Sve češće razgovaramo o nedostatku raznolikosti na modnim pistama. Pitamo se zašto sedmicama mode još uvijek dominiraju bijeli, istog spola, vrlo mladi i mršavi modeli, zašto nema više mjesta za druge nacionalnosti, uzraste i veličine, ali jesmo li se ikada zapitali koja je zapravo cijena inkluzije? To je učinio Sunday Times, napravili su intervjue sa desetinama manekenki kako bi istražili na koji način agencije za modele regrutuju mlade ljude koji su pobjegli iz ratom razorenih afričkih zemalja i žive u ekstremnom siromaštvu obećavajući im bolju budućnost. Istraživanje se uglavnom fokusiralo na izbjeglički kamp Kakuma u Keniji i ispostavilo se da se sve više djevojaka bira za modele u Evropi, ali vrlo malo njih se obogati. Većina njih se vrati u roku od nekoliko dana ili sedmica, a da ništa nisu zaradili, već naprotiv završe sa velikim dugovima.

 

U potrazi za novom Adut Akech

Insajderi kažu da je interesovanje za afričke modele poraslo zbog potrebe za inkluzivnosti, ali i zahvaljujući uspjehu Alek Wek i Adut Akech, koja je kao tinejdžerka pobjegla iz Sudana u Veliku Britaniju i postala zaštitno lice brendova kao što su Chanel, Dior i Victoria’s Secret.

Carole White, direktorica Premier Model Managementa i bivša agentica Naomi Campbell, kaže: Trenutno je vrlo moderno imati afričkog modela. Sudanci su veoma traženi. Ogromna je potražnja za afričkim modelima: žene, muškarci, dječaci i devojke. Kada je pao Berlinski zid, tražio se istočnoevropski izgled. Sada gotovo da i ne gledamo na ruske devojke.

Većina brendova ne zna odakle je model koji unajmljuju ili šta im se dešava nakon castinga ili fotografisanja. Oni se oslanjaju na agenciju da će se ponašati etički i platiti modelu ono što mu pripada. Ali se to vrlo često ne desi. Naprotiv.

 

Kamp Kakuma 

Kakuma se nalazi u sjevernoj Keniji, blizu granice s Ugandom i Južnim Sudanom, i jedan je od najvećih izbjegličkih kampova na svijetu. Osnovan je 1992. godine i njime upravlja United Nations High Commissioner for Refugees (UNHCR). Tamo je smješteno oko 280.000 ljudi koji su pobjegli iz nekoliko zaraćenih zemalja u istočnoj i centralnoj Africi. Više od polovine je iz Južnog Sudana, najsiromašnije zemlje na svijetu, u kojoj su građanski i plemenski ratovi ubili i raselili milione. Kamp se prostire na 15 milja, ima 55 škola i prošaran je radnjama koje prodaju odjeću, kućne potrepštine i hranu. Kuće su izgrađene od cigle od blata sa krovovima od valovitog gvožđa, toaleti su rupe u zemlji, čista voda je racionirana, a struja oskudna. Obroci hrane su nedavno smanjeni za 40 posto i mnogi ljudi žive na samo jednom obroku dnevno. Ljudi koji žive u ovim uslovima izloženi su ekstremnom siromaštvu i riziku od bolesti. Mnoge mlade žene su prisilno udate i, kako Amnesty International izvještava, Lgbtqia+ stanovnici su redovno izloženi zločinima iz mržnje, nasilju i drugim ozbiljnim kršenjima ljudskih prava.

 

Kako scouting agencije iskorištavaju iluziju bolje budućnosti

Za ljude iz Kakume, modeling je kao zlatna karta Willyja Wonke. A to je upravo ono što agencije koriste, obećavajuju sjajne rezultate, zanemarujući rizike i veliku vjerovatnoću da će se vratiti na početak, bez novca i napretka. Lokalni skauti traže talente i šalju fotografije evropskim liderima hiljadama kilometara dalje, dok neki pretražuju Instagram naloge izbjeglica. Šta se dešava sa odabranima? Modeli koji prođu kroz prvi krug regrutacije dobijaju radnu dozvolu ili dozvolu vlade da napuste izbjeglički kamp i odvode se u Najrobi, gdje im se daju pasoš i viza i rezerviraju letovi za Evropu. Tamo im nađu smještaj i daju im džeparac od 70 do 100 eura sedmično za hranu i ostale troškove. Manekenke ostaju u Evropi nekoliko sedmica, ali ako ne dobiju dovoljno plaćenog posla ili budu proglašene nesposobnim, vraćaju se u Keniju. I tu počinju problemi. Mnogo je onih koji se, kako su i sami svjedočili za Sunday Times, vraćaju u kamp jer ih smatraju previše neuhranjenim ili neiskusnim za posao.

 

Sistem duga

Industrija modelinga radi po sistemu duga. Evropske agencije finansiraju vize i letove novcem koji se obično mora vratiti kada manekenka počne zarađivati. Dakle, ako manekenka bude odbijena, iz bilo kojeg razloga, ili ne zarađuje dovoljno, ona ne samo da se vraća na svoju početnu poziciju, već završava s gomilom dugova prema agenciji. Za Mattea Puglisija iz agencije Select (koja zastupa Siennu Miller, Davida Gandyja i Stellu Tennant), i Joan Okorodudu, nigerijsku poslovnu ženu koja vodi agenciju Isis Models, iznošenje izjave o dugu za modele predstavlja fiskalnu obavezu, kako je citirano u članku Sunday Timesa, riječ je o manjoj neugodnost za šansu za bolju budućnost. Puglisi također ističe da je agencija vrlo jasna u vezi s tim da se modeli neće trajno prebaciti u Evropu i da nema garancije za uspjeh. Sve ove izjave naišle su na neslaganje s osobama koje su intervjuirane za ovaj članak Sunday Timesa.

Inkluzija ne smije biti sinonim za eksploataciju

Ovaj mehanizam se primjenjuje bez obzira na porijeklo djevojke, ali kada se reklamira kao jedini izlaz u ono što je sigurno bolja budućnost, zvuči kao trik nepodnošljive okrutnosti. To je jasan signal da je sistem bolestan i da ga treba revolucionirati. Kako nas podsjeća Peter Adediran, osnivač londonske advokatske firme Pail, koja je specijalizirana za medijsko i tehnološko pravo i ima 21 godinu iskustva u industriji modelinga, modeli često dolaze iz istočne Evrope ili Afrike, ranjivi su, ne razumiju ugovore i njihovi roditelji misle da im daju priliku da ostvare svoje snove dok im agencije prodaju iluzije.

Oni su toliko mladi da nemaju iskustva u rukovanju novcem i finansijama i ne razumiju strane ugovora koje dobijaju. Agencije bi trebale imati odgovornost da budu jasne i educiraju modele od trenutka kada ih otkriju i da im objasne šta oni očekuju od njih.

Ali još glasnije i potrebnije su riječi Nyabalang Gatwech Pur Yien, koja je jedna od mladih žena koje nisu dobile obećanu sreću: Ako svijet želi modele iz izbjegličkih kampova, trebao bi se pobrinuti za njih. Mi nismo ološ, mi smo ljudi i prema nama se treba odnositi kao prema ljudima, dostojanstveno.