Irfan Hošić, kustos, historičar umjetnosti, predavač i osnivač KRAK centra za savremenu kulturu u Bihaću, nedavno je osvojio prestižnu Igor Zabel nagradu za doprinos u oblasti umjetnosti i kulture. Hošić, podjednako aktivan na polju teorije i prakse, pokazuje kako duboka posvećenost transformaciji društva kroz umjetnost, kulturu i edukaciju može biti ljekovita na mikroplanu, a prepoznata i izvan okvira lokalnog konteksta. U ovom intervjuu, Hošić dijeli svoja razmišljanja o utjecaju kulture na zajednicu, izazovima u umjetničkoj praksi u Bosni i Hercegovini, te razmatra kompleksne odnose između umjetnosti, politike i društvenih kriza.
Na pitanje: Kako umjetnost može oblikovati i odgovoriti na društvene izazove? odgovara kroz primjere iz vlastitog angažmana, kroz djelovanje KRAK-a, te nedavno objavljene knjige Slike krize: Kulturne i umjetničke prilike u Bosni i Hercegovini (1990-2020). Ovaj razgovor je prilika da najavimo sarajevsku promociju Hošićeve knjige, koja će se održati 19. decembra 2024. godine u Historijskom muzeju BiH. Irfane, bravo za nagradu – a hvala za inspirativnu praksu koja pokazuje da su pomjene ipak moguće!
Čestitam od srca na osvojenoj Igor Zabel nagradi! Kako se osjećate povodom priznanja i šta vam ovo znači na ličnom i profesionalnom nivou?
– Hvala Vama. Zadovoljstvo je intenzivno, osobito u prizmi spoznaje da sam kao praktičar na polju kustoske prakse, u jednom malom bosanskom gradiću, uspio skrenuti međunarodnu pažnju sa onim što radimo moji saradnici i ja. Koliko znam, radi se o nagradi čija relevantnost se ogleda u načinu nominiranja, žiriranja i odabira laureata – sve to kroz rigorozni i decentralizirani sistem odlučivanja i delegiranja. Ovaj put članovi žirija su bili stručnjaci iz Madrida, Berlina i Bratislave, što uključuje dodatne slojeve važnosti same nagrade. Moram priznati da sam bio polaskan kada sam početkom ljeta saznao da sam nominovan, te potpuno iznenađen kada sam kasnije doznao da sam odabran. Meni Igor Zabel nagrada znači puno, jer je ona marker jednog nastojanja i težnje za preobrazbom društva i sredine u kojoj djelujem. Osobno, ne jurim za nagradama i priznanjima, već svoju energiju usmjeravam ka realnim potrebama u zajednici. Ipak, nagrada je neka vrsta verifikacije onoga što već godinama kao akademski radnik i istraživač radim na Univerzitetu u Bihaću, a što se kroz građanski angažman pretočilo u kustosku praksu i nastanak KRAK centra za savremenu kulturu. Pored toga, Igor Zabel nagrada je nešto što ne bi bilo moguće bez mojih saradnika iz KRAK-a, a koji me u dobroj mjeri određuju, oblikuju i stimulišu. Oni su u dakako zaslužni za sve dobro što je urađeno u zadnjih par godina u sklopu KRAK-a, a što je nezavisnoj kulturnoj sceni lokalno i regionalno, dalo posve novu dimenziju.
U obrazloženju nagrade spominje se Vaša sposobnost da povežete umjetnost, obrazovanje u procesu unapređivanja zajednice. Najjače djelujete u Bihaću, rodnom gradu u kojem ste pokrenuli Centar za savremenu kulturu KRAK. Možete li nam opisati neki konkretan trenutak kada ste osjetili da je Vaša kombinacija ovih vještina dovela do stvaranja nečega zaista značajnog za zajednicu u kojoj djelujete?
– Interesantno je kako ljudi izvana, koji nisu iz sredine u kojoj djelujem, vide i razumijevaju ono što radim. Mislim da je osnova moje prakse edukacija na Tekstilnom odsjeku Univerziteta u Bihaću, na kojem sam kao nastavnik zaposlen već više od petnaest godina. Sve je krenulo iz pozicije profesionalnog edukatora. Na tome poslu sam postavio neke od najinteresantnijih konferencija i izložbi koje se tiču teorije odijevanja i mode, kao što su Odjeća kao simbol identiteta iz 2013. i Pažnja! Odjeća, umjetnost, identitet iz 2015. godine. Tu su i produkcijski vrlo zahtjevne izložbe kao što su Šta je to apstrakcija? Bosanskohercegovačka umjetnost pedesetih i šezdesetih 2007. i Umjetnost i terorizam. Bosanskohercegovačka umjetnost nakon 11/9, 2009. godine.
