Heavy metal pod Opsadom: SCREAM FOR ME SARAJEVO

Chris Dale je heavy metalac, basist grupe Tank. Do sada je svirao u mnogim bendovima, frontmen je i pop grupe Sack Trick, radi i na TotalRock radiju, a ostatak vremena radi kao vozač na turnejama svima onima koji putuju u toplije krajeve.

U Bosni i Hercegovini, naročito u Sarajevu, pamte ga, pored drugih, po koncertu iz 1994. u ratnom Sarajevu, na kojem je nastupao zajedno sa velikim Bruceom Dickinsonom, liderom Iron Maidena. Na stranici Metaltalk.net objavio je svoju priču o putu u Sarajevu i koncertu. U cjelosti preuzimamo priču sa portala Radiosarajevo.ba

 

Pa zar tamo nije rat?!

U vrijeme kada sam svirao u bendu Brucea Dickinsona, jedno jutro probudio me je telefon: bio je to Bruce. Jutro… zacrvkutao je na telefon… Pogledao sam kroz prozor…. bio je u pravu.

Da, jutro… slažem se. – Imamo uskoro još jednu svirku, rekao je. – Odlična vijest, volim svirke…

Ali sviramo u Sarajevu! Bilo je to 1994. godine, i u mojoj smušenoj glavi upalila se lampica… Upitao sam: Zar tamo trenutno nije rat?

Pa… tako nešto… Ali sve je OK, pod zaštitom smo UN-a. Kad budemo tamo, morat ćemo se kretati u tenku. Šta misliš o tome? pitao me.

Hm… Uredu, onda, kazao sam u tom bunilu bilo šta samo da se vratim u krevet… Uostalom, oduvijek sam želio da se vozim u tenku…

[…]

 

Jedino smo mi imali duge kose

Nekoliko sedmica kasnije bili smo spremni letimo za Sarajevo. Nije postojao direktan let do tamo, što me dodatno zbunilo, pa smo letili sa aerodroma u Birminghamu do Splita. Još uvijek je sve izgledalo normalno…

Tek kad smo poletjeli, sinulo nam je po prvi put da se stvari mogu zakomplikovati. Avion je bio pun britanskih vojnika. Situacija se činila ozbiljnom. Jedino smo mi imali duge kose, a svi ostali u avionu su ustvari išli u rat… Kada smo sletjeli u Split, dočekao nas je britanski oficir Stuart Green. Bio je nasmijan i raspoložen.

 

 

Hvala vam mnogo što ste došli ovdje, baš lijepo od vas, rekao je. Džaba ste putovali ovamo, ništa od nastupa, stvari su se zakomplikovale… Više vam ne možemo garantovati siguran put do Sarajeva, tako da ću vas poslati avionom nazad… Ali stvarno, hvala vam što ste prevalili toliki put…

Vijest nas je zatekla, ali OK, lijep je dan, pojedimo sendvič i nazad kući. Ali Brucea je zanimalo da li postoji neki drugi način da uradimo ono zbog čega smo došli. Možda postoji neki drugi put do tamo.

U ovom momentu bih vjerovatno trebao objasniti ko smo to „mi“. Bilo nas je sedmero.

 

 

 

Bruceov bezgranični entuzijazam

Bruce je lider Iron Maidena, koji u to vrijeme, kratkoročno, nije bio član Maidena. Bili smo u sred turneje Balls to Picasso, i on je svakako inicijator čitave ove ideje, a njegov entuzijazam ne poznaje granice.

Alex Dickson je bio naš guitar hero. On je uglavnom preferira gitare u ratovima. Alex Elena, zvani Sponder, bubnjar i svira veoma glasno. Talijan je i voli svoje zemljake (voli također i sve osjećajne ljude na svijetu) i vjeruje da umjesto što ratujemo, trebamo cijeniti dobru hranu.

Roland Hyams je novinar koji nas prati, i njegov zadatak je da izvještava o nastupima. Pisao je dnevnik (koji mi je mnogo pomogao da ispričam ovu priču). Bio nam je moralni oslonac u nekoliko navrata.

Bob Edwards je bio Alexov tehničar za gitaru, a Andey Veasey Sponderov tehničar za bubnjeve i bas.

Andy je razuman čovjek i na njega sam se mogao osloniti. U jednom momentu je rekao: Poslušajmo njihov savjet i krenimo kući.

 

Hipi humanitarci u kamionima

Ne znam je li nas sreća poslužila ili nije, ali Bruce je upoznao neke ljude iz dobrotvorne organizacije zvane The Serious Road Trip. Napravili su odličan posao. Bili su uglavnom stranci, i vozili su kamione sa zalihama hrane u zaraćena područja, a kasnije bi priredili cirkus za lokalne klince.

Ofarbali su sve kamione u svijetlu žutu boju, i na njima naslikali likove iz crtića, u vrijeme kada je svaki drugi kamion bio maskirno zeleni. Činili su svetački posao, ali su ujedno bili dovoljno „ludi“ da bi bili u stanju obavljati taj posao. Rekli su da nas mogu odvesti tamo.

Dogovorili smo da odemo na večeru sa britanskim vojnicima, a kasnije smo se ponovo našli sa ekipom ironičnog naziva Serious Road Trip. Večera je bila sa oficirima visokih činova u Splitu. Za večeru smo imali pečenu govedinu i povrće. Bilo je odlično.

Nakon večere smo imali informativni razgovor sa Daveom Tisdaleom, oficirom RAF-a, britanskih zračnih snaga. Pokazao nam je veliku kartu Bosne i uputio nas u situaciju.

