Admir Delić a.k.a. Jerome Stickman ili Seoski Batman, kako voli sebe nazivati, bavi se ilustriranjem više od deset godina. Oduvijek je volio stripove, a crtanjem se počeo baviti kad je vidio u jednom od izdanja Oslobođenja da Emir Pašanović i Filip Andronik traže stripaše i prijavio se. Kaže da su ti crteži bili užasni, ali ih mnogo voli, jer su ga doveli do ovih koje crta danas. Iza njega je bogat ilustratorski rad, u kojem se izdvaja strip Prešli su o genocidu u Srebrenici, a poznat je i kao autor stripa o prvom bosanskom nindži Ishikawa Seedu.
Našu pažnju posebno je privukla zbirka ilustrovanih priča Seoske strahote koja treba uskoro ugledati svjetlo dana. Na prvu izgleda mnogo zabavno, međutim, kad nam je Admir počeo malo bolje objašnjavati o tome kako je nastajala, vratile su se slike vodenice iz ex-jugoslovenskog horora ‘Leptirica’. Stari mlinar čuje čudne zvukove koji dolaze iz šume. Dok spava, mlinarski točak iznenada prestaje da se okreće, a čudno čovekoliko stvorenje sa crnim rukama i dugim zubima i noktima ga ujeda za vrat. Admir nam u ‘Strahotama’ predstavlja Zavada, biće koje zavađa ljude pomjerajući im međe zbog čega oni još jače oštre svoje sjekire, da jednim kulturnim dijalogom rasprave gdje zapravo granica između dvije njive.
Reci nam sve o Seoskim strahotama, odakle ideja, kako je izgledao proces nastanka?
– Seoske strahote su, kako im to ime govori, strašne priče sa sela, one koje su se nekada pričale uz ognjište, dok nena lomi pogaču, iz šporeta miriše skoro gotov krompir za večeru, a djed unučad plaši događajima iz vodenica. Tako je i nama naš djed Avdo, čiji je otac bio vodeničar na rijeci Gribaji, pričao svakojake priče. Poput one o gusku koji je krilom mogao zaustaviti vodenički točak ili kratku crticu o mački koja se u ponoć rastegla duž cijele živice, uplašivši lokalnog lolu koji se vraćao u nevakat sa sijela. E, vođen tim pričama i ja sam u gluho doba, kad je treća smjena na Twitteru, pisao kratke tvitove na tragu tih priča. Neko mi je, ne sjećam se ko, možda čak i Jasmin, predložio da radim ilustracije za te pričice, pa sam pomislio da to uradim i objavim online. Međutim, pišući kratke priče, čiju sam radnju smjestio u dolinu naše lokalne rijeke Gribaje, jedne od pritoka Spreče, dospio sam do četrdeset i više ilustracija, pa sam ih odlučio napraviti kao galeriju na Stickbook internet stranici koju je napravio moj drug Ademir. Međutim, prijateljica Sabina je predložila da to uradim u formi knjige, pa sam se složio sa njom i potražio izvore finansiranja. Usput sam to objavljivao online pa su dolazili različiti prijedlozi, te iako sam ja to pisao i izmislio sve priče, osim one o Koncilu, koju mi je ispričala nena, zahvaljujući mnogim ljudima knjiga je dobila potpuno drugačiji oblik od zamišljenog, proširila se, uprkos tome što su neke priče izbačene. Tako je recimo moj drug Goran predložio da sve te priče nekako raspodijelim, po nekim sekcijama, te sam strahote podijelio po njivi, planini i rijeci, pa sam dodao mapu, izmišljenu naravno sa Gribajom kao centralnom tačkom i motivom. Tako, u mojoj mašti, iznad ove rijeke caruje ogromna planina kojom vladaju opake Medarice, neka vrsta bosanskih amazonki, koje žive u mitskom selu Kalaju. S druge strane obale su jezero, dolina sa velikom močvarom i nekim tajnim mjestima. Sav posao je trajao oko tri mjeseca a posebno se moram zahvaliti Jasminu Jusufoviću na ogromnom poslu oko lektorisanja i traženja najboljih riječi da bi te priče dobile taj seljački šmek. Također, ogroman posao oko pripreme i dizajna, odradio je Ahmed Hadžić, kojemu nije bilo problem odvojiti slobodan vikend da se ovo prilično zahtjevno djelo pripremi. I ono zbog čega sam mnogo radostan jeste to da je knjiga nastala i kompletno urađena na području općine Kalesija. Naime, podržali su me Općina Kalesija, firma Polo te kalesijski BKC “Alija Izetbegović”. Znači, to je jedan domaći, autentični proizvod sa ovog područja, zasnovan na domaćim legendama, podržan domaćim ljudima i vjerovatno će moju općinu još bolje pozicionirati na mapu kulturnih događaja u BiH.
self-portret / ilustracija Admir Delić
ekskluzivna ilustracija nacrtana za ovaj intervju / Besima Svraka, urednica FBL i Admir Delić, ilustrator
Koje sve seoske mitove si koristio u stripu?
