oleksandr kisl

Fotograf Oleksandr Kisil: Ukrajinski narod je spreman braniti svoj dom

intervju iz jednog skloništa u gradu Černovci

Datum objave
10/03/2022
razgovarala
Besima Svraka
naslovna fotografija
Евгений Лях

Bio je četvrtak, 24. februara. Kasno sam se probudila. Čim sam oči otvorila moj partner je rekao: Počeo je rat u Ukrajini! Kako misliš počeo je rat? Još jedan rat. Steglo me u grlu, nisam mogla disati. Taj dan nisam mogla raditi. Danima sam grizla nokte čitajući vijesti i gledajući slike razrušene Ukrajine i dječijih uplakanih lica i ruku zalijepljenih na staklima automobila, morali su napustiti svoje domove. A PTSP je radio svoje. Progonile su me iste te slike iz rata u našoj zemlji. Svaki naredni dan bih se nadala da će rat stati, ali nije.

Jedan dan me na Facebooku dočekala slika mladih ljudi, tek vjenčani, sljubljeni jedno uz drugo, u skloništu. Fotografiju je podijelio prijatelj Hjörtur Smárason. Iznad fotografije je napisao: War and love! From my friends at Chornobyl tours. Podsjetila me na divne, velike, ljubavne priče iz našeg rata i odlučila sam kontaktirati fotografa kako bih tu priču podijelila na našem online wedding magazinu Candy&Confetti.

Tako sam upoznala Oleksandra Kisila, tridesetpetogodišnjeg fotografa rođenog u gradu Černovci, koji već dvanaest godina živi i radi u Kijevu. Sedam godina se bavi profesionalno fotografijom enterijera.

Oleksandr je bio jako ljubazan, bilo mu je drago što sam podijelila priču i pitao me trebam li još dodatnih informacija, fotografija. Odlučila sam napraviti intervju s njim za Fashion.Beauty.Love magazin.

Kad sam mu poslala pitanja, izvinio se što neće odmah odgovoriti, taj dan je sjedio u skloništu. Na spomen skloništa sjetila sam se mirisa vlage u podrumima u kojima sam se ja skrivala sa svojom porodicom, dok su iznad opkoljennog Sarajeva letjele granate. Nisam znala šta da mu kažem, osim da znam tačno kakav je to osjećaj. Mi smo bili bez hrane, vode, struje. I bez interneta, rekao je. Da! Zahvaljući internetu vi možete ispričati svoje priče puno glasnije i odmah, dodala sam.

Da su bolja vremena, u našem lifestyle magazinu bi ovo bio intervju o jednom fotografu enterijera. Ovako nas je spojila jedna fotografija s vjenčanja, a pričali smo o situaciji u Ukrajini.

U ponedeljak, 21. februara, Putin je organizovao televizijski nastup u Kremlju. Negirao je pravo Ukrajine da postoji kao nezavisna država. Do četvrtak, 24. februara Kijev je bio u punoj pripravnosti. Ruske vazdušno-desantne snage sletjele su na vojni aerodrom u blizini glavnog grada, što je izazvalo teške borbe. Gdje si ti bio tog dana?

– Iako sam bio najoptimističnije raspoložen, nešto je bilo u vazduhu čitavu nedjelju dana prije invazije na Ukrajinu. Vjerovao jesam da će se situacija riješiti tokom pregovora. Tako da sam čekao i nisam se pakovao za evakuaciju. Živio sam na periferiji Kijeva, nedaleko od gradova Irpin i Bucha, gdje su izbile žestoke borbe. To jutro sam se probudio u 5:30, bio sam gladan i ustao sam kako bih nešto pojeo. Vidio sam da imam propušten poziv od prijatelja. Bio je to loš znak. Kad sam se javio, samo mi je rekao: Počelo je! I tad sam čuo eksploziju u blizini. Izašao sam na balkon. U zraku se osjetio miris paljevine. Na brzinu sam popio kafu, spakovao svoje stvari i zvao prijatelje nudeći im da krenu sa mnom u Černovci, moj rodni grad. Yana mi kaže da su ona i Dmitro oklijevali da krenu. Onda su čuli nekoliko eksplozija. Na jednoj ukrajinskoj stranici su pronašli vijest da je invazija počela. Tad su shvatili da moraju bježati. Popila je četiri tablete za smirenje i počela se pakovati.

Šta ti se najviše urezalo u sjećanju iz tog dana? 

