Izložba Radnički klub: Između nas u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG) predstavlja inovativan umjetnički projekt koji propituje institucionalne strukture umjetničkog sistema i radničke uslove u kulturi. Autorice izložbe, umjetnica Adrijana Gvozdenović i historičarka umjetnosti Nela Gligorović, u saradnji s kustosicom Teodorom Nikčević, kreirale su postavku koja publiku poziva na aktivno učešće, a posebno naglašava feminističke načine pristupa radu u umjetnosti.
Hana Ćurak: Adrijana Gvozdenović polje svojeg djelovanja označava kao (post) jugoslovenski kulturni prostor u kojem pulsira specifična kultura otpora nacionalizmu, ksenofobiji, klerikalizmu i fašizmu, dok se Nela Gligorović fokusira na kritičku analizu hijerarhijskih odnosa unutar umjetničkih institucija. Njihova saradnja proizilazi iz zajedničke potrebe da preispitaju uloge i odnose unutar umjetničkog sistema, a kroz izložbu se bave pitanjima participacije, odgovornosti i solidarnosti među akterima u kulturi. Izložba se temelji na ideji Radničkog kluba kao prostora diskusije i kolektivnog djelovanja. Ovaj format nije metafora, već konkretan pokušaj organizovanja mjesta za razmjenu iskustava i artikulaciju problema s kojima se suočavaju radnice u kulturi. Ključni aspekt izložbe je poziv na saradnju i razvijanje metodologije susreta, gdje se sve koji izložbu posjete poziva da uzmu određenu ulogu kroz koju izložbu mogu promatrati, a potom i da aktivno razmišljaju o izloženom, koje je predstavljeno kao igra koju je moguće riješiti na nekoliko interpretativnih načina. Upravo zbog toga, odlučile smo se i ovaj tekst napisati kao saradnju: u njemu jedna drugoj interveniramo u misli, stvarajući zajednički razgovor o izložbi.
Adrijana Gvozdenović: Igranje uloga, radionica, prostor za razmjenu, kuhinja i biblioteka – svaki od ovih segmenata prostora odražava specifičnu dimenziju kulturnog rada: istraživanje, promišljanje, druženje, opuštanje, praktičnu akciju, kontemplaciju, izradu, razmjenu znanja.
Nela Gligorović: Umjetnost jeste društveni rad, a radnica u kulturi je opredjeljenje, umjetničko i političko, praksa svakodnevnog otpora strukturama neoliberalizma uz stalne reminiscencije na socijalističku alternativu.
Hana Ćurak: Kao posljedica razgovora o radu, uslovima i regulativama nastao je format Radničkog kluba. Postavile smo pitanja kako zajedno da radimo, čitamo, mijenjamo, razumijemo, slušamo, diskutujemo – shvatajući teren umjetnosti kao područje zajedničkog rada, zajedničke borbe. Zato je Radnički klub adaptiran kao prostor zajednice za razgovor, razmjenu, edukaciju i propitivanje znanja. Kao prostor imaginacije i mogućnost izvođenja drugačije društvenosti, u cilju potencijalne organizacije i promjene društvenih odnosa.
Adrijana Gvozdenović: Definisale smo da se prostor između nas formira kroz neizgovorene solidarnosti, prećutne dogovore i nenapisane sporazume ali je istovremeno i prostor u kojem se ukrštaju društveno-političke strategije prošlosti, tranzicioni procesi koji mijenjaju sistem kulture i gdje se mogu prepoznati specifične tendecije i poveznice u kulturnoj i umjetničkoj praksi. U okviru izložbe, mi želimo da vježbamo kako nastaje prostor između nas, kako bi se možda u ovom procesu uvidjele mogućnosti za svakodnevni otpor.
Vježba počinje od samog koncipiranja izložbe: ispitujući naše uloge kao kustosice u umjetnice, mi se miješamo jedna drugoj u posao. Moji raniji radovi postaju katalizatori za organizaciju prostora. Nela stvara intervecije koje se mogu čitati kao umjetnički radovi a pojedini segmenti, kao što je biblioteka i video-vodič nastaju kroz same mehanizme rada na izložbi – to su mjesta gdje izložba samu sebe izlaže.
