Istanbul, grad kojem se koliko god puta ga posjetili ne prestajete diviti i koji vas sa svakim dolaskom očara nečim novim, odavno je već mjesto održavanja koncerata brojnih evropskih i svjetskih bendova kojima se nekako uvijek ova mega metropola na dva kontinenta nađe na listi nastupa tokom turneja. Istanbul je već drugu godinu za redom domaćin Bosphorus Metal Festa.
Iako smo ovu posjetu Stanbolu na Bosforu planirali drugim povodom (o čemu ćete čitati kasnije) činilo mi se da je šteta ne iskoristiti i prisustvovati bar jedan dan metal festivala. Iako je mjesto dešavanja bilo daleko od svih dostupnijih turističkih dijelova Istanbula, ekipi sam bacila mušicu da se pokušamo snaći prevozom do tamo, makar se vratili do hotela i taksijem, i imala sam sreću da su sa oduševljenjm prihvatili moj prijedlog.
Ipak smo na kraju uživali obje noći Festivala.
Prva noć i avantura do lokacije
Prethodno smo se iz Sarajeva javili Rovčinom metal haveru Bahadiru Uludaglaru, alfa i omegi festivala, gitaristi i pjevaču turskog black metal benda Moribund Oblivion, koji su u aprilu svirali na našem metal festu u Domu mladih (Rovčo kaže da su svirali i na Sarajevo Metal festu part 2 u Slogi 2011.), a naša imena su se našla na listi gostiju!
Bahadir je Bosphorus metal fest pokrenuo prošle godine, kada su septembra 2024. na KucukCiftlik Parku svirali legendarni njemački thrasheri Sodom, zatom Legion of the Damned, Ancient, Samael i drugi bendovi.
Ovogodišnji festival je bio na lokaciji poznatoj kao Maximum Uniq Acikhava, puno daljoj od ranijeg mjesta održavanja, te je najavljeno dva dana beskompromisnog (većinom) thrash, death i black metala. Bahadir nam je čak dao i smjernice koju metro liniju da koristimo, koji izlaz iz metro stanice da tražimo te da prošetamo još 10-ak minuta, da će biti kombi prijevoz i da će metro u subotu (prvu noć) raditi do 2 sata ujutro. Iako se činilo da je po dobijenim smjernicama pred nama lagan zadatak, u praksi se pokazalo da nije tako, jer smo neke bendove koje smo htjeli da gledamo propustili lutajući oblasti Ayazaga, gdje smo izašli iz metroa.
Opšte poznata je činjenica da kada ste u Istanbulu ne znate šta biste prije vidjeli, probali, pohodili, vozali se brodom prema azijskom dijelu, tako je i bilo sa nama. Odlučili smo prvog dana da stignemo na švedski Necrophobic, koji je po najavljenoj satnici imao cijelih 60 minuta da tursku publiku bombarduje svojim black/death rifovima, a znamo i šta bendovi iz ove skandinavske države znače za pomenute ekstremne metal žanrove.
Skoro pola sata vožnje metroom, izlazimo na Ayazagi, ali smo odabrali pogrešan izlaz. I našli se u blizini autobuskog stajališta. Od najavljenih 10 minuta hoda, smjernice nam pokazuju skoro sat pješačenja i vraćaju nas na početno mjesto kojom god stranom da krenemo hodati – prema autobuskom stajalištu. No s obzirom na to da je kod nas sve moguće, u jednom trenutku na stanicu staje bijeli kombi iz kojeg izlaze dvojica Turčina sa metal majicama na sebi te pritrčavamo vozilu koje je prazno i pitamo vozača: Bosphorus metal fest?, koji nam gestikulira rukom da uđemo i nastavlja da priča na turskom. Ulazimo u kombi uz zezanciju gdje smo mi pošli i gdje će nas brat odvući, a vozač drajva mrtav-hladan. Ipak, nakon nepunih pet minuta vožnje stajemo pred Maximum Uniq Acikhavom, dobijamo festivalske narukvice, prolazimo sigurnosne kontrole, ali pogledom na sat smo već ranije skontali da od Necrophobica neće biti ništa. Što bi Rovčo rekao: Što ne vidiš i ne boli te!, tako da je novi cilj bio stići na kultni holandski death/doom bend Asphyx, predvođen legendarnim Martinom van Drunenom, čovjekom koji je kako sam saznala tokom Rovchinih predavanja o bendovima učesnicima festivala, svoj vokal davao u brojnim death bendovima od Pestilence, koji su svirali na našem metal festu u aprilu – zahvaljujući a kome drugom no Keni Brutali, do legendarnih i nepražaljenih Bolt Thrower i Hail od Bullets.