Ipak, mislim da se određeni prodor ka stvaranju nečeg novog, kako vi to nazivate, desio sa novoosmišljenim kolegijem na Tekstilnom odsjeku 2017. godine naziva Dizajn i kriza. Taj kolegij je bio nagrađen Patterns Lectures nagradom za nove kolegije na polju umjetnosti i humanističkih nauka na visokoškolskim ustanovama u Centralnoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi. Taj kolegij je radikalno izašao iz univerzitetskih učionica u javni prostor grada, hrabro propitujući neke od urgentnih tema lokalnog industrijskog naslijeđa. Dizajn i kriza je projekt totalnog angažmana u okviru kojega se desila desetina gostujućih predavanja predavača iz SAD-a, UK-a i drugih evropskih zemalja; uključivao je nekoliko okruglih stolova i javnih rasprava; postavio je nekoliko radionica i izložbi; a inicirao je i jedan javni konkurs koji je u fokusu imao promišljanje preoblikovanja lokalnog urbanog pejzaža, tačnije napuštenog bihaćkog vodotornja. U okviru kolegija su objavljene četiri obuhvatne i ambiciozne publikacije i to Kulturna fronta Bihać. #NeDamoGaleriju (Gradska galerija Bihać, 2017), Retrografija dizajna (Tehnički fakultet UNBI, 2017.) Dizajn i kriza (Buybook, 2020.) i Artefakti buduće prošlosti (Fondacija Revizor, 2020.). Sve to odlično je digitalizirano i arhivirano kao kapital iz kojega je kasnije moguće crpiti znanje i nadahnuće. U sklopu kolegija Dizajn i kriza, u martu 2017. godine održana je višednevna konferencija naziva Industrijsko naslijeđe na prostoru Bihaća između realnosti i vizije u sklopu koje smo tada postavljali pitanja o mogućim prenamjenama napuštenih industrijskih prostora i objekata. Iz toga se kasnije razvio i KRAK centar za savremenu kulturu u nekadašnjem Klubu radnika tekstilnog kombinata Kombiteks.
Taj model preklapanja akademsko-istraživačkog rada sa društvenom odgovornošću i savremenim kustoskim praksama, učinilo mi se kao model koji može poslužiti kao set alata i protokola koji imaju eventualni kapacitet da utiču na svoju sredinu i oblikuju novu društvenost.
Koji su najveći izazovi na koje nailazite prilikom pokretanja i vođenja umjetničkih projekata u Bosni i Hercegovini – i kako ih prevazilazite?
– Nakon godina prakse, meni se kao najveći izazov čini komunikacija i međuljudski odnosi na sceni. Menadžment u kulturi, kustosiranje i saradnja sa umjetnicima podrazumijeva obimnu i ekstenzivnu korespondenciju, pregovaranje i dogovaranje. Ti procesi popraćeni su često raznim pritiscima u kojima dolazi do nesporazuma i konflikta. Da bi se neki projekt realizirao, potrebno je dosta rastezljivosti i prilagodbe, čega često nedostaje. Sa druge strane, imam dojam kao da su stvorene solidne okolnosti za saradnju i razmjenu između srodnih praktičara u našoj zemlji. Tu prvenstveno vidim mlade ljude iz Galerije Manifesto iz Sarajeva i Vagon galerije iz Banja Luke, ali i druge. Pored toga tu je jedna generacija kulturnih djelatnika koji su u našoj sredini unatoč krizi, istrajavali i postizali zapažene rezultate. Tu mislim na nezavisne inicijative kao što su nedavno ugašeni Duplex, Sklop i Brodac u Sarajevu, Protok u Banjoj Luci ili Tačka u Prijedoru, i one koje još traju – Kuma International, Crvena, i druge. Uz razumijevanje i solidarnost među njima, izazovi su lakši a saradnja zabavnija. Dakako, nepošteno je a ne spomenuti generalno lošu poziciju nezavisnih i neprofitnih organizacija koje zbog loše kulturne politike i pogrešnih prioriteta imaju problem sa financiranjem i održivošću. Posebno mislim na tu mlađu generaciju praktičara koji svom snagom istrajavaju u nepovoljnim ekonomskim uslovima, ali snagom entuzijazma prevazilaze izazove iz sezone u sezonu. I dok se takva situacija lokalno na trenutak čini relativno pogodnom, bojim se da će izborni rezultati u Americi, invazija na Ukrajinu i genocid u Palestini, odnosno međunarodni zaokret udesno, donijeti niz nepovoljnih promjena za umjetnost i humanistiku globalno. Bez dileme, takav tok ostaviće traga i u Bosni i Hercegovini.