 

[…]

 

 

Nakon toga smo otišli do centra Seriuos Road Trip. Bio je to hipi kamp u brdima. Bili su veoma gostoljubivi i ponudili su nas pivom i hranom. Bili su veoma posvećeni svom poslu, pružali su tračak nade i malo zabave napaćenoj bosanskoj djeci.

Pokazali su nam snimke na kojima klauni žongliraju ispred djece. Taj dan su neke od te djece poveli na plažu da se kupaju. Bili smo zapanjeni.

Na snimku se vide njihovi kamioni koji prolaze kroz razrušena naselja. Na jednom snimku se čak vidi kamion u momentu dok granata pada ispred njega. Bili smo u šoku.

 

Većina gradova bila je u mraku

Već je pala noć, a u daljini su se mogle čuti povremene detonacije od granatiranja. Bilo bi najbolje da isključimo svu opremu, da što manje privlačimo pozornost…, rekli su nam. Mislim da nisam bio jedini koji je počeo sumnjati u „mudrost“ žuto ofarbanih kamiona… Naš kamion je na sebi imao naslikanu Pticu Trkačicu.

Vjerovatno su pive koje smo popili učinile to da još uvijek mislim kako će sve biti uredu, pa smo ušli u jedan od vojnih kamiona. Noć je bila hladna. Većina je, uključujući Brucea, sjedila pozadi. Pošto nije bilo sjedišta, svi smo sjedili na kutijama od namirnica, sa kartonom pive između. Bob Edwards i ja smo se dobrovoljno javili da sjedimo naprijed.

Dave je bio vozač. Mladić sa Novog Zelanda, veoma oprezan i napet. Bio je potpuni mrak i nismo nikako stali. Samo ponegdje je bilo ulične rasvjete. Većina gradova kroz koje smo prošli je bila u mraku.

Ponekad smo se vozili pravim cestama, a ponekad grubo isklesanim stazama po planinama, gdje su visoke litice uvijek bile sa jedne strane. Išli smo punom paprom.

Svi su naoružani i gladni

Dave nam je rekao kako je najbolje da idemo brzo, u protivnom ćemo naletjeti na zasjedu. Pored tri zaraćene armije, vrlo često se dešava da kamione zaustavljaju lokane bande radi pljačke. Svi su u ovoj zemlji ili naoružani ili gladni.

Stali smo jednom da napunimo gorivo i obavimo nuždu. Kada izlaziš iz kamiona, instinktivno staneš uz cestu da se „olakšaš“, ali Dave nas je polako zovnuo i rekao da ne obavljamo nuždu na terenu pored ceste, jer on vrlo lako može biti miniran. Od tada smo svi obavljali nuždu sa zadnjeg dijela kamiona u pokretu, ili u staklene boce, ako je za to bilo potrebe. Niko više nije tražio da stanemo.

Nekoliko puta i kada jesmo stali, bilo je zbog kontrole pasoša. Bila su dva UN-ova punkta, jedan španski, drugi slovački.

 

Uglavnom su na šljivovici

Hola, rekao sam jednom španskom vojniku koji potpuno izignorisao… Nastavili smo dalje.

Priča li ko od vas imalo srpsko-hrvatskog jezika?, pitao nas je Dave. – Da, ja govorim malo… zadovoljno mu odgovorih…

Kada budemo stali na jednom od lokalnih stajališta, nemoj im se uopće obraćati na srpsko-hrvatskom jeziku. Nipošto. Ni kontakt očima. Vjeruj mi da ne želiš ni pokušati razgovarati s njima, niti da se sprijateljiš s njima. Većina njih je konstantno pijana, i to na šljivovici.

Od tog momenta smo šutili i pričali samo onda kad nam se neko obrati. Dave je izgledao nervozno. Shvatili smo ga ozbiljno. Ovo više nije igra, zar ne?

Vozili smo se dugo u noć, i taman nekad pred zoru, uspio sam zaspat. Stali smo na planini Igman i tu sam prvi put vidio Sarajevo kako se dolinom pruža ispred nas. Ali prizor nije bio tako prijatan kako smo se nadali…

 

 

Dnevno svjetlo je obasjalo zgrade, potpuno izbušene od granata i metaka. Nalazili smo se pored uništenih kuća u dijelu kojeg je kontrolisala bosanska armija. Vidjeli smo blatnjave i iscrpljene vojnike i civile, a moglo se primijetiti kako su se tu, noć prije vodile borbe.

Upravo tu smo se sastali sa vojnicima UN-a.

Dok smo ih čekali, Bruce se potpisao na sliku jednom bosanskom vojniku, a Roland i Bob su ono malo preostale vodke podijelili sa njima. Bosanski vojnici su uglavnom bili obučeni u maskirne vojne uniforme, umotani da bi se zaštitili od hladnoće, dok je snijeg blago napadao preko noći. Jedan od njih, tinejđer sa kalašnjikovom, primijetio je da smo imali polupraznu gajbu pive.

Piva!, uzbuđeno je viknuo. Klimnuo sam mu glavom (prisjećajući se savjeta kojeg su mi dali, da ne ulazim u priču ni s kim) i okrenuo sam se na drugu stranu. Srećom, slegnuo je ramenima i odšetao dalje. Nije mi uopće bilo do rasprave sa naoružanim klincem oko pola gajbe piva. Svakako ih je uzeo.

U međuvremenu smo se sastali sa majorom Martinom Morrisom (koji je organizator cijelog puta). Tu su bili i dvoja oklopnih kola za prijevoz osoblja (APC), koja su ustvari mnogo slični tenku, samo bez cijevi, a unutar su imali malu prostoriju za sjedenje.