– Koristio sam samo Koncila. Tu mi je priču o nekakvom insanu konju pričala nena Ifeta. On nije ništa posebno radio sem što je vrištao niz Gribaju i plašio žene koje su prale haljine na njenim obalama. Što je to činio i kuda je nakon toga otišao, nemam pojma ali mi je bio zanimljiv zbog tog čemernog opisa. Imamo lokalnu strahotu koja eto vrišti skačući niz vodu, a pomalo liči na konja. Ili konj na njega. Ne znam odakle neni ta priča ali mi se prilično dopala, pa neka je sa ovim mojim, izmišljenim. Pored Koncila, koristio sam i vječnu seosku dilemu oko šetanja međe. Da li je moja kruška sinoć preselila kod komšije u avliju sama od sebe ili je on sam sebi zagradio ili je to možda učinio Zavad? Ko je Zavad? E, on je u mojim Strahotama biće koje zavađa ljude pomjerajući im međe zbog čega oni još jače oštre svoje sjekire, da jednim kulturnim dijalogom rasprave gdje zapravo granica između dvije njive.
Šta se u međuvremenu dešava sa junacima Salemom Hoesom i Ishikawom Seedom?
– Ništa. I to je najveći problem. Ishikawa Seed ima džapnih 15 stranica objavljenih na mom Stickbooku, a Salem Hoes samo dvije. Ishikawa je, kao što to mnogi sad već znaju, strip o bosanskom nindži i slijedi nakon Strahota krajem ove godine na nekih 60 stranica čistog akcionog stripa koji se događa na prostoru Kalesije i Tuzle. Ta sam mjesta odabrao jer će i on biti povezan sa Seoskim strahotama kao i Salem Hoes, koji su direktni nastavak ove knjižice koja uskoro izlazi iz štampe. Naime, u Strahotama postoji pričica o Knjizi Pčelinjoj koju vojnici iz Salem Hoes traže, također na ovom prostoru u mitskom Kalaju, a gdje već žive, kako sam rekao Medarice, žene site muških gluposti i ponašanja. Nejse, Ishikawa Seed je u izradi, trenutno tuširam još deset stranica, pa će na starnici biti dostupno oko 30 besplatnih strana ovog stripa dok ćete ostatak moći pročitati ako vas bude zanimalo u stripu koji neće biti džabe jer i crtači jedu, žive, plaćaju struju i vraćaju kredit.
Strip o Ishikawa Seedu je nastajao 11 godina, zašto toliko dugo? Kako to da nisi odustao?
– Nije nastajao toliko dugo, nego sam ga radio davno na Stripopeka stranici, koju su vodili Emir Pašanović i Filip Andronik, dva čovjeka zapravo i najzaslužnija što sam krenuo ovim putem. Tada sam još učio crtati i Ishikawa je bio u formi internet stripa. Nakon toga sam prestao, radio nešto drugo, zapravo učio, onda je na red došao strip o Srebrenici Prešli su koji sam uradio na scenarij Samira Karića, a koji je preveden na engleski jezik. Taj sam strip nacrtao dva puta, jer je prvo izdanje stvarno loše nacrtano, ali drugo, prevedeno na engleski jezik je po moeni, jedan od najboljih mi radova ikada. Nakon toga sam radio omote za svoju grupu Provincija i kompletan dizajn Frenkijevog albuma Re-Experience koji je stvarno dobro primljen, čak sam dobio i neke pohvale u novinskim člancima, ali to nažalost kao ni većinu svojih radova ne čuvam pa mi morate vjerovati na riječ. Nakon toga se otvorilo. Radio sam i plakat za predstavu Posljednja ljubav Hasana Kaimije zašto moram zahvaliti Mirzi Ćatibušiću, direktoru Narodnog pozorišta Tuzla koji mi je ukazao povjerenje za jednu takvu ogromnu predstavu koja je pokupila hrpu nagrada. Onda sam odlučio da je vrijeme da nindža dobije konkretan strip album i sada, dok se Strahote nalaze u štampariji, zauzet sam radom na tom stripu.