Mene zanima galerija kao mjesto susreta – ako umjetnost radi ili šta radi to što radimo. Fokus nije na tome šta se predstavlja – šta vidimo, nego kako to što vidimo može da formira prostor između nas. Promišljanje načina na koji radimo i stvaramo umjetnost i šire kako se povezujemo sa drugima, sa okolinom i sa svijetom. S tim u vezi, između nas je skup metoda koje podstiču razmjene, saradnje i kolektivne imaginacije. Metode koje omogućavaju uviđanje onoga što je već prisutno ili izvođenje onoga što se podrazumjeva, što je uobičajeno – kako bi se mehanizmi normativnih ponašanja prikazali kao promjenljivi. U Radničkom klubu Između nas stvaramo privremeni sistem relacija, kroz performativne instrukcije i radionice, privremenu instituciju unutar institucije, galeriju unutar galerije, gdje se razmjenjuju uloge, ideje i dijele znanja. Publika, kao obično nevidljivi i nijemi posmatrač svijeta umjetnosti, zajedno sa nama je ušla u prostor i učestvovala u pripremnim radovima postavke Radničkog kluba – rušenje galerijskog zida. Vodeći se metodom Augusta Boala da je jedan gledalac uvijek manje nego jedan čovjek, posjetioci Radničkog kluba postali su saradnici.
Hana Ćurak: Gvozdenović i Gligorović koriste ovaj koncept kako bi istakle probleme radnica i radnika u kulturi u postjugoslovenskom kontekstu i šire. Niska primanja, nesigurni ugovori, nedostatak institucionalne podrške i prekarni radni odnosi samo su neki od izazova s kojima se suočavaju umjetnici, kustosi i kulturni radnici. U tom smislu, Radnički klub nije samo umjetnički eksperiment već i politički iskaz koji poziva na konkretne promjene. To je posebno vidljivo u Magazinu koji prati izložbu, koji je kolekcija tekstova koji istražuju složenost umjetničkog rada, s naglaskom na nesigurnost, eksploataciju i izazove s kojima se umjetnici suočavaju u suvremenom umjetničkom svijetu. Tekstovi osvjetljavaju često nevidljivu i neplaćenu prirodu umjetničkog rada, povlačeći paralele s feminističkim analizama kućanskog rada. Pojedinačni eseji bave se pravima umjetnika i umjetnica, autonomijom umjetnosti unutar kapitalističkih sustava te mogućnostima preuzimanja agencije kroz kolektivno djelovanje i društvene pokrete. Radovi također analiziraju kako kulturne institucije oblikuju i bivaju oblikovane radnim praksama unutar njih, kao i kako te prakse isključuju one kojima je tradicionalno uskraćena moć. U konačnici, tekstovi zagovaraju redefiniranje umjetničkog rada kao vrijednog i društveno relevantnog doprinosa, zahtijevajući pravednu naknadu i priznanje. Ključni aspekt Magazina je upravo isprepletenost tradicionalno feminiziranog rada i umjetničke produkcije.
Nela Gligorović: U Radničkom klubu nalazi se soba za brigu i opuštanje, odmor, kontemplaciju i regeneraciju tijela, uz biljni doprinos – rad Maje Vujačić Van Cott. Soba je mjesto korelacije reproduktivnog i umjetničkog rada koji se porede jer su podrazumijevani, nevidljivi za kapitalistički oblik proizvodnje. Važna referenca postavke i sadržaja magazina jeste II poglavlje knjige Umjetnički rad: Nevidljivi rad i nasljeđe jugoslovenskog socijalizma Katje Praznik koja primjenjuje teorijsku i epistemološku dimenziju feminističke kritike kućnog rada na polje rada u umjetnosti.
Hana Ćurak: Jedan od glavnih ciljeva izložbe je osvještavanje saučesništva svih uključenih u umjetnički proces u održavanju postojećih struktura moći. Kako navodi Gligorović, institucionalno definisane uloge državaju umjetnike i kustose zarobljenima unutar rigidnih okvira, sprječavajući ih da se organizuju na solidarnim osnovama. Radnički klub upravo pokušava da ponudi prostor za alternativne modele rada u kulturi.
Nela Gligorović: Ne samo drugačije modele rada u kulturi, već i drugačiji pristup znanju. Neophodno je ponovno propitivanje institucionalnog znanja, istina, programa i djelovanja. Iz kurikuluma humanistike, izbačeni su alati za bolje razumijevanje opresivnih strategija društvene strukture. Klasa je riječ koja se ćuti. Preplavljeni informacijama koje su blokirale kritički pristup znanju nedostaju nam alati za organizaciju, djelovanje i promjenu. Ključan trenutak današnjice jesu škole, univerzitete, biblioteke i muzeji koji moraju postati mjesta klasne borbe.