Ekipa sa NBC televizije je bila angažovana da zabilježi naš dolazak, ali su stvorili zbrku među bosanskim vojnicima zbog snimanja na tom dijelu teritorija. Rečeno nam je da fotografisanje u ratnoj zoni nije baš pametno, posebno ako bi se prepoznalo kao vojna meta. Kao što se da primijetiti, upozorenja nismo baš ozbiljno shvatili u tom momentu.

Andy i Bob su stavili naše gitare, bubnjeve i pojačala u jedan APC, a mi smo onako stisnuti u drugom vozilu krenuli za Sarajevo. Bilo je prilično uzbudljivo. Bruce je ipak bio u pravu, stvarno smo se vozili u tenku. Sponder je posudio kacigu i provukao se kroz otvor na vozilu. Ja sam također provirio, ali me jedan od vojnika upozorio da se vratim unutra.

 

 

Ja ne bih virio kroz otvor bez kacige, da sam na tvom mjestu, rekao je. Oni (srbi) često ovuda pucaju snajperom. Imaju nas na nišanu uvijek, ne zaboravi to.

Momentalno sam izgubio volju da gledam napolje, ako ne zbog toga onda zbog prizora izgorenih vozila i srušenih kuća. Popričao sam sa jednim od britanskih vojnika.

Čitao sam u novinama, da su britanski vojnici ovdje ubili 16 hrvatskih i 32 srpska vojnika? Nasmijao se…“a ostatak?“ To je vjerovatno onaj broj koji se navodi u izvještaju. Stvar je u tome, da kada se na nas puca, moramo identificirati metu, prije nego uzvratimo paljbu…takva su pravila. Onda, nakon što smo onesposobili neprijatelja, moramo da se popnemo na brdo da potvrdimo broj žrtava, prije nego napravimo izvještaj.

Osobno, nakon što sam ispraznio šaržer pucajući u brdo, posljednja stvar koju želim da uradim je da provjerim kako se drže ljudi u koje smo upravo pucali… To baš i nije onako kako Telegraphov izvještaj govori. Pitao sam ga kako je držati tri strane razdvojene?

Tri? Ne, ovdje su četiri zaraćene strane, sa nama u sredini koji ih pokušavamo održati nezaraćenima. Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Francuzi.

Zbunjeno ga pogledah…pa zar Francuzi nisu dio UN-ovih mirovnih snaga?

Probaj to reći njima …to je bio njegov odgovor.

Svi ostali se drže podalje od ove UN-ove crvene trake, ali su samo Francuzi ti koji to ne poštuju. Nije šala…a i zauzeli su aerodrom.

Prelazili smo preko aerodroma, koji je ustvari bio jedina veza bosanske armije i UN-a (u ovom slučaju pod kontrolom Francuza).

Znam da su Francuzi mnogo kritikovani zbog toga što nisu htjeli učestvovati u iračkom ratu (1991), ali kad krenu u rat, oni idu na pobjedu. Jedan od vojnika mi je rekao da su Srbi u jednom trenutku kidnapovali nekoliko Francuza i zadržali su ih radi razmjene ili da ih iskoriste kao živi zid. Kako nisu hjeli pregovarati, Francuzi su se momentalno naoružali, i helikopterom došli u Bosnu bez da su sačekali odobrenje UN-a. Već su bili na putu, kada su srbi mudro pustili zarobljenike. Ni o tome nije pisalo u novinama. Uostalom, Francuzi će se kasnije pokazati nama veoma korisnim.

 

Doručak u gradu

Krenuli smo na doručak našim oklopnjakom prema UN-ovoj bazi u centru grada (Skenderija) na doručak…hljeb i puter sa malo crne kafe. Ničeg više. Svi su se nalazili u oskudici, čak je i UN bio ograničen u količini namirnica. Ali to nama nije bilo bitno, jer iako smo ostali gladni bili smo zadovoljni. Krenuli smo istovariti instrumente, dok su Bruce i Roland otišli na koferenciju za novinare sa Reutersom, NBC-om i jednom lokalnom radio stanicom (Radio Zid čini mi se). Dok smo stajali u ulici, Alex Dickson i ja se nismo mogli načuditi ogromnom oklopnom vozilu na gusjenicama koji se spremalo za utovar. Sa nama je bio jedan naoružani britanski vojnik, u kevlarskom panciru, koji je bio prijateljski raspoložen i pokazao nam je neke lokalne znamenitosti.

Vidite li onu smeđu horizontalnu liniju na onom brdu i one bijele i crvene zastave?

Da, vidimo…

To su srpski granični rovovi ili linija. Upravo u nas gledaju. Ponekad pucaju snajperom po ovoj ulici. Da sam na vašem mjestu…  nismo ni čuli ostatak rečenice, već smo pobjegli unutra.

Cijeli grad je živio pod opsadom, sa loše opremljenom vojskom, braneći polu uništen grad naspram mnogo jače srpske vojske koji su samo ponekad puštali da pomoć uđe u grad. Ponekad su pucali iz snajpera po ljudima, a ponekad gađali granatama. Bilo je loših dana, a bilo je i još gorih. Rat trajao godinama, od aprila 1992. do februara 1996. a mi smo svirali u decembru 1994. godine. Bila je to najduža opsada jednog grada u modernoj historiji, tri puta duža nego ona Staljingrada. 2003. godine, tužiteljstvo u Hagu je opsadu okarakterisalo tako da se jedino može usporediti sa nekim događajima iz drugog svjetskog rata. Još od tada se nije desilo da profesionalna vojska sprovede kampanju nemilosrdnog nasilja nad stanovnicima jednog evropskog grada, o kojem su oni živjeli u stalnom strahu od smrti. Nigdje nisu bili sigurni, ni u kući, ni školi, a ni u bolnici.

Ali unutra, činilo se tako daleko u odnosu na rat koji se vodio napolju, a svirka se trebala desiti u teartu prosječne srednje veličine. Teatar se zvao Bosanski Kulturni Centar.

