Joan Collins nije došla na Filmski festival u Cannesu primiti nagradu za životno djelo. Došla je na otvaranje festivala u haljini inspiriranoj orhidejama, s crnim opernim rukavicama i dijamantima, i prošla crvenim tepihom onako kako to radi cijeli život, bez potrebe da bilo kome išta objašnjava.
Jane Fonda došla je u crnom Gucci tilu punom šljokica. Demi Moore stigla je u kreaciji Jacquemusa, i to ne kao počasna gošća, nego kao članica žirija koja će odlučivati o Zlatnoj palmi. Gillian Anderson prošla je u Miu Miu i postala jedna od najfotografiranijih osoba večeri. Fotografije su sve četiri obišle svjetske medije još iste noći.
Medijski naslovi koji su ih pratili bili su predvidljivi: Dynasty star, 92, looks ageless in breathtaking gown at Cannes — Daily Mail, Joan Collins defied her 92 years in stunning orchid-inspired gown — The Mirror, Jane Fonda, 88, was age-defying as she dazzled in a floor-length black sequin dress — People, Demi Moore, 62, stuns on the Cannes red carpet — and we can’t believe her age — Us Weekly, Gillian Anderson looks surprisingly fresh at 56 — The Sun.
Svaki od ovih naslova tretira godine kao problem koji je netko uspio zaobići, a ne kao neutralnu činjenicu o osobi koja je stigla na festival u dobrom raspoloženju i s nekom svrhom.
Iste te večeri bio je tamo i Stellan Skarsgård, koji je također član žirija. Naslovi o njemu su bili: Stellan Skarsgård cuts a distinguished figure on the Croisette i Jury member Stellan Skarsgård on why Cannes still matters.
Niko nije pisao koliko dobro izgleda za sedamdeset i četiri. Niko se nije čudio. Skarsgård je bio tamo, i to je bila cijela priča. Naslov age-defying ne postoji za muškarce njegovih godina. On postoji gotovo isključivo kao eufemizam za žene koje su imale dovoljno drskosti da ostare javno i pritom odbiju da se zbog toga izvinjavaju.
Šta kaže industrija, a šta podaci
Hollywood ima nepisano ali dobro dokumentirano pravilo o tome koliko dugo žene smiju biti relevantne. Studija Screen Actors Guild iz 2024. pokazuje da glumice u prosjeku dosežu vrhunac karijere oko tridesete, dok glumci, petnaestak godina kasnije. I tamo ostaju znatno duže. Posljedice nisu apstraktne.
Maggie Gyllenhaal imala je trideset i sedam kada joj je producent rekao da je prestara za ulogu ljubavnog interesa glumca koji je imao pedeset i pet. Geena Davis snimala je prosječno jedan film godišnje, i u čitavom četrdesetom desetljeću snimila je jedan jedini. Meryl Streep na pragu četrdesetih dobivala je ponude uglavnom za uloge vještica. Sandra Bullock je u jednom intervjuu opisala kako su je, u godinama kada je bila na vrhuncu box office popularnosti, studiji počeli slati na testove s publikom da provjere treba li je zamijeniti mlađom glumicom.
Age-defying problem
Fraza age-defying ima kratku i bezobrazno iskrenu historiju. Pojavljuje se u kozmetičkoj industriji osamdesetih godina kao marketinški termin za kreme i serume, age-defying formula, defies the signs of aging, i odatle se seli u lifestyle novinarstvo kao gotov šablon koji ne zahtijeva razmišljanje. Age-defying je toliko duboko usađen refleks da se čini kao kompliment, kao da novinari i novinarke pišu o čudu prirode, a ne o ženi koja je obukla haljinu i došla na večeru.
Isti obrazac pojavljuje se u različitim oblicima: ageless, surprisingly fresh, still stunning, doesn’t look a day over… Svaka od tih fraza komunicira istu stvar. Njezine godine su vijest. Sve ostalo je sporedna priča.
Nijedna od ovih fraza ne opisuje osobu. Sve one opisuju odnos između te osobe i nečijeg očekivanja. A očekivanje je uvijek isto: da žena određenih godina ne bi trebala izgledati onako kako izgleda, biti tamo gdje jest, ili raditi ono što radi.