Asphyx: legende na sceni i prva eksplozija death metala
Sa našim ulaskom na festivalski prostor sa stagea krenuli su prvi taktovi The Quest of Absurdity, intra koji otvara Asphyxov prvi album The Rack. Bend je već na sceni, nakon čega se svjetla pale i kreće Vermin, koji je otvorio eksploziju death metala u kojoj je publika uživala narednih 75 minuta, koliko su dobili holandski oldschooleri. Kao što smo već pisali da ćete rijetko naletiti na stari bend koji uživo ne zvuči dobro, ni Asphyx nije izuzetak. Redali su se Death the Brutal Way, Asphyx (Forgoten War), The Rack, Wasteland of Terror, Deathhammer, Scorbutics...Martin cijelo vrijeme animira poubliku i čovjek je stvarno, osim što je oldschooler, i legenda. Iz njegovog obraćanja saznajemo da su prvi put u Istanbulu, da im je super i nakon svake pjesme se zahvaljivao: Thank you Turkey!, a zatim i ispravljao sa Turkiye. Asphyxov nastup se bliži kraju, Martin najavljuje da se vidimo dolje ispred stagea, a mi ga poslije, iako smo htjeli – nismo našli, osim basiste benda, grdosije od insana. Asphyx je nastup završio sa hitoidnom Last One on Earth.
Headliner prve večeri je bio Amorphis, bend koji je prije više od tri decenije Finsku ucrtao u kartu svjestkog metala, nakon čega je došlo more heavy bendova svih podžanrova koji je zemlju na sjeveru označio rame uz rame po kvalitetu muzike uz njihove susjede Norvežane i Šveđane. A u samoj Finskoj je dugo vremena (vjerujemo da je tako i sada) metal muzika bila najslušanija i najpopularnija kod njenih građana. Sjećam se i kraja ’90-ih kada je raja koja je izlazila u Ćumez nosala Amorphis majice. Ali to je sve bilo davno, davno, Amorphis sada svira drugi stil (ako im se i za šta može odati priznanje je da, haman, nisu snimili jedan za drugim sličan album) koji je miljama daleko od legendarnih albuma Karelian Ishtmus i Tales from the Thousand Lakes.
Takva im je bila i setlista, sastavljena od pjesama sa mahom zadnja dva allbuma, a s obzirom na to da im je u Istanbulu bio prvi gig od početka 2025., počastili su nas premijernim izvođenjem Bones i Dancing Shadow sa novog albuma Borderland, koji je svjetlo dana ugledao nekoliko dana prije nastupa na festu. Od starih stvari su svirali samo (na Rovčinu žalost) The Castaway, kultnu Black Winter Day i neizostavnu My Kantele, ali su meni lično bili odlični. Nema tu kontakta i obraćanja publici kao što su radili momci iz Asphyxa, ipak se radi o hladnim Fincima, ali je njihova svirka perfektna i meni ugodnija za uho.
Prvi dan osim Asphyxa i Amorphisa, te već pomenutog Necrophobica su svirali turski Kaptan Kadavra, Alkera i Black Tooth, slovački Doomas i norveška Susperia. Amorphis svoj nastup završavaju poprilično kasno i do hotela se vraćamo taksijem, a taksista nam nudi vožnju za 25 eura. Gledamo se u čudu, ali se ne cjenkamo već sjedamo i nakon vožnje duge 21 kilometar smo u hotelu. Poređenja radi, prošle godine su nam poslije Rammsteina u Beogradu taksisti nudili da nas do smještaja koji je bio duplo manje udaljen nego u Istanbulu voze za 50 eura, što smo naravno odbili.
Prijateljstva s metal bratijom: drugi dan avanture
Iako je udaljenost od našeg smještaja do Acikhave bila poprilično velika, drugog dana smo bili optimističniji da ćemo se bolje i brže snaći i da je samo bitno da nas upustva dovedu do pravog izlaza sa metro stanice Ayazaga. Pa smo tako krenuli puni optimizma, da uhvatimo grčke thrashere Suicidal Angels, koji su Sarajevo pohodili već tri puta. Rovčo kaže da ih je poželio gledati nakon više od 10 godina i njihovog zadnjeg nastupa u Slogi. Ako ste mislili da i drugog dana nismo imali scena sa najbržim putem do lokacije, prevarili ste. Samo što je ovoga puta sa nama lokaciju tražila istanbulska metal bratija.
