Ples na svili je vrsta tačke u kojoj umjetnik ili umjetnica izvodi zračne akrobacije dok visi sa tkanine. Iako dok posmatrate tačku djeluje lagano, zračne akrobacije nisu baš za svakoga, jer je za izvođenje vratolomija potreban visok stepen motoričke koordinacije, spretnosti, održavanja ravnoteže, posebnih tjelesnih i psihičkih sposobnosti. Tridesetogodišnjakinja Martina Marić, rođena Mostarka, već nekoliko godina trenira ples na svili te podučava sve one koji žele naučiti jednu od najzahtjevnijih vrsta plesa. Osim što podučava ples na svili, povremeno napravi i nekoliko akrobacija u prirodi. Prvu je napravila prije tri godine, kad je plesala iznad kanjona Drežnice zakačena na stijenu visoku 30 metara, a drugi na Pecka Rock Climbing Festivalu.
Video je rađen u saradnji sa Bonk studiom, a na videu su i Marinine dvije učenice, Nora i Patra. Snimano je u Drežnici, na penjalištu Vrt ciklama.
– Razmišljali smo dosta o lokaciji, htjeli smo da bude u prirodi, obišli smo nekoliko lokacija, onda smo se dosjetili Drežnice i to je bilo to. Ta kombinacija – stijena, rijeka i svila je bila savršena. Malo nam je predstavljalo problem što je stijena na koju sam željela zakačiti svilu visoka 30m, a svila samo 8m. Vrlo brzo našli rješenje, našli smo uže i sa užetom spustili svilu do poda, tako da je izgledalo kao da svila lebdi u prostoru. Nisam željela koristiti uže kao zaštitu performera jer ono sputava, ograničava rang figura koje mogu da radim na svili, zato mi je bilo bitno da mogu svilu dobaviti sa poda. Ljudi koji se bave plesom na svili znaju da sa svile nije lako pasti, kada duže vrijeme plešeš na svili dobiješ osjećaj samopouzdanja, tako da ne pristupam svili sa strahom, da imam konstantan osjećaj da ću ispasti sa svile time se ne bi ni bavila, rekla nam je Martina.
Drugi performans je radila za vrijeme Pecka Rock Climbing Festivala, njenog najdražeg festivala. Festival je penjački, ali bio je postavljen i highline.
– Meni je došla ideja da svilu stavimo na highline i njima se svidjela ta ideja. Moljac, ne znam kako se zove Moljac, svi ga zovemo Moljac (smijeh) je čuo za tu ideju i njemu se svidjela, predložio je da sve to snimi sa dronom i ja sam pristala. Tako da se to snimanje desilo sasvim neplanirano. Osigurali su mi svilu na highline i uže. Ovdje nisam mogla svilu dobaviti sa poda, morala sam svili prići sa vrha, tako da sam bila osigurana. Bio je to moj prvi ples na highlineu, osjećaj je bio neopisiv, malo treme, nalet pozitivnih emocija i sreće. Zamislite prostor bez vremena, bez gravitacije i vi lebdite iznad krošnji drveća okruženi stijenama sa jedne strane, a sa druge ispod vas dolina sa nizom malih brežuljaka. U takvim trenucima shvatim koliko zaista volim to što radim. Pokušali smo da Nace hoda po highlineu dok ja plešem na svili, ali nije nam baš pošlo za rukom, svaki njegov korak na highlineu bi mene izbacivao iz balansa i svaki moj pokret na svili bi izbacivao njega. Na kraju sam se umirila da ga ne ometam dok hoda. Materijal je dugo čekao neiskorišten i onda sam ja preko mobilne aplikacije sama izrezala kadrove i sastavila video, kaže Martina.