 

 

Opremljeno je kakvim takvim ozvučenjem, bina je pristojne veličine, a postojala su samo tri svjetla. Rekli su nam da će ostatak osvjetljenja doci kasnije. Nije baš sve funkcionisalo, ali nije ni bilo ništa neobično, barem ništa što ne možeš vidjet jednog mirnog popodneva negdje u Španiji.

Nema problema! rekao je jedan od mještana, govoreći kako zna biti mnogo gore.

 

Još uvijek nema pive

Naša ekipa, Jed, Andy i Bob su se potrudili da sve ide glatko. Jedan dio opreme je trabalo popraviti, ali u stanju opsade ovim mještanima sigurno nije bilo do toga, osim toga nisu mogli nikako doći do rezervnih dijelova. Tokom popodneva, nekoliko vlasnika tog ozvučenja su pokušali od nas da izmame veću sumu novca za iznajmljivanje. To se sve platilo dobrim starim njemačkim markama, jedinom tamošnjom važećom valutom. U jednom trenutku je izgledalo kao da od nastupa neće biti ništa, ali su se major Morris, Bruce i Roland uspjeli dogovoriti sa vlasnicima i koncert se ipak desio.

Kasnije nam je rečeno da je to način na koji sve ovdje funkcioniše, od najobičnijih stvari pa do pregovaranja o primirju. Najprije se dogovoriš, pa onda promijeniš mišljenje i na kraju zahtijevaš još. Ispostavilo se da ćemo se oko cijene opreme dogovoriti u lokalnom baru i da niko neće biti plaćen ukoliko to večer u baru ne bude zarade. Problem je bio u tome što u baru nije bilo pive. Sve je ustvari ovisilo o obećanju danskih trupa o dostavi, koji su pokušavali proći preko srspkih linija.

U međuvremenu, (nesvjesno i ne misleći o tome da li je sve uredu ili ne) otišli smo provjeriti šta je sa zvukom. Bilo je glasno i žestoko. Iako nije baš sve najbolje štimalo, ipak će to biti odlična svirka!

Ako Danci uspiju da dođu do nas…

 

Razgovor uz piletinu

Nakon toga sam otišao u backstage da nešto gricnem i da promijenim žice na basu. Super, bilo je piletine i sjeo sam da jedem. Jedan od momaka iz drugog benda je vidio isto.

Mogu li i ja dobiti malo?, pitao je pokazujući na piletinu.

Da, naravno!, rekao sam. Jeo je polako uživajući u okusu. Onda mi je rekao da piletinu nije jeo dvije godine.

Pojela se sva perad još na početku rata. Ovo što sad jedem su ustvari UN-ove zalihe koje su nama donijeli.

Posluži se, rekao sam. Ponudio sam mu svoje bas žice a samo sam nekoliko puta svirao na njima. Rado ih je uzeo.

A onda sam shvatio da ti ljudi nisu jeli piletinu dvije godine, i da su se žice teško mogle nabaviti. Jedna od ironija muzičke industrije je da ako bend dobro zarađuje, žice dobijate besplatno, a ako ne onda ih morate kupiti.

Kad ste pod opsadnom, veoma je teško doći do opreme. Tom momku sam dao sve žice koje sam imao, da ih on podijeli sa drugima, a i Alex je također poklonio svoje žice.

Pitao me da li imam droge. Kokaina ili heroina možda?

Nemam, rekoh, droge su loše m’kay?” ( Samo što tada South park nije ni postojao, tako da sam vjerovatno rekao nešto jednako upečatljivo). Rekao mi je da mu heroin ne bi skratio toliko život koliko je to rat učinio. I on i momci iz drugih bendova su prisilno regrutovani u vojsku. Tri dana provodim na liniji, onda dva dana vježbam sa bendom, pa sam ponovo tri dana na liniji. Od kada sam u vojsci, skoro svi moji drugovi su izginuli, a ja sam unaprijeđen. Sada osmatram i pucam, dok sa druge strane još mlađi vojnici gube glavu. Jedanom sam pogodio staricu i vidio je kako je pala. Nako toga sam doživio nervni slom i proveo mnogo vremena u bolnici. Ali sad sam opet ok i ponovo na frontu. Jednog dana ću poginuti. Zar stvarno misliš da bi mi malo heroina škodilo?

Za njega je sve to bila stvarnost. Ljudi kažu živi svaki dan kao da ti je posljednji. Ovi momci su živjeli upravo tako, jer se ginulo svaki dan. Ja sam ovdje bio turistički, poslije toga se vraćam kući, a on ostaje. On se borio i svirao. I to je to. Ja sam se muvao okolo i pomalo svirao gitaru.

U međuvremenu su Danci uspjeli isporučiti pive. Gud bevare Danmark! Opskrbili smo se i sve je bilo spremno.

 

Koncert ‘za ljude’

Predgrupe Sikter i Allmanah su odsvirali svoj dio. Svirali su kao da im život zavisi od toga. Bili su u centru pažnje i publika ih je dobro prihvatila. I mi smo odsvirali svoje. Za razliku od sviranja „za trupe“ mi smo ovdje svirali za ljude.

 

 

Ovo je ono što je major Morris imao u planu. Sarajlije su izašle na heavy metal tu noć , iako su se i sami nalazili u paklu. Bilo je tu i nekih UN-ovih vojnika kao i bosanskih. I oni su zaslužili slobodnu noć. Mi smo bili jedini strani rock bend koji je svirao u Sarajevu za vrijeme opsade, osim Joan Baez koja je bila jedina strana umjetnica koja je tu nastupila tokom ratnih godina.