Scena počinje kada smo u vozu vidjeli lika sa majicom King Diamonda koji se sprema izaći na Ayazagi i odmah mu prilazimo. Kaže da se zove Taylan, obradovao se kada je čuo odakle smo i da se ništa ne brinemo jer je Istanbul njegov grad i da idemo zajedno na festival. I nismo se ni brinuli, ali naši domaćini su se malo prevarili u naleženju pravog puta, jer nalazimo na još turskih metalaca koji lutaju i traže pravi izlaz. Na kraju, kada smo izašli, Taylan zove taksi, a neki od metal bratije nastavljaju pješke. Istina, vožnja ne traje dugo, ni pet minuta, ali nam je tako šega bilo da se i lokalci pogube u svom mega gradu.
Prije nego se vratimo na bendove, dužni smo se zahvaliti Taylanu, pričali smo uz put šta smo sve gledali i kada bi god on pomenuo neki bend koji je gledao u posljednje vrijeme – imali smo spreman odgovor kada i gdje smo taj bend suportali. Super smo se zezali, častio nas je pićem i pozvali smo ga da dođe na naš metal fest. Taylan nam najavljuje da će nas upoznati sa nekim posebnim i nedugo zatim na predstavlja izvjesnog Sulejmana, kojem smo odmah dodjelili nadimak Veličanstveni. Mislili smo da se radi o nekoj zvijezdi sa turske scene, pa smo međusobno raspravljali ko bi to mogao biti, ali se ispostavilo da je Sulejman sretnik koji je ljetos bio u Birmingemu na oproštajnom koncertu Black Sabbatha, a inače je inžinjer koji radi u Engleskoj. Ukratko, druženje sa turskim metalcima je tu drugu noć bilo super.
Zbog ponovljenog lutanja kao i prvog dana, iako smo znatno ranije krenuli, kao što smo prethodne noći ušli sa prvim taktovima Asphyxa, tako smo i drugi dan ušli sa zadnjim tonovima, udarcima bubnja i zahvaljivanju turskoj publici Suicidal Angelsa. Ali nas to nije obeshrabrilo, jer je ostalo još bendova i bili smo u super društvu, pa smo obilazili i štandove sa merchom i ostali sadržaj koji se nudio. Inače, Bosphorus Metal Fest je sadržavao sve odlike pravog open air festival, a osim mercha su tu bili štandovi sa hranom, pićem, slatkišima, kafom i čajem. Čistoća je bila level up i na Istanbul se po tom pitanju trebaj ugledati svi evropski metal festivali. Kad smo kod mercha, izbor majica je bio dobar, od svih bendova koji su nastupali, samo što bi ubrzo na štandovima ostali ili premali ili preveliki brojevi.
Obscura i tehnički death metal na visokom nivou
Prvi bend koji smo gledali drugog dana su bili njemački technical death metalci Obscura. I oni su pohodili Sarajevo prije 17-18 godina, na početku svoje karijere, a Rovčo priča kako ih je u Tuzli gledao sa God Dethronedom i Thulcandrom pred samu epidemiju korone 2020, a iskreno bilo bi čudo da on nekog nije gledao. Dok se štimaju, članovi benda počinju par sekundi svirati Symbolic od Deatha, na šta Rovčo galami: To, tooo!, a turski metalci se okreću i smiju se, iako nisu kontali šta je želio reći, a ni ja ovim putem priznajem, no rijetko ko razumije takvog znalca metalca! Obscura je solidno otprašila svoju setlistu. Bez obzira što se postava u bendu promjenila, tehnički su potkovani i usvirani. Preferirali su svoj zadnji album A Sonication koji su izdali ove godine, ali nisu izostale ni njihove ranije stvari Akroasis, The Anticosmic Overload, Septuagint i Emergent Evolution.
Poslije Obscure, na scenu izlazi austrijska black/death mašinerija Belphegor, koji su bukvalno oduvali publiku svojim nastupom. IIIISTANBUUUUUL! urlao je fronman Helmut sa stagea. Takva energija, takva preciznost i usviranost i scenski nastup uz neizostavnu ikonografiju ostavljau samo dojam da je Belphegor, što se tiče svega, bio možda No1 ovogodišnjeg Bosphorus open air festa. Toliko mi je bend bio upečatljiv da sam u jednom trenutku rekla: Pa, što Maiden njih ne uzme za predgrupu kad su na turneji!, ali mi objašnjavaju da nema baš poente jer im stilovi nisu ni blizu, no što se mene tiče bila bi dobra fora, šta faliiii. Ranije sam čula od raje da Belphegor razvaljuje uživo, ali sam se sada i uvjerila. Sa Totenhanz – Dance Maccabre, završavaju svoj nastup i odlaze sa stagea sa podignutim gitarama u zrak i stisnutom pesnicom, kako su i izašli sat ranije. Od organizatora smo saznali da je ovo Belphegoru bio prvi nastup u Istanbulu nakon 15 godina.