Iza Vas je dinamičan period, kako na polju produkcije u Kraku, tako i u istraživačkim projektima. Knjiga Slike krize: Kulturne i umjetničke prilike u Bosni i Hercegovini (1990-2020) objavljena je ove godine. Kako je izgledalo istraživanje i priprema knjige koja tematizira recentniju historiju umjetnosti zemlje sa bogatom produkcijom i nemarnim odnosom prema bilježenju i praćenju umjetničkih praksi?
– Prvi sinopsis za navedeno istraživanje nastao je za potrebe moga jednogodišnjeg istraživačkog boravka na College for Creative Studies i Wayne State University u Detroitu, a koji je izveden 2019. i 2020. godine. Na slučaju Detroita sam želio reflektirati situaciju u Bosni i Hercegovini, jer mi se Detroit učinio kao solidan komparativni oslonac. Imao je konfliktnu prošlost, obilježen je opsežnom deindustrijalizacijom, doživio je radikalnu depopulaciju i u takvom ambijentu artikulirao je neku novu socijalnu praksu kao metodologiju otpora propalom sistemu. To me motivisalo da krenem analizirati sliku krize u svojoj sredini. Inicijalno istraživanje začeto kroz jedno poglavlje, proširilo vremenom u nekoliko različitih cjelina. Od tada sam održao niz predavanja na raznim svjetskim univerzitetima, a gdje sam obrađivao neke od budućih poglavlja navedene knjige.
Do kakvih spoznaja o odnosu između političkog/društvenog okvira i umjetničkih praksi ste došli tokom istraživanja: rađa li kriza dobru umjetnost?
– Iako sam svjestan izvjesnih nedostataka i limita svoga istraživanja, mislim da tematske cjeline izdvojene kroz poglavlja, sa svojim naslovima, već nude neke od ključnih žarišnih tema koje se ogledaju u samom naslovu knjige, naime sintagmi slika krize. Vodio sam se pitanjem šta je to što u bosanskohercegovačkom kulturnom i umjetničkom kontekstu inicira, generira, stimuliše i oblikuje krizu? Kada sam krenuo formirati neku vrstu kataloga referenci, uočio sam potencijal da se taj katalog sistematizira kroz navedene cjeline, kao što je kulturne i umjetničke prilike u opkoljenom Sarajevu, estetika genocida, kulturne institucije ili kriza u kulturi i građanski otpor – da nabrojim samo neka od tih poglavlja. Takva raščlanjenost knjige ponudila je izvjesna težišta na kojima je moguće prepoznati ključne uzorke krize u najširem razumijevanju toga pojma, što bi pored kataloške sistematizacije, ponudilo i kontekstualizaciju perioda koji me zanimao, naime od 1990. do 2020. godine. Iskreno, nije me zanimalo da li je ta umjetnost dobra ili loša, niti bih mogao dati odgovor na Vaše pitanje rađa li kriza dobru umjetnost? Mene je više zanimalo šta su to umjetnici prepoznavali kao svojevrsnu krizu i na koji način se je komentirali. S obzirom na to da je ovdje kontekst taj koji u dobroj mjeri određuje značenje, možda su me u određenim trenucima manje zanimale formalne karakteristike određenog djela, a znatno više geste umjetnika, građana i aktivista kao odgovori na već postavljeni kontekst. Ipak, možda bi se ovdje moglo malo i generalizirati pa reći da umjetnost koja je rođena u kriznom kontekstu, jeste sočna i posjeduje karakter. Za razliku od umjetničke produkcije jedne Skandinavije gdje su društveni izazovi znatno manji, pa je i umjetnost stoga prilično unificirana, akademski predvidiva i bez kalorija! (smijeh)
Koju temu ili proces u bosanskohercegovačkoj historiji umjetnosti niste dovoljno obradili u knjizi, a mislite da je značajna i nepravedno zapostavljena / nedovoljno istražena?