Svirali smo uglavnom one pjesme koje su na albumu Brucea Dickinsona Alive in studio A. Publika nije znala pjesme (Naravno, ako nisu mogli jesti piletinu i nabaviti žice za gitaru, nisu ni mogli doći do najnovijeg albuma čije pjesme upravo sviramo). Šta god da smo svirali, mislim da bi dobili istu reakciju od njih.

Scream for me Sarajevo!, viknuo je Bruce, a ljudi su vrištali za njim i pomalo su podsjećali na publiku Betlesa. To je za njih bio ispušni ventil i ništa drugo više nije bilo bitno. Major Morris je glumio da svira gitaru dok je stajao postrani. Nisam znao da majori to rade, ali očigledno je tako.

 

Koncert je trajao prilično kratko. Svirali smo samo do 22h jer je na snazi bio strogi policijski sat koji je uvela vojna policija. Nakon nastupa smo popili još nekoliko pića sa lokalnim ljudima kao i sa nekim od britanskih vojnika. Pričao sam sa još jednim vojnikom. Mnogo nas je poštovao.

 

Pronaći čaše i otvarač

Stvarno nismo vjerovali da ćete se uopće pojaviti ovdje nakon onog danas, a kamoli ostati tu nakon nastupa, a da odmah ne odete nazad kući, smijao se dok mi je govorio.

A šta se to desilo danas? pitao sam.

Pa znaš li da su danas granatirali ovo mjesto? upitao me začuđeno.

Ne? rekao sam. Rekao mi je da su srbi danas poslijepodne ispalili dvije granate tu ispred. Ali nisu željeli da nas ubiju vjerovatno što bi to izledalo loše po njih (ne samo zbog toga nego što je vjerovatno i među njima bilo Maidnovih fanova). Samo su željeli da nas prepadnu. Jednostavno nisu željeli da Sarajlije imaju noć rocka.

Iskreno, nismo čuli granatiranje. Ozvučenje je jednostavno bilo prejako. Na tome se moramo zahvaliti našem toncu Jedu.

Kasnije smo otišli u relativno sigurno UN-ovo sklonište, koje je zapravo bila bivša školska zgrada ili poslovni objekat. Na prozorima su bile vreće sa pijeskom i crni najloni.

 

 

To sprječava snajpersitu da te vidi, tako su nam rekli. Mada se pored mog kreveta nalazila rupa od snajperskog metka.

Naš slijedeći problem je bio logističke prirode. Imali smo nekoliko boca crnog vina koje su nam ostale sa svirke, ali nismo imali čaše. Nalazili smo se u napuštenoj školi u UN-ovoj bazi, nakon napornog dana i sa bocama vina koje su tu samo stajale. Ko bi mogao imati otvarač i čaše?

Znao sam…Francuzi!

Ako su mogli ponijeti protivoklopnu municiju, onda mora da imaju i čaše za vino. Sponder i ja smo krenuli u potragu za francuskim oficirom Messom. Na putu smo nailazili na na plakate na kojima su se vidjele detaljne upute kako prepoznati nagaznu minu. Nakon što smo se nekoliko puta izgubili, najzad smo našli ured oficira Messa.

Entrez! čulo se iznutra. Na svom „francuskom“ sam se predstavio najbolje što sam mogao, Bonsoir, nous sommes les musiciens qui avez jouons dans la… znajući da je pogrešno zvučalo.

Da, znamo ko ste, rekao je njegov kolega specifičnim engleskim naglaskom, dok je pušio cigaretu. Sumnjivo su u nas gledali.

Zanima nas da li možemo posuditi osam čaša, si’l vous plâit? I otvarač ako može? Na trenutak se namrštio i podigao obrvu, međutim ipak se ustao se da nam dohvati otvarač i čaše iz ormara.

Vratićemo vam ih, rekao sam.

Ne, mi ćemo ih uzeti, rekao je uvjerljivo. Izgledao je pomalo kao Clouseau.

Mi smo u drugom dijelu zgrade, kada dođete do stepenica…

Znamo gdje ste, rekao je zatvarajući vrata za nama.

Gdje bismo bili da nam nema Francuza? Vive la France! Pili smo i bili veseli, a potom otišli spavati.

Sutradan je bio opušten dan u Sarajevu, a idući smo krenuli kući. Ovo i nije ispalo tako loše, zar ne?

Legao sam obučen na svoj ležaj, (bilo je ledeno hladno) pokrio se i zatvorio oči. San mi je bio isprekidan zvucima pucnjeva, zapitao sam se kako da iskoristim slobodan dan. Ali kako to biva u ratu, shvatio sam da je to potpuno dugačije od svega što sam do sad vidio…

 

I šta uraditi na slobodan dan u Sarajevu? Pa, manje-više isto što i u svakom drugom gradu. Slobodan dan na našim uobičajenim turnejama, protekne u obilasku grada, pojavljivanju u nekoj ustanovi, kratkom sastanku sa fanovima, prije odlaska u bar ili u neku zabavu. Sve spomenuto se desilo u Sarajevu, ali pošto je to bila ratna zona, sve se odvilo daleko nadrealnije nego na “normalnim” turnejama.

Grad nam je pokazao major Martin Morris i nekoliko britanskih vojnika u kombiju, koji su nas vozili, uglavnom, napuštenim ulicama onog što je bio moderan grad. Skoro svaka zgrada je bila pogođena gelerom. Prozora, uglavnom, nije bilo, već su postavljene daske.