– Jednostavno nisam mogao vjerovati. Iako sam uvijek za sebe mislio da sam lakomislena osoba, neozbiljna, ispostavilo se da sam našao snagu taj dan. Organizovao sam prijatelje, spakovao stvari i otišao u Černovci. Iz Kijeva smo krenuli u 8:00 i narednih 20 sati proveli u autu na putu do Černovca. Na izlazu iz Kijeva je bila velika gužva. Kolona ljudi je hodala i pored automobila noseći stvari sa samo jednom željom da pobjegnu od opasnosti. Pokušao sam ostati miran. Ipak, bio sam odgovoran za još četiri osobe u autu. Sjećam se samo rute, koju znam jako dobro, ali ovaj put ona je bila skroz drugačija. Prije je to bio put koji je vodio do mojih roditelja, sad je to bio put koji je vodio iz rata.

Rekao si mi ranije da su Černovci i Uzghorod jedni od rijetkih gradova u Ukrajini koji su sigurni. Kakva je situacija sa stanovništvom u Černovcima?

– Život se promijenio. Prvog dana nastala je panika i svi su samo željeli nasuti gorivo. Kad sam drugog dana rata stigao u grad, bilo je mirno. Na benzinskoj pumpi nije bilo redova, bilo je dovoljno proizvoda na policama u prodavnicama, samo poneki red na bankomatima. Do danas, petnaestog dana invazije, grad je zvanično primio više od 30.000 izbjeglica, a pravi broj se zapravo ne zna. Grad je poprilično živ, ponekad nestane nekih namirnica ili proizvoda. Izbjeglice su svuda po ulicama, kafićima i restoranima. Zabranjeno je prodavati alkoholne proizvode. Prvih dana sirena se oglasila nekoliko puta, ali evo zadnja tri dana su prošla bez sirena. Ukrajinski grad Černovci je kroz svoju historiju bio pod vlašću raznih zemalja – Austro-Ugarske, Rumunije, Sovjetskog Saveza. Grad je etnički raznolik, a sve nacionalnosti su oduvijek mirno živjele u ovom gradu. Zbog toga grad i dalje prima sve izbjeglice i iz centralnih i istočnih regija i daje im utočište.

Mi u BiH smo se od 1992. do 1995. borili za slične vrijednosti. Svijet nam je uveo embargo na oružje. Bila je jaka propaganda i svijet baš nije najbolje mogao razumjeti šta se dešava. I Putinova propaganda je jaka. Kad pogledate ruske vijesti možete pročitati da Ukrajinci bombarduju sopstvene kuće. Ozbiljno? Zar je moguće da postoje ljudi koji vjeruju u ono što Putin govori?

– Godine 2014. u našoj zemlji se dogodila Revolucija dostojanstva. Tada je naša zemlja bila suočena sa teškim izborom – da krene u pravcu Evrope ili rusije (opa. Oleksandar je namjerno piše Rusija malim slovom). Vlasti su izabrale rusiju. To je dovelo do masovnih protesta u glavnom gradu. rusija je iskoristila ovaj trenutak da pripoji Krim i pošalje trupe u oblasti Donjecka i Luganska. Poslednjih osam godina živimo u stalnoj opasnosti da rusi napadnu našu zemlju. Za to vrijeme ukrajinska nacija je postala jača. Ljudi su postali svjesniji. Lično sam prestao da vijesti iz jednog izvora doživljavam kao apsolutnu istinu. Čitam razne izvore vijesti iz Ukrajine i međunarodne vijestu i kritički analiziram informacije iz njih. Imam prijateljicu u Francuskoj koja mi priča o tome kako se naše vijesti tumače u njenoj zemlji. Analitičarka i politologinja. Piše obimne publikacije sa analizom događaja. Vjerujem njenom mišljenju. ruska propaganda je veoma jaka u našoj zemlji. Ali nakon invazije, mnogi vjernici su otvorili oči i vidjeli pravu prirodu tiranina i njegove postupke. Nažalost, ne poznajem ljude koji vjeruju u propagandu, nakon događaja 2014. svi su napustili moj krug prijatelja.

Trenutno se širom svijeta dešavaju kulturni bojkoti ruskih umjetnika. Univerzitet u Milanu pokušao je da otkaže predavanje o Dostojevskom (Rus s ukrajinskim porijeklom, njegov deda je rođen u Volinju) zbog trenutne neprijateljske invazije Rusije na Ukrajinu. Zapravo hodamo po tankoj liniji kažnjavanja naroda za postupke njihovog besmislenog diktatora. Tvoj komentar?

