekivali veliku pomoć ni od koga, a jako so zahvalni svima koji su je dali. Nakon što čovjek sebi obezbijedi ekonomsku bazu, može se razgovarati o tome da se nešto organizuje, ali svi trebaju shvatiti da je shvate da je ovo za veliku većinu muzičara samo jedan slabo plaćen hobi. Postoji dosta bendova koji sviraju obrade bez autorskog udjela, što također mogu razumjeti, jer noćni život jednog povelikog grada uvijek traži takve sadržaje. Svako treba smisliti šta želi, napraviti sebi cilj i krenuti prema njemu. Ne brinem se baš mnogo da li u gradu ima ili nema dešavanja, jer onoliko dešavanja koliko nama treba, iz ove scene, u ovoj sredini, mi sebi sami napravimo, a tu smo i za mlađe koje treba usmjeriti i stvoriti neku novu generaciju. Ali to je ipak njihov, samo njihov problem i zadatak.

 

Koja je razlika u pristupu i svemu onome kako je to radio Mux na svome početku i kako to ekipa radi danas? Koliko su se vremena promijenila? S obzirom na iskustvo i sve urađeno, šta bi bio tvoj savjet mlađoj raji koja možda upravo sad dogovara prvu probu, pravi prve pjesme? 

- Primijetio sam dosta klinaca koji super sviraju, oni sad imaju blagodeti tehnologije i povezanosti koje mi nismo imali, neću reći da im je lakše, ali je u svakom slučaju to prednost. Od savjeta nemam nešto pretjerano puno reći, ako radiš nešto što voliš o imaš čak i opciju da budeš i plaćen za to, zašto ne nastaviti?! Stvar je samo biti iskren i raditi to srcem, i rezultati će doći sami od sebe. Bitno je da ti slava, uspjeh i novac ne budu cilj, nego da lično budeš sretan. Bit ćeš sretniji znajući da sad imaš sljedeći mali cilj za ispuniti i tako dan za danom. To je formula koja uvijek uspijeva. Tehnologija je možda promijenila alate i pristup, ali sve se na kraju svodi na razmjenu energije. To se moglo osjetiti isto tako na nekom Bachovom koncertu prije nekoliko vijekova, na Woodstocku ili na Exitu u današnje vrijeme. Treba samo razlučiti šta je iskreno i šta vrijedi, a šta je proizvod napravljen za zaradu.

 

Marko Gacnik / drums

Marko Gačnik / drums

Gdje smo danas, a kako izgleda sutra kad je riječ o metal sceni? Šta možemo očekivati u narednom periodu, ima li nekih naznaka da će se popraviti situacija ili ovaj trend raspada bendova, manjka svirki se nastavlja?

-  Flatline će sigurno raditi do slijedeće godine, za dalje stvarno ne mogu ništa reći, jer bih uvukao ostale članove benda u to pitanje, što je jako teško. Radit ćemo popriličan broj svirki do kraja godine, svojih i gostovanja drugih bendova. Kako smo počeli od zime ove godine polako opet nešto raditi kompletna scena lagano oživljava. Ali to je ipak samo naš dio doprinosa svemu, treba inspirisati i druge da daju svoj. Ponavljam, ne čekati da drugi urade posao za tebe, nego ga sam sebi napraviti. Jedini put do uspjeha u ovakvoj sredini, a bogami i drugdje, koliko god izgledalo da je tamo negdje vani nešto lakše i da sve pada s neba. To se nigdje ne dešava.

 

Za kraj nekoliko pitanja koja uvijek moram postaviti! Šta je to što lupa u tvojim slušalicama trenutno? Neki domaći/strani bend za preporučiti?

- Nedavno me je na svirci u Abraševiću oduševio mostarski Brainswitch, od stranih bendova upratio sam bend Collider, možda neka mješavina Crowbara i Mastodona, mlad bend, tek nešto malo materijala online imaju, a inače slušam internet radio stanice, pa ako mi se nešto svidi potražim cijeli album. Tremonti, gitarista Creeda ima nekoliko sjajnih albuma sa istoimenim bendom, a od domaćih uvijek volim poslušati Aesthetic Empathy i Shipwrecked. Svi ostali koje nisam spomenuo će se naljutiti, bolje da stanem odmah! Slušam muziku koliko stignem od posla i obaveza, tako da je to sad malo više selektivno, i nije u prvom planu samo slušati muziku cijeli dan, kao prije petnaestak godina.

 

Flatline-37

 

Nešto što smo trebali pitati, a da smo zaboravili aka any last words?

- To je uvijek najteže. Možda ću se nakon mjesec sjetiti nečega kad već bude kasno (šalim se). Suma summarum svega je da sam jako zadovoljan i sretan, nakon svega što smo uradili i da sad ipak malo većim dijelom ostaje na mlađim generacijama da nešto novo naprave, a mi smo uvijek tu ako treba pomoći. Svaki dan je novi dan, treba pronaći sebi cilj, svrhu, učiniti sebe sretnim i sve ostalo će doći samo od sebe. To je moguće jedino ljubavlju, radom, motivacijom i pozitivnom energijom. Za pozitivne stvari i konstrukciju treba daleko više energije nego za negativne, za mržnju i razaranje, to je najlakše. Unutar sebe treba naći tu snagu, motivisanu nečim što voliš i svaki dan će biti avantura i putovanje ka slijedećem cilju. A sutra je opet novi dan.

 

razgovarao_Ensar Bistrivoda

fotografije_Imrana Kapetanović




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team