 

 

Mali komadići zelenila su pretvoreni u male bašte, čak i uz cestu. Uzgajivači su riskirali smrt od snajperista svaki put kada bi provjeravali rast svojih mrkvi. Tu smo stali da malo razgledamo. Koliko se sjećam, ono što smo vidjeli su uglavnom bili prizori srpskih frontova (uvijek s distance) i razne rupe od granata (obično u civilnim metama poput zgrada ili pijaca). Vidjeli smo i groblje sa jako svježom zemljom na grobovima. Svaki put kada bi izašli vani, morali smo se brzo vratiti u kombi, kao da su nas njegovi tanki zidovi zaista mogli zaštititi. Pognuli smo glave u strahu, ovo nije bilo zabavno turističko putovanje.

Naša posjeta je, također, bila drukčija. Bruce i Alex su napravili akustični koncert u sirotištu. Sirotište je uvijek tužno mjesto, puno djece koja nemaju svoje roditelje da ih čuvaju, ali ovo je bilo jako tragično. Ova djeca su svoje roditelje izgubili u ratu. Neki od njih su vidjeli smrt svojih roditelja, neki su još uvijek u šoku i samo gledaju ispred sebe. Tako je bilo mjesecima. Drugi su nas čuvali i nisu htjeli pustiti, kao da su znali da ćemo mi uskoro otići iz Sarajeva.

 

Na igralištima su bile dvije rupe od granata. Ljudi koji su radili u sirotištu su nam rekli da su Srbi prvu granatu bacili dok su se djeca igrala, a drugu kada su ambulantna kola došla. Bio je to hladnokrvan napad, urađen tako da izazove najveće moguće žrtve među djecom i civilima. Pod ovakvim uvjetima je Sarajevo živjelo. Prije nego što smo došli tu znao sam da je to rat i znao sam da su ratovi loše stvari, ali nisam uopće bio emocionalno spreman za ovo.

Te večeri smo otišli u lokalnu vatrogasnu stanicu, gdje su UN-ov vatrogasac i ostali radnici napravili malu zabavu za nas. Nisam siguran koja je tačno adresa, ali naši domaćini iz britanske vojske su je zvali “Alejom snajpera”. Nisam se usudio pitati kako je dobila ime. To je bila ulica koja je bila gotovo napuštena, kako se noć približavala. Sa strane su bila zapaljena auta i kamenja po cesti i trotoaru. Jedini način kojim je mudro proći tom ulicom, rekli su nam, je pod punom brzinom vozeći lijevo – desno. Bio sam u autima prije u kojima su ljudi vozili prebrzo, nekada jer su pijani, nekad jer su glupi, a često – kombinacija to dvoje. Nekako je to strašnije kada razuman i trijezan vozač namjerno brzo vozi jer je opasna vožnja daleko bezbjednija nego oprezna vožnja u ovom naopakom svijetu. Nisam se upiškio za vrijeme puta ali se sjećam da sam bio jako blizu.

Na vatrogasnoj stanici, Andy i Bob su odvojili dio naše opreme za tiši koncert. Nismo ponijeli Ampege i Marshalle s nama, pa je jedan od naših domaćina otišao do prijatelja kući po malo pojačalo. Sponder je otišao s njim iz znatiželje. Kad su se vratili, rekao nam je da je u kući njegovog prijatelja, cijela porodica u jednoj sobi sa malom baterijom koja napaja jedan božićni ukras zalijepljen za prozor da bi osvjetlila sobu. Pozvali su ga u kuću i ponudili mu hranu i piće.

Osjećali smo da ne možemo pomoći ovim ljudima. Sponder im je dao sve funte koje je imao sa sobom. Zahvalili su mu se plačući, ali, realno, ništa im nije moglo pomoći. Kući smo imali osvjetljene kuće, CD playere, noćne izlaske i, ono što smo najviše uzimali zdravo za gotovo, sigurnost. Ovi ljudi nisu imali ništa od tog. Imali su ozlijeđene, nestale ili mrtve pripadnike porodice. Živjeli su bijedi i strahu. No, znate šta je bilo čudno? Bili su življi i sretniji i velikodušniji s onim što imaju nego itko koga sam znao kući. Njihov duh nije bio slomljen. Ovi su se ljudi smijali. Vjerovatno nisu bili previše daleko od gladi i ponudili su Spondera hranom. Svi civili koje smo sreli tu su bili takvi.

Za vrijeme koncerta noć prije, ljudi u prvim redovima su u par navrata kotrljali limenke piva prema meni. Zahvalio sam im i vratio im pivo natrag. Imali smo besplatno pivo u backstageu (zahvaljujući danskoj vojsci!). Ovi ljudi nisu imali ekonomije, pola njih nije imalo vode, ali bi vas častili pivom.

 

 

U vatrogasnoj stanici, Bruce i Alex su odsvirali par pjesama, a potom smo svirali ja, Sponder i Alex, a pridružili su nam se i neki od lokalaca. Jedan od njih je bio portugalski oficir – nije bio loš bubnjar! Odsvirali smo Jumping Jack Flash s njim. Luda situacija vani je srušila sve barijere, osmijesi i pivo su tekli do dugo u noć… Ili bi bar tako bilo da se bh. vojna policija nije pojavila i poslala nas natrag u bazu zbog policijskog sata.

 

 

Iduće jutro, nakon što smo doručkovali tjesteninu i prženi grah, Major Morris i naši prijatelji iz britanske vojske su bili spremni da nas odvedu van grada. Vozili su nas u UN bazu u Kiseljak, gdje ćemo helikopterom ići u Split, a odatkle – kući. Jedina mala briga koju smo imali je da ćemo prolaziti kroz teritorij koji drži Srpska vojska. Bili smo neutralni civili u ratu i vozili su nas britanski UN vojnici u oklopnim Land Roverima. UN je dogovorio sa srpskom komandom naš prolazak, pa ništa nije trebalo poći po zlu, ali kada god sretnete grupu pijanih i naoružanih ubojica to je razlog za brigu. Pomisao da upoznam ljude koji su namjerno dovodili Sarajevo u takvu smrt i patnju je sama po sebi bila zastrašujuća. Trebali smo proći kroz četiri srpske kontrolne tačke. Našim UN domaćinima su bile poznate kao Sierra 1, 2, 3 i 4.

