Marko Frančešević, 26-godišnji skulptor, u martu ove godine imao je prvu samostalnu izložbu nazvanu Toy Store, koja je kako kaže privukla veliku pažnju njegovih kolega, poznanika, ali ono što ga je iznenadilo i onih koji su zaista sasvim slučajno stigli u Galeriju savremene umjetnosti Brodac.
Rođen je u Nišu, Srednju umjetničku školu i Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Sarajevu, diplomirao na kiparstvu u klasi profesora Mustafe Skopljaka, a magistrirao u klasi profesora Mirsada Šehića. U našem razgovoru otkriva kako Sarajevo, u kojem živi posljednjih petnaestak godina, pamti još iz poslijeratnog perioda, totalno porušeno, jer ga je posjećivao nedugo po završetku rata.
– Te slike su mi ostale u sjećanju i danas iako sam bio poprilično mali. Ratna dešavanja su utjecala na mene, a vjerujem i na moj likovni izričaj prvenstveno kroz stalna preseljenja, budući da sam od svog rođenja pa do dolaska u Sarajevo promijenio desetak mjesta prebivališta. Živio u četri različite države te promjenio pet osnovnih škola. Vjerujem da su sve to bile stvari koje su ostavile određeni trag koji se vidi i u likovnom radu – napominje Frančešević.
Danas se bavi isključivo skulpturom i instalacijom. Sudjelovao je na više grupnih izložbi i međunarodnih simpozija skulpture, član je Udruženja likovnih umjetnika BiH, a njegovo prvo samostalno izlaganje, nakon razgovora s posjetiocima, smatra vrlo zanimljivim. Marko je kroz Toy Store predstavio radove koji su većinom nastali tokom njegovog studija na Akademiji. Nekoliko tematskih ciklusa koje u cjelinu povezuje početna ideja igrački kao određenja usmjerenja, do trenutka u kojem se dijete, budući čovjek, pretvara u igračku kako roditelja tako i društva.
Marko, čestitamo za tako pozitivne kritike na Vaše prvo izlaganje. Sudeći prema komentarima, jako ste zadovoljni?
– Na samom otvaranju izložbe imao sam priliku porazgovarati sa onima koje sam poznavao i koji su već bili preko društvenih mreža upoznati sa mojim skulpturama, ali i sa onima koji se prvi put susreću sa njima. Iznenadio sam se popriličnim brojem upravo tih posjetioca i posjetiteljice koji nisu studenti akademije, moji poznanici i prijatelji, već ljudi koji su putem društvenih mreža čuli za izložbu ili pak cijele porodice sa malom djecom koje su prolazile pored galerije, te se zainteresirali i odlučili pogledati izložbu. Mislim da je veoma pohvalno da sve veći broj ljudi koji nisu umjetnici, studenti likovne akademije, historičari umjetnosti ili ljudi čija struka ima veze sa likovnom umjetnošću pokazuju interesovanje za izložbe. Većina posjetitelja i jednih i drugih se izjasnilo kako im je izložba prije svega bila zanimljiva.
Već u prvom samostalnom izlaganju iznosite, jednim dijelom, kritiku upućenu odbojnosti koja se od samih početaka, gradi prema drugim kulturama.
– Izložba nije potpuno konceptualna, u prvom planu su skulpture koje su se razvile iz igračaka tako da je naglasak prije svega na skulpturi. One imaju određenu priču i kritiku zbog čega se ustvari i prave izložbe, da se ukaže na neki problem ili da se ponudi određeno rješenje. Kritika koja se iznosi na odbojnosti društva prema drugim kulturama nije bazirana samo na naše podneblje, svuda u svijetu više ili manje možemo osjetiti određenu odbojnost većine prema nečemu što nije isključivo njihova tradicija. Tako da kroz rad ja tražim odgovor na neka svoja pitanja poput tih vezanih za „druge“ kulture. Kakav je to pogled na svijet i život nama kroz odgoj i obrazovanje nametnuto i koliko je on ispravan za nas kao individue, da li postoje neki drugi pogledi koji bi učinili da naš život bude bolji i smisleniji, da li je baš naša tradicija u kojoj smo pukom slučajnošću rođeni i bez svoje volje pripali najbolja za nas… To su samo neka pitanja koja su obuhvaćena ovim radom.
Kakvo je stanje u našoj zemlji kada govorimo o slobodi umjetnika i umjetnica?
– Mislim da ona na našem prostoru nije ugrožena iz razloga što likovna umjetnost nije još uvjek dovoljno glasna da bi određene poruke koje šalju umjetnici svojim radovima mogle nekome zasmetati. Kada bi šira publika bila zainteresovanija i kada bi se izložbe više forsirale u medijima vrlo lako je moguće da bi se pojavili ljudi kojima bi rad nekog umjetnika ili umjetnice zasmetao. Trenutno umjetnik čime god da se bavi jednostavno ne dopire do šire mase. Upoznat sam da je u Hrvatskoj crkva često pokušavala zabraniti određene performanse te pozivala javnost da spriječi održavanje, dok u BiH nisam čuo da je došlo do nečega sličnog, što ne znači da neće biti ukoliko se različitim umjetnicima pruži više prostora za rad i javno djelovanje.
Kakvo je, onda mišljenje društva na ono što je drugačije i suprotno?
– Ono što je drugačije i suprotno u BiH i zemljama regiona još uvijek vrlo često nailazi na snažan i nerijetko agresivan otpor. Ljudi imaju strah da će ih nešto drugačije ugroziti, poremetiti njihove vrjednosti i u krajnjem slučaju uništiti njihovu tradiciju u kojoj su odgajani i naučeni da je jedina ispravna. Iz tog razloga imamo situaciju da se ljude koji drugačije misle, izgledaju, žive drugačijim načinom života ili su drugačije seksualne orjentacije nerijetko vrijeđaja i naziva nenormalnima od strane većine, dok ista ta većina samo jedno razmišljanje i ponašanje kojem je naučena tokom života, do čije potvrde ispravnosti nisu došli sopstvenim promišljanjem, prihvataja kao normalno i ispravno.
