Augusta Savage – zaboravljena kiparica

Release Date
18/12/2019

Augusta Savage počela je kipariti kao dijete početkom 20. vijeka koristeći glinu koja je bila dio prirodnog krajolika u rodnom gradu Green Cove Springsu na Floridi. Na kraju je talent odveo daleko od glinenih jama Juga, pridružila se burnoj umjetničkoj sceni Harlem renesanse u New Yorku. Njen je rad bio hvaljen i neprestano su joj se divili savremeni umjetnici, međutim, veliki dio njenih radova su uništeni, jer je uglavnom mogla priuštiti samo lijevanje u gipsu.

Kao i druge ključne ličnosti ’20-ih godina, kao što su Langston Hughes i Zora Neale Hurston, Savage je vješto radovima propitivala negativne slike i stereotipe o Afroamerikancima. Na primjer, jedan od njenih najvećih radova bile su skulpture za Svjetski sajam 1939. godine, nadahnute pjesmom Lift Every Voice and Sing, pjesmom koja se često opisivala kao crna nacionalna himna. Njen rad Harfa prikazao je crne pjevače kao žice tog instrumenta. Nažalost, oba su komada uništena kad je srušen sajam.

 

Savage i Grover Whalen, organizator Svjetskog sajma
Savage i Grover Whalen, organizator Svjetskog sajma

Rođena 29. februara 1892. godine, Savage je često pravila sitne figure od gline, na veliku žalost njenog oca, sveštenika, koji je vjerovao da je njen umjetnički izraz grešan. Godine 1921. preselila se u Harlem, gdje je upisala Cooper Union for the Advancement of Science and Art. Talentovana studentica, Savage je četverogodišnji program završila za samo tri godine i ubrzo počela kiparsku karijeru. Tokom ’20-ih, dobila je zadatak da kreira nekoliko skulptura, uključujući bistu lidera NAACP-a, W.E.B. Dua Boisa, te bistu karizmatičnog vođe nacionalista Marcusa Garveyja. Iako su obje biste bile umjetnička djela, tadašnja rasna klima ometala je šire prepoznavanje njenog rada.

 

The Harp, 1939.
The Harp, 1939.

 

Savage je osvojila prestižnu stipendiju na ljetnom umjetničkom programu u školi za umjetnost Fontainebleau blizu Pariza 1923. godine, ali je ponuda povučena kad je škola otkrila da je riječ o Afroamerikanki. Unatoč njezinim naporima, podnijela je žalbu Odboru za etičku kulturu, i javnom negodovanju, nije joj uručena stipendija.

Nakon dvije godine dobila je stipendiju za studij na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. Ne uspijevajući prikupiti sredstva za putne i životne troškove, Savage je odlučila odustati. Ipak, na neki način ta stipendija je bila potvrda za njen rad i dokaz njene sve veće globalne vidljivosti i utjecaja u struci.

Godine 1929. stiže u Pariz, dobija nagradu za jedno od svojih najpoznatijih skulptura, Gamin. Skulptura je krasila naslovnicu magazina Opportunity, službenog magazina Nacionalne urbane lige. Dok je bila u Parizu, Savage je izlagala svoj rad u nekoliko galerija i sarađivala s drugim umjetnicima i umjetnicama, uključujući pjesnike Claudea McKaya i Countee Cullen, te kiparicom Nancy Elizabeth Prophet.

Njene skulpture privukle su pažnju martinikanske spisateljice Paulette Nardal, koja je kasnije u jednom članku o Augustinom životu i djelu, objavila sliku djela Gamin. Opisujući Savage kao samostalnu ženu, Nardal je istaknula njen izuzetan talent kiparice i njenu posvećenost mentoriranju mladih umjetnika i umjetnica. Po povratku u Harlem u ranim tridesetima, Savage se usredotočila na nastavu i osnovala vlastitu umjetničku školu – Savage Studio for Arts and Crafts. Godinama kasnije otvorila je galeriju pružajući prostor (iako kratkotrajan) za radove brojnig umjetnika iz cijele zemlje i svijeta.

Kad je umrla 27. marta 1962. godine, Savage su mnogi pamtili kao nadarenu kiparicu i aktivistkinju, koja je ustala protiv nepravde. Slično kao i njena prethodnica Edmonia Lewis, afroamerička kiparka iz 19. vijeka, Savage je koristila kiparstvo kao sredstvo za propitivanje rasne diskriminacije.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.