 

 

Na Sierri 1 su nas zaustavili, ali nismo morali izlaziti. Srpski vojnici su provjerili pasoše i prebrojali putnike, kako bi se uvjerili da je sve u redu i propustili nas dalje. Na Sierri 2 i 3 su nas samo propustili. Sjajno, pomislili smo, javili su da dolazimo i samo nas pustili. Na Sierri 4 smo zaustavljeni i zamoljeni da izađemo i postrojimo se uz cestu. Komandujući oficir je bila žena, koja je loše ostarila, ali je, vjerovatno, bila u kasnim dvadesetim. Solidno je govorila engleski i bila je obučena tačno kao mnoge rockerice u londonskim klubovima tada – izbjeljena kosa, previše šminke, uske tajice i duge čizme. Jedinu razliku je predstavljala plavo/siva kamuflažna odora srpske vojske. Za njom su išla dva ili tri vojnika,ali bez tajnica i čizmi. Imali su kalašnjikove na svojim ramenima. Nasmiješila nam se, oni nisu. Ispitivala nas je jedno po jedno, pregledala pasoše, pitala općenita pitanja i bila jako šarmantna. Njeni neobrijani saputnici nas nisu šarmirali, ostali su u pozadini, pušili i odmjeravali nas, bez sumnje sa prstima na obaraču koji su ih svrbili. Poželjela nam je sretan put. Željno smo dočekali da odemo odatle i polako smo sjeli u Land Rovere.

Na povratku, britanski vojnici su nam rekli: Nju ćemo uloviti nakon rata. Ubila je mnogo ljudi ovdje, uz cestu. Vama ne bi naudila, ali nismo vam to željeli reći prije da vas ne bi prestrašili. Stgli smo u UN bazu u Kiseljaku na hrvatsko-bosanskom teritoriju. Osjećali smo olakšanje. Otišli smo od snajpera, mina, zalutalih gelera i bombardiranja. Kiseljak je bio lijepo mjesto; to je bio prvi put u dva dana da nismo čuli pucnjavu u pozadini. Nismo se uznemirili kad su nam rekli da naš helikopter kasni. Pozvali su nas na ručak. Kašnjenje, rekli su nam dok smo jeli, je bilo zbog popravaka na helikoperu. Helikopter marke Sea King je bio oštećen u pucnjavi, ali “ništa ozbiljno”, kazali su nam. Trebali smo krenuti helikopterom, no, morali smo čekati da se drugi helikopter vrati sa svoje misije i natoči gorivo.

 

 

Manje-više sve što mi je itko rekao otkako smo došli ovdje me je navelo na pomisao da je ovaj put jako glupa i opasna stvar, ali ovo se činilo kao najmanje luda stvar koju moramo uraditi da bi došli kući, pa smo, nemajući izbora, sjeli u manje oštećeni helikopter. Ulazeći u helikopter, britanski vojnik nam je dijelio prsluke za spasavanje, ali ih nije bilo dovoljno za mene i Alexa Dicksona.

Izvinite, rekao je. Nemamo ih više, ali nemojte se brinuti. Iskreno i ne pomažu previše. Većina puta je nad zemljom, ako nas obore nad jezerom, morate izaći iz helikoptera i plivati što dalje od rotora dok udaraju o vodu. Kad rotori dotaknu vodu, odsjeći će sve što je u njihovoj blizini. Kad se odmaknete od njih, tek tada morate napuhati svoj prsluk. Ako se uspaničite i prerano napuhate prsluk, otplutat ćete na vrh, zaglaviti se u helikopteru i potonuti s njim. Ako se uspijete izvući i izbjeći rotore imate možda dva minuta da otplivate na sigurno ili da vas spase prije hipotermije. Imajte na umu da je helikopter za spasavanje trenutno na popravku, tako da se ne bi se previše brinuo zbog prsluka.

 

To je bio savjet koji mi je poremetio crijeva. Sigurno nas malo zezaju s ovakvim savjetima? Mislim, znam da je rat u toku, ali možda nam samo pričaju priče i smiju se iza naših leđa? Kad smo ušli u helikopter, namjestili su mitraljez i napunili ga municijom. Vojnik se potom namjestio za let. Poletjeli smo iznad prelijepih planinskih predjela. Nakon prvih 20 minuta leta, nakon što smo prošli jezera, sklonio je mitraljez i izvadio municiju. Upitao sam ga zašto to radi. Prošli smo ratnu zonu, više nam ne treba. Još uvjeravanja, ali to je značilo da su vjerovali u mogućnost da nas obore u letu: prsluci za spašavanje su nam dati s razlogom. Ali sada je opasnost gotova. Možemo predahnuti. Sigurni smo i skoro kući!

Većina nas je imala slušalice u helikopteru i mogli smo čuti pilota i posadu kako govore Roger Charlie Bravo Two Zero stvari koje piloti pričaju. Bruce voli takve stvari i vjerovatno je i znao šta pričaju.