Koliko umjetnik/ca ili bilo koja javna ličnost može utjecati na stanje svijesti građana?
– Umjetnik bi trebao na stanje svijesti građana utjecati isključivo kroz svoj rad, to jeste na način da javnosti predstavlja svoj rad. Za to je potreban prostor u vidu galerija, ali i medijski prostor. Likovni umjetnici trenutno nemaju dovoljno ni jednog ni drugog. Mislim da sve druge vrste umjetnosti od scenske, muzičke i književnosti imaju daleko veći utjecaj na svijest građana nego likovna umjetnost. Moje je mišljenje da je od svih umjetnosti kod nas likovna najnepopularnija, a od same likovne umjetnosti najnepopularnija je skulptura. Pjevači i muzičari imaju najveću publiku i samim time njihove poruke najviše se čuju u javnosti. Likovni umjetnik nije i ne treba biti javna ličnost u standardnom smislu tog pojma. Javno treba prestavljati samo svoj rad i samo govorit na tu temu.
Šta smatrate glavnim problemom za umjetnike i umjetnice u našoj zemlji, tačnije za jednog skulptora? Zašto vlasti kultru generalno bacaju po strani?
– Definitivno najveći problem jednog skulptora u BiH je taj da svojim skulptorskim radom ne može obezbjediti sebi novac za osnovne životne potrebe, ali i za materijal da nastavi stvarati i izlagati radove. Samim tim najčešće biva prinuđen raditi poslove koji nemaju nikakve veze sa umjetnošću što oduzima puno energije i volje. Tako da poznajem puno vrhunskih skulptora koji su bili prinuđeni da potpuno prestanu vajati ili im je vajanje postalo tek neki hobi kojim ispunjavaju slobodno vrjeme. Umjetnost ljude potječe da postavljaju pitanja i traže odgovor, da sve propituju. Umjetnost nas uči da budemo slobodni i razvijamo slobodnu misao. Vjerujem da vlastima u našoj zemlji takvi ljudi ne bi odgovarali, zato se kultura baca po strani.
Cenzura u BiH?
– Cenzura u nekim zemljama je uistinu veliki problem pošto se na taj način ljudima jednostavno u startu ne dozvoljava da se upoznaju sa nekim drugim mišljenjem, pogledom ili pak kulturom. Mislim da je to najizražajnije u zemljama koje nisu sekularne. U našoj zemlji cenzuri su vjerovatno izloženi novinari i ljudi koji imaju širok medijski prostor. Likovni umjetnici toga nemaju dovoljno tako da ih nitko i nema potrebu cenzurisat.
Odakle dolazi Vaša stvaralačka energija?
– Prije svega iz ljubavi prema skulpturi koja me prati od najranijeg djetinstva. Neobična situacija je da sam završio umjetničku školu, a potom i akademiju, a da nikada nisam volio crtati, niti sam ikada pokazivao interes da kao mali, ali i danas uzmem olovku i kist i crtam ili slikam što se obično podrazumjevalo za djecu koja upisuju umjetničke škole. Ali, sam zato bio opsjednut igračkama i porculanskim figurama i već tada sam se okušao u nekim materijalima koji su mi bili u tom trenutku dostupni. Za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja saznao sam od nastavnice da postoje odsjeci u umjetničkoj školi i da je jedan od njih upravo vajarstvo gdje se uči izađivati figure. Bez dvoumljenja sam odmah znao šta ću upisati, što sam i učinio. Moje je mišljenje da stvaralačke energije umjetnicima kod nas nikad ne nedostaje, više im nedostaje uslova, vremena i prostora za stvaranje.
Da li Vam umjetnost u BiH, onda može biti primarno zanimanje?
– Mislim da bavljenje grafičkim i produkt dizajnom može biti veoma unosno u materijalnom smislu i da to može bit dobro primarno zanimanje. Sa skulpturom iz mog vlastitog iskustva to nije moguće. Postoje ljudi i ovdje kod nas koji su spremni kupiti skulpturu, ali to je vrlo rijetko i nedovoljno da se od toga živi. Moguće je, također, pronaći neki posao koji ima veze sa skulpturom, pogotovo van granica BiH, primjerice u raznim fabrikama igračaka ili figurica. Sama prodaja skulptura i izrada skulptura po narudžbi da bude primarno zanimanje, po mom iskustvu, nije moguće. Slike i grafike se daleko više prodaju.
I za kraj, otkrijte nam naredne planove?
– Moji planovi se odnose upravo na to da se nastavim baviti skulpturom koliko god je i do kada je to moguće. Trenutno nemam posebne uslove i prostor, ali uspjevam se snaći za izradu manjih formata od jednostavnijih materijala radeći u sobi, podrumu, na balkonu… Još uvijek nisam zadovoljan u potpunosti sa radovima iz ciklusa „Toy Store“, mislim da ga je još potrebno definirati i u konceptualnom i u tehničkom smislu, tako da radim na njemu. Trenutno pravim posebna pakovanja u koja će igračke-skulpture biti upakovane. Ljeto planiram provesti u Americi gdje imam zamisao obići što više radionica i ateljea te naučiti što više i vidjeti kako sve to funkcionira u jednoj tako ozbiljnoj i razvijenoj zemlji. Ne mislim praviti narednu samostalnu izložbu dokle god ne budem u potpunosti zadovoljan cjelinom koju ću izložiti.
razgovarala_Adela Bevanda