Zato smo, u okviru postavke Radničkog kluba, pokrenule igru zamišljanja muzeja budućnosti. Kakvi bi oni trebali biti? Bez društvene, rodne i rasne hijerarhije, dekolonijalni, građeni na feminističkim principima i okrenuti horizontalnom znanju i zajednici.
Hana Ćurak: U okviru izložbe organizovane su radionice o statusu samostalnih umjetnica, diskusije sa stručnjakinjama i promocija Magazina. Da pomenemo neke od doprinosa u Magazinu, u tekstu Na proizvodnoj liniji: Između prekarnosti i akcije, Ivana Vaseva i Violeta Kachakova predstavljaju uvjete umjetničkog rada u Sjevernoj Makedoniji i dokumentiraju strategije za postizanje boljih uvjeta u vaninstitucionalnom sektoru, gdje su radnička prava tek djelomično priznata. Ovaj prilog podsjeća da se pitanje rada mora razumjeti unutar specifičnih regionalnih konteksta, i stoga nam daje osnovu za propitivanje naše pozicije u Bosni i Hercegovini. Vesna Vuković, u radu Dvostruko opterećenje autonomije: dekomodifikacija, izlaže paradokse autonomije umjetnosti u kapitalizmu, istražujući kako dekomodifikacija često dovodi do ranjivosti, a ne do osnaživanja. Ističe da kritika komodifikacije mora sadržavati klasnu analizu. U radu Ugovori i prava umjetnica/ka Fokus Grupa ispituje na koji način umjetnice stupaju u ugovorne odnose, kao i kako ti odnosi mogu biti organizirani kao sredstvo za zaštitu rada i prava umjetnica. Slučaj Neformalne kuhinje dokumentuje odluku Vijaija Pachineelama da svoj umjetnički studio prenamijeni u kuhinju za zajedničke i funkcionalne svrhe, bilježeći kontrolu nad prostorom znanja i rada te naglašavajući kritičku ulogu brige i rada u umjetničkim prostorima. Magazin zaključuje Politička terapija, umjetnička praksa Valentine Desideri – studijski i transformativni pristup koji umjetnost uspostavlja kao sredstvo za kolektivno iscjeljenje i otpor.
Adrijana Gvozdenović: Kao i umjetnost, i obrazovanje se tretira kao praksa uzajamne podrške – gdje učenje nije usamljena težnja, već zajedničko iskustvo koje ima potencijal promijeniti način na koji se bavimo svijetom oko nas. Radi se o stvaranju okruženja u kojem publika ne samo konzumira informacije, već ko-kreira znanje.
I u ovom dijelu, naš je metod predstavljanje materijala koji je prethodio izložbi. Dijelilmo naše reference da se drugi nadovežu ali i da mogu kritički pristupiti samoj izložbi. Biblioteka obuhvata različite vidove pisanja: poeziju, osvrte na umjetničke radove, djelove romana, novinske članke… kao oblike saznanja.
U ovom dijelu smo htjele da istaknemo važnost samoedukacije, zajedničkog učenja i samoorganizacije. Kao i to da obrazovanje nije samo prenošenje znanja, već i podsticanje kritičkog angažmana.
Hana Ćurak: Radnički klub: Između nas postavlja ključna pitanja o tome kako umjetnice mogu prevazići institucionalne prepreke i o potrebi za stvaranje novih infrastuktura djelovanja – koje omogućavaju otvorenost, inkluzivnost i koje proizilaze iz realnih uslova savremenog rada u svijetu umjetnosti. Time izložba ne samo da dekonstruiše postojeće odnose moći u umjetničkim institucijama, već i afirmiše solidarnost kao model rada.
Adrijana Gvozdenović: Primarni cilj ove izložbe nije prikazivanje nedostataka, već kako uviđanje nedostataka može da bude osnova za drugačije djelovanje. Nas interesuje mogućnost promjene stvaranjem okruženja koje ispituje postojeće norme. Ja bih htjela ovdje da napravim pomak od kritike koja upire prstom, ka nečemu što se može nazvati razvijanje kritikalnosti – podsticaj da uvidimo svoje saučesništvo u problemima.
8. mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.