Drugi problem: riječ comeback
Svaki put kada glumica u kasnijim godinama doživi uspjeh, novinari posegnu za istom riječju. Comeback! Michelle Yeoh osvoji Oscar s šezdeset i govori se o njezinom nevjerojatnom povratku, kao da nije bila aktivna i nagrađivana desetljećima. Jennifer Coolidge postane fenomen zahvaljujući Bijelom Lotosu i tretira se kao netko iskopan iz zaborava, a ne kao glumica koja je godinama bila drastično ignorirana.
Comeback pretpostavlja da je netko otišao. One nisu otišle. Industrija ih je prestala zvati, što je sasvim drugačija stvar, i odgovornost koja leži na sasvim drugoj strani.
A šta se zapravo dešavalo u Cannesu
Ove godine četiri žene između pedeset i šest i devedeset i dvije bile su među centralnim figurama festivala. Ne zato što su stare i hrabro se nose s tim, nego zato što imaju šta reći i znaju kako to reći.
Demi Moore sjedi u žiriju 78. filmskog festivala, zajedno s redateljicom Chloé Zhao i još šestero kolega, pod predsjedanjem Park Chan-wooka. To znači da će ona, između ostalog, odlučiti tko dobija Zlatnu palmu. Ne sjedi za tim stolom kao gost ni kao ceremonijalni dodatak, sjedi kao neko čiji sud o filmovima festival smatra dovoljno vrijednim da od njega zavisi jedna od najprestižnijih nagrada u kinematografiji. Prošle godine dobila je Zlatni globus za The Substance, film koji direktno optužuje Hollywood za ono što radi ženskim karijerama. U govoru je rekla da je godinama vjerovala onome što joj je industrija govorila o njenoj vrijednosti, i da je bila blizu odustajanja. Mediji su tu rečenicu gotovo u potpunosti ignorirali. Pisali su o haljini.
Jane Fonda je na otvaranju, u crnoj Gucci haljini punoj šljokica, održala govor o rasizmu, klimatskoj krizi i ulozi kinematografije kao čina otpora. Govor je bio politički konkretan i dosta hrabar za kontekst u kojem se festival financira i kome duguje zahvalnost. Reakcija novinara koji su bili tamo: Jane Fonda, 88, was age-defying as she dazzled in a floor-length black sequin dress. Govor je spoomenut u petom paragrafu.
Joan Collins stigla je u Stéphane Rolland haute couture haljini i ukrala otvaranje na način koji nema nikakve veze s godinama, ima veze s četiri desetljeća iskustva u tome kako se stoji ispred kamere. Komentari na društvenim mrežama odmah su se podijelili na one koji su je proglasili ageless i one koji su bili zabrinuti zbog njezinih tankih ruku. Nitko nije komentirao njezino mišljenje o filmovima koji su u konkurenciji.
Gillian Anderson prošla je tepihom u Miu Miu i odmah postala jedna od najfotografiranijih osoba festivala. Tekst koji ju je pratio u jednoj od vodećih britanskih modnih publikacija opisao ju je kao iznenađujuće osvježavajuću, komplement koji ima smisla jedino ako ste očekivali da će biti nešto drugo.
Dva mehanizma, ista poruka
Industrija ima dva načina da poruči starijim ženama da nisu dobrodošle. Prvi je jednostavan, nema uloga za njih, a drugi je suptilniji, kad se pojave u javnosti, mediji pišu o tome koliko dobro izgledaju za svoje godine, umjesto o tome šta trenutno rade.
Na Cannesu su bila četiri dobra primjera. Moore je sjedila u žiriju, a naslovi su bili o haljini. Fonda je govorila o klimatskoj krizi, a novinari su pisali o godinama. Collins je dominirala večeri, a članci su se bavili tim kako izgleda sa devedeset i dvije.
Ovo nije izolovan slučaj. Hollywood i dalje prvenstveno piše filmove za mlađe žene. Podaci pokazuju da glumice starije od pedeset dobivaju sve manje glavnih uloga kako stare, i taj pad je izrazito strm.
Način na koji mediji izvještavaju o Cannesu nije ni skandalozan ni nov, ono djeluje potpuno normalno. Novinari i novinarke koji su sjedili u istoj prostoriji dok je Fonda govorila o klimatskoj krizi svjesno su odlučili da to stave u drugi plan. Nisu pogriješili. Napisali su ono što se gotovo uvijek piše. I upravo je to problem.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.