Kako to da si tek sa 26 godina počeo crtati? Obično ilustratori imaju priču, volim crtati od malih nogu…
– Nikad mi noge nisu bile male… (smijeh) Tako se sve poklopilo. Prvo sam volio stripove, zahvaljujući ocu, dajdži i tetki koji su to kupovali meni i bratu. Prvi strip koji sam dobio je bio Čiča Tomina koliba, nakon toga i Cat Claw, a onda Kit Teller, Mister No, Zagor, Tex, Alan Ford i Batman. Jednom sam, u tim godinama pročitao dodatak u Oslobođenju, vidio da Emir i Filip traže ljude, stripaše i ja se osmijelim i pošaljem scenario. Onda mi Emir objasni da to ništa ne valja i pokaže kako se to zapravo radi. Onda sjedem pa skontam da probam da nacrtam. To su bili užasni crteži ali ih mnogo volim, jer da nije njih bilo tada ne bi bilo ni ovih danas, koji su, moram priznati stilski dotjerani, autentični i pozn’o bi ih čojk među hiljadu žena, ovaj stripova i crteža.
Koji je od tvojih projekata bio najvažniji za razvoj tvog osobnog stila?
– Ishikawa Seed. Tu sam, u ovom novom izdanju počeo eksperimentirati sa debljim vanjskim linijama i konačno dobio crtež kakav se i meni sviđa, pa nakon svake stranice sam sebi čestitam i kažem bravo majstore. Takve su Strahote, a takav će biti Salem Hoes i još nešto što planiram, al’ da ne govorim o tome, jer je još rano. I ovo sam najavio prije tri godine, a tek je sad u štampariji. Bolje zatvorit usta i pustit olovku da priča.
Šta je generalno sa strip scenom u BiH?
– Za ovako malu zemlju, prilično je dobra. Ima crtača, poput Enisa, Filipa, Senada, Denisa, Milorada i mnogih drugih koji crtaju, objavljuju albume, rade za strane kompanije, prave svoje projekte. Dakle ima nečega. I to dobrog. Enis Čišić je crtao za Marvel, kao i Adi Granov, to su goleme stvari. Onda ima stripova na trafikama i u knjižarama. Nije loše.
Kako ljudi reaguju kad im kažeš da crtaš stripove? Da li se to još uvijek smatra samo hobijem u našoj zemlji?
– Pa i ne govorim. Više ilustrujem, radim za neke firme, prospekte, brošure, plakate, naljepnice, čestitke, portrete, a stripove tek počinjem pa ćemo vidjeti šta će mi reći kad im to kažem. Ako me ko bude pitao.
Koje ilustratore i artiste najviše cijeniš? Zašto?
– Koje ne cijenim?! Ljepota u crtanju je nevjerovatan broj stilova. Ali eto, kad bih izdvojio, to su Jim Aparo zbog Batmana, David Aja zbog Hawkeyea, Travel Foreman zbog Animal Mana i Mike Mignola zbog, naravno Hellboya. Volim i Dalla Monicu, Fusca, Disa, Laurentija i Chiarollu… Ma, ne znam koga ne volim.
Kojeg superjunaka ili superjunakinju bi volio da si nactao i zašto? Znam da ti je omiljeni Batman i ne možeš reći da bi volio crtati njega.
– Animal Mana i Hellboya. Zato se toliko trudim da uspijem u ovome da nekad dođem u priliku da crtam ova dva stripovska junaka. Volio bih probati nacrtati i Zagora. A zašto? Pa zbog tih uvrnutih svjetova u kojima se nalaze, u kojima je sve moguće, a potpuno su drugačiji od svih drugih junaka. Batmana zapravo ne bih volio crtati. Uživam u tom stripu kao fan i to mi je dovoljno.
Zašto je Batman najbolji superheroj?
– Pa nije najbolji, meni je svakako omiljeni. Nekako sam se, čitajući sve moguće stripove o njemu, zbližio s njim, uhvatio tu nit zbog koje on radi to što radi plus se sve odvija u najmračnijem gradu ikad – Gothamu, što ga čini strahotom dovoljnom za moju dušu. A svidjela mi se i ideja Granta Morrisona da u svakom univerzumu neko može biti Batmanom. Otud sam sebi dao nadimak Seoski Batman, jer sam u ovom ja taj junak, samo na selu, zabavljen radom na njivi, crtanjem i mjerenjem međe. Jer Zavad nikad ne spava…
Planovi?
– Dočekati Seoske Strahote da izađu iz štamparije, napraviti nekoliko promocija. Završiti Ishikawa Seed da se objavi krajem godine, pa iduće prionuti na posao oko Salema Hoesa, stripovskog nastavka strahota i još neke stvari. Hoću li to uspjeti? Vjerujem da hoću. Jednom mi je amidža rekao da čovjek treba makar posaditi drvo, da ostane iza njega. Da zna zašto je živio. Ove knjige i stripovi su moje drvo, ako ih završim i ostanu iza mene – to mi je tamam. Sasvim dovoljno za običnog momka sa sela.
razgovarala_Besima Svraka