– Žalim što nisam uključio više umjetničkih pozicija. Žalim što sam neke vrlo važne umjetnike i umjetnice u potpunosti izostavio. Ipak, svjestan sam sopstvenih limita i ograničenih mogućnosti pisanja jedne knjige toga tipa. Zadovoljan sam da je knjiga pored brojnih izazova i manjkavosti ipak objavljena.
Knjiga također istražuje funkcioniranje kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini. Kako vidite njihovu ulogu u političkom i društvenom životu post-postkonfliktne ili permanentno usijane zemlje?
– Rekao bih da je pitanje kulturnih institucija zapravo polazna tačka sagledavanja zadanog problema. Osobito pitanje tzv. sedam institucija od kulturnog značaja, čiji status je poslije potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu, zapravo trajno ostao neriješen. A uzrok tome problemu jeste sistemsko zapostavljanje pitanja kulture pri koncipiranju samog sporazuma. Kultura je na državnom nivou svjesno zaobiđena, i kroz niže nivoe vlasti kao što su entiteti ili kantoni, degradirana na nivo provincije. Političari koji su imali legitimitet da razmišljaju o tome, očito nisu imali i kredibilitet za taj zadatak. Sa druge strane, pojedine kulturne institucije u drugom entitetu, iako na prvu intaktne i vrlo dinamičnog programa, ne pokazuju kapacitet da ovaj problem sagledaju dugoročno i odgovorno. Njihova kratkovidnost, začinjena ignorancijom i latentnim nacionalizmom, uskraćuje im priliku za objektivnu, inkluzivnu i emancipirajuću kulturnu strategiju. Sve to ukazuje na institucionaliziranu krizu, odnosno kulturnu politiku u Bosni i Hercegovini koja je rezultat etno-nacionalnih i retrogradnih političkih ideja. Istovremeno, kulturne institucije – osobito ovih sedam, što zbog prekarnih uslova rada što zbog loše kadrovske politike i sumnjivih kompetencija, nemaju kapacitet da se suoče sa složenim izazovima. Čini mi se da je samo Historijski muzej BiH uspio i pored otežavajućih osnivačkih problema, nadrasti svoje izazove, i od institucije slučaja napraviti instituciju koja osvaja međunarodne nagrade, a nezahvalne okolnosti pretvara u poticajni ambijent kritičkog dijaloga, angažmana, odgovornosti i progresa.
Kako vidite budućnost umjetničke scene u Bosni i Hercegovini? Koje promjene biste željeli vidjeti? Koji mali koraci u savremenosti mogu pokrenuti velike procese sutra?
– S obzirom na to da država nema ministarstvo kulture, i s obzirom na to da se pitanje kulture sistemski degradira kroz nacionalističke i separatističke tendencije etno-nacionalnih politika u manjem, i onome koji to želi postati u većem bosanskohercegovačkom entitetu, uspostavio bih neku vrstu kriznog štaba. Sa saveznicima bih kreirao neku vrstu proglasa ili manifesta koji bi definirao ideološke, nazorske i programske aktivnosti, čiji cilj bi bio senzibiliziranje javnosti i radnika u kulturi za ovaj, gotovo nerješiv problem. Dakako, uključio bih regionalne i međunarodne aktere te kroz protokole razmjene i dijaloga potaknuo pojedince i institucije na angažman i razmjenu. Potrebno je osmisliti i uspostaviti neku vrstu konfederacije koja bi kroz zajednički program, teoriju i praksu, stala u odbranu univerzalnih vrijednosti, jednakosti i ljudskih prava – ne samo lokalno već i globalno. Potrebno je razmišljati i djelovati revolucionarno! Mislim da su na ovome polju do sada urađeni neki važni koraci, recimo okupacija Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine od strane umjetnika Damira Nikšića 2011. godine, angažovani projekt #JaSamMuzej udruženja Akcija 2012. godine ili online platforma Cultureshutdown.net umjetnice Azre Akšamije koja je u međuvremenu ugašena. Sve to, ali i drugi srodni angažovani projekti, predstavljaju solidno polazište za dalje djelovanje i odgovornost. Mislim da su koraci već načinjeni, potrebno je samo nastaviti koračati tim putem.