 

Tad je pilot rekao: Čujem da imamo civile sa sobom. Želio bih vam pokazati šta Kraljevska mornarica može sa helikopterima marke Sea King. U tom trenu smo sletjeli ispod drveća, okrenuli se oko brda na maksimalnoj brzini, letjeli uz niske doline i, općenito, izazivali smrt. Neko od naših suputnika je doviknuo: Kraljevska mornarica nije za pičke! Nisam ni mislio da je, a nakon toga nisam imao nikakvih sumnji o tome. Nismo imali pojaseve, a vrata su bila otvorena za sklonjeni mitraljez. Čuvali smo se za bilo šta što smo mogli uhvatiti. Vojska je to obožavala. Mora da su to radili već stotine puta. Zabacili su glave i smijali se. Živjeli su u smrtnoj opasnosti svaki dan i ovako su se nosili s tim. Još opasnosti, ovaj put iz zabave. Drugi britanski vojnici su nam pričali slične priče: vožnje niz Aleju snajpera pod vatrom ili pucanja u zgrade, za što nam je britanska vojnikinja rekla da je “sexy”. Ovako se ljudski um nosi sa životom u strahu, pretvori opasnost u zabavu. Crni humor je bio prisutan kod svih UN trupa. Većina toga je bila dobar humor s odličnim šalama i, naizgled, neustrašivim stavom. Ali u nekim slučajevima sam sumnjao da je uzrokovan velikim stresom, kojeg je jedino drugarstvo jedinice moglo olakšati. Otada nisam bio na vožnji rollercoasterom. Svi su glupi i besmisleni u poređenju s tom vožnjom helikopterom.

 

Kad smo sletjeli u Split, proveli smo noć pijući s britanskim specijalcima (bili su jednako dobro obučeni pijanci kao što su bili jednako dobro obučeni ubice) a potom odletjeli transportnim avionom Hercules u RAF Brize Norton, gdje nas je Johnny Allen, legendarni prijatelj Maidena, pričekao u kombiju.

Nemojte zaboraviti staviti pojaseve, rekao je. Činilo se tako trivijalnim. Putovali smo sigurnih 68 km/h. Nećemo izbjegavati snajperiste, niti ćemo pasti u zaleđeno jezero. Pojasevi? Pah!

Zapravo, pojas je jako razumna stvar u stvarnom životu, ali to je bio problem. Normalan život u Velikoj Britaniji nije više bio za mene. Otišao sam za vikend, ali sve se promijenilo zauvijek. Svi smo se malo promijenili. Na mene nitko nije pucao, niti sam ranjen i sva moja porodica je živa. Nemam ništa na šta bi se mogao žaliti. Zapravo, kad smo se vratili u London, bližio se Božić. Ulica Oxford, osvjetljenje, Djeda Mraz, pokloni, kupci… Konzumerizam. Trebalo je biti super, ali nisam mogao biti sretan. Pokušao sam ljudima objasniti šta se desilo tamo, ali nisu mogli razumjeti. Klimali su glavom i složili se, ali nisu mogli vidjeti, a ja sam mogao da vidim da to ne vide. Rasplakao bi se u krivim trenucima, izvinuo se i otišao u WC da se sredim. To je u redu, to je normalno. Sada sam OK. Uglavnom. Bio sam tamo samo jedan vikend. Ali šta je sa stanovnicima grada? Živjeli su nekoliko godina tako. Izgubili su prijatelje, porodicu i udove. Šta sa vojnicima koji se bore u Afganistanu ili u drugim zemljama? Šta se desi kad se vrate nakon šest mjeseci dužnosti? Šta je s nedužnim ljudima koji žive (i djeci koja odrastaju) kroz svo to sranje u Siriji ili mnogim drugim ratnim područjima na planeti? Mogu li ti ljudi ikada ponovno biti normalni? Iskreno – ne. Vidjeti rat i njegov efekt i sresti se s njegovim žrtvama na nekoliko dana je bilo mnogo šokantnije nego što sam očekivao. Da su Tony Blair i George Bush izbliza vidjeli rat u Bosni nikada ne bi mogli napasti Irak. Živjeti kroz to ili imati udjela u ratu je mnogo strašnije nego što možete zamisliti. Nositi ćete ožiljke čitav život, doslovno. Sjećate se onih priča kako je vaš djed bio u Drugom svjetskom ratu ili o ujaku Bobu koji je ratovao u Koreji i nikada nije htio da priča o tome? Nije mogao da priča o tome. Ratni veterani šetaju našim ulicama svaki dan. Njihov pogled na svijet je posve drukčiji nego naš. Svakodnevni život je jako trivijalan za njih. Cijena paradajza, žalbe na glavobolju, sapunice – ne znači im to ništa nakon onog što su vidjeli. Ne mogu vam reći šta su vidjeli jer vi to ne bi razumjeli i vjerovali bi da je lud, jer je to ono što većina našeg društva radi. Oni trebaju našu podršku i razumijevanje. Ukupno 18 britanskih vojnika je ubijeno u Bosni, pokušavajući da zaštite živote civila. Možete donirati ozljeđenim britanskim vojnicima i ženama na Help for Heroes ovdje.

Prema podacima Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, jugoslovenski ratovi su rezultirali smrću oko 140 000 ljudi. Od tog broja 11 000 su bosanski civili koji su živjeli u Sarajevu za vrijeme opsade; od čega 1500 su djeca. Oko 15 000 djece su povrijeđeni u Sarajevu.

Možete donirati djeci BiH na SOS Childrens’ Villages ovdje.

Nastavljamo s uobičajenim programom idući mjesec. Dotada uživajte u svom životu – blagoslovljeni ste time što ga imate.

 

 

Hvala Roland Hyamsu, Alexu Dicksonu, Alexu Sponderu Eleni i Mirzi Ćoriću na dodatnim informacijama o ovom iskustvu. Velika hvala Bruceu, Sanctuary Managementu i majoru Martinu Morrisu, koji su sve ovo omogućili. Najveća zahvala treba ići UN osoblju koje nas je čuvalo, Serious Road Tripu koji nas je doveo tu i stanovništu Sarajeva, koje je činilo sve da se osjećamo dobrodošlim svaki čas našeg boravka.