Iako se činilo da preostali bendovi neće imati ni snage ni energije ne da nadmaše, nego ni da se približe Belphegorovom nastupu, prevarili smo se. Norveški Old Man’s Child se nakon 25 godina vratio nastupima uživo i to na kakav način. Kako nam je Rovcho pričao, što je meni naravno meni bila nepoznanica, Old Man’s Child je bend bivšeg gitariste komercijalno najvećeg norveškog benda Dimmu Borgir, Galdera, koji je ovaj sastav napustio prije nekoliko mjeseci i najavio posvećivanje svom matičnom bandu. Galder je snimao albume sa Old Man’s Child i dok je bio u Dimmu Borgiru, ali nisu svirali uživo od 2000. do prije nekoliko mjeseci. Za razliku od Belphegora, nisu imali previše scenskih efekata, samo logo benda u pozadini. Doduše, i stil im se malo razlikuje jer Norvežani preferiraju melodic black metal i super im ide. Svirali su samo stare pjesme, sa prva četiri albuma iz druge polovine +90-ih, tako da su posebno naš Rovcho i turski metalci uživali uz Born of Flickering, King of Dark Ages, Soul Possessed, The Dream Ghost, Toward Eternity i ostale blackerije. I Galder je fino komunicirao sa publikom i animirao, tako da su Old Man’s Child, uz Belphegor, zakucali festival, bukvalno.
Zadnji bend i headliner cijelog fest su bili Talijani Lacuna CoIl, ali kako nismo pretjerano njihovi fanovi i kako smo htjeli druge noći stići na metro, otišlo smo poslije Old Man’s Childa. Imali smo sreće da smo uhvatili zadnji bus iz kojeg smo poslije izašli na stajalištu gdje nam je dan ranije stao kombi, pa smo se spustili do podzemne. Pored Suidicala Angelsa, Obscure, Belphegora, Old Man’s Child i Lacune Coil, drugog dana su još nastupali turski What is Tec, Korry Shadwell iz Njemačke te talijasnki Sadist.
Još koja riječ o festivalu
I za kraj još koja riječ i samom festu. Možda je broj publike mogao biti veći u odnosu na Istanbul. Prema mojim procjenama, prve večeri smo zatekli možda oko 500 metal duša, više nije bilo, Možda je raje i otišlo tokom dana, prije nego smo mi došli. Druge noći je posjeta bila bolja, ali neznatno. Karta za jednu noć je iznosila 1.500 turski lira, a za obje noći 2.000 lira, što konvertovano iznosi oko 60, odnosno 80 BAM. Tek smo se noć kasnije na Megadethu uvjerili o broju metalaca u Istanbulu, gdje je i karta bila znatno skuplja, ali sve svemu, festival je dobio odličnu ocjenu i zbog organizacije i svege popratnog i želimo čestitati našem bratu Bahadiru na sjajno urađenom poslu. Već je za narednu godina najavljen i prvi bend (norveški, naravno), a ostale najave bi trebale uslijediti u narednim mjesecima. Iskreno se nadamo povratku festivala na KucukCiftlik Park, zbog blizine, ali nam je Taylan prethodno rekao da je tu lokaciju jako teško dobiti. Nadamo se benganju na open air metal festu u Istanbulu i 2026. godine.
This is how the lucky feel
How the blessed think
Like daybreak in spring
The sun on a spring morning
Amorphis: Black Winter Day
o autorici teksta
Dženita Kaliman, diplomirana pravnica i HR Operation Specialist. Odrasla u opkoljenom Sarajevu, a danas s posebnim guštom ide na koncerte o kojima je pohađajući Prvu gimnaziju i provodeći dane u Ćumezu kod Mine i Saketa, Rok Teatru i Slogi/Gaudeamusu mogla samo sanjati, pokušavajući nadoknaditi propušteno.
Ogledalce, ogledalce, ko je No1 power metal bend na svijetu?
Scream for me Berlin ili kako prevaliti stotine kilometara puta da poslušate svoj najdraži band