– Ako narod vodi diktator, a narod ne poduzima korake da promijeni situaciju – isti je kao i taj diktator. Tokom 30 godina nezavisnosti Ukrajine, doživjeli smo dvije revolucije koje su se završile promjenom vlasti. Znate kako ljudi kažu: Najveći zločin je ne uraditi ništa.

Do nas dolaze brojne priče o hrabrim Ukrajincima i Ukrajinkama koji učestvuju u aktivnom otporu ruskoj invaziji. Šta možemo naučiti od gospođe sa suncokretovim sjemenkama?

– Ovo pitanje me nasmijalo. Nisam znao da su ove ratne epizode već dostigle međunarodni nivo. Vjerovatno trebate početi pratiti Telegram, a koji nam svakodnevno donosi priče poput ovih. Ovaj, kao i drugi slučajevi, pokazuju da je ukrajinski narod spreman braniti svoj dom. To je dokaz da nikakva propaganda ne može biti jača od ljubavi prema domovini. To je dokaz da se jedna obična žena ne boji naoružanih ruskih vojnika. Riječ je o neustrašivosti i snazi duha.

Narod Ukrajine ima pravo da živi u miru. Da li mislite da Putina mogu ubijediti da se rat zaustavi? Postoji li diplomatsko rješenje?

– Nisam politički stručnjak da bih znao odgovor na ovo pitanje. Po mom mišljenju, mi i cijeli svijet smo videli da diplomatija nije Putinovo oružje. Njegove riječi se razlikuju od njegovih postupaka. A rat će se završiti. I rado ćemo vam poželjeti dobrodošlicu u našu zemlju.

Da smo se upoznali u boljim vremenima, u ovom intervju bismo pričali o fotografiji enterijera. Kad si se i zašto počeo baviti fotografijom, šta te inspirisalo da počneš fotkati enterijere?

– Prve dvije godine fotografirao sam gotovo sve: hranu, reportaže, rođendane, portrete, konferencije, automobile. U međuvremenu sam dobio nekoliko narudžbi da slikam hotele. I svidjelo mi se. Stoga sam svoju karijeru započeo u oblasti fotografije enterijera. Šalim se kako nisam volio geometriju u školi i da me zato sudbina spojila sa fotografijom enterijera, koja se zasniva na geometriji oblika i prostora.

Šta ima tako magično u enterijerima?
– Kad fotkate hotel, ta fotografija treba biti takva da kažete kad je vidite: Želim ići u ovaj hotel. Kad fotkate stan da neko kaže: Želim živjeti ovdje. Kad fotografišete portret, vaš alat su ljudske emocije, ali kad napravite fotografiju enterijera, vaš alat su linije i oblici prostora kojima fotograf priča priču.

Mi smo zapravo upoznali zbog fotografije vjenčanja tvojih prijatelja. Jednom si izjavio kako se nikad nećeš baviti vjenčanjma. Zašto?
– Kad su fotografije vjenčanja u pitanju imamo šalu: Ne pravim fotografije vjenčanja, jer će se ovaj par ionako razvesti. Naravno, to je samo šala. Po mom mišljenju postoji mnogo polja i pravaca u fotografiji. Specijalizacija vam omogućava da svoj posao obavljate što bolje. Kada me zamole da fotografišem nešto što nije dio moje specijalnosti, odbijem i preporučim specijalistu u ovoj oblasti. Kupac mora biti zadovoljan.

Ta fotografija sa vjenčanja tvojih prijatelja, nije samo fotografija sa vjenčanja, to je zapis, ne samo o jednom važnom trenutku tog para, već je to i zapis o jednom historijskom trenutku. Da li se kao fotograf osjećaš, na neki način, dužnim da počneš snimati dokumentarne fotografije kako bi svijetu rekao dio istine o tome šta se trenutno dešava u tvojoj zemlji?
– Ponio sam svoju fotografsku opremu, a raspakovao sam je samo kad sam trebao fotkati vjenčanje mojih prijatelja. Međutim, kad pogledam kameru, jednostavno je ne mogu uzeti kako bih fotkao. Ne mogu. Kreativna kriza. Fotografija koju sam napravio na svadbi je moj poklon prijateljima u tako važnom trenutku. Nisam očekivao da će se fotografija proširiti internetom i stići do tvoje zemlje. Ako bude potrebno fotkat ću kako bih zabilježio istinu i ispričao je svijetu, međutim, moj najveći san je da to budu pozitivne i inspirativne priče.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Film THE KINDNESS OF STRANGERS otvorio 69. Berlinale