Na ovogodišnjem izdanju Internacionalnog festivala MESS imat ćemo priliku pogledati iznimno emotivnu predstavu, T4, Ofelijin vrt reditelja Davida Stohra, koja je prvi put oduševila publiku u januaru ove godine na sceni Theater unterm Dach, teatra u Berlinu. Ovaj potresan komad, koji se bavi nacističkim projektom eutanazije osoba s poteškoćama, ostvario je značajan uspjeh, osvojivši nagradu u martu. U srcu ove priče su dvije izvanredne glumice, Maja Zećo i Neele Buchholz, koje su se suočile s dubokim emocionalnim izazovima kako bi publici prenijele ovu važnu poruku.
Predstava govori o nacističkom programu eutanazije osoba sa invaliditetom T4. Ofelija (N. Buchholz), uz pomoć medicinske sestre Gertrud (M. Zećo) pokušava pobjeći iz sjedišta birokrata i doktora koji su odlučivali o životu i smrti u ulici Tiergartenstrasse 4, u Berlinu, a sve u skladu sa ideološkim standardima ekonomske efikasnosti.
T4, Ofelijin vrt – riječ je o nevjerovatno emotivnoj predstavi koja govori o nacističkom projektu enautazije osoba s poteškoćama. Predstava je imala premijeru u januaru ove godine, a nagrađena je u martu ove godine. Tema predstave je emotivna i osjetljiva. Kako si se nosila sa tim emotivnim zahtjevima predstave?
– Cijeli proces je bio jedan vid mog vlastitog sazrijevanja kao čovjeka i glumice. I Neele i ja smo smo vodile unutarnje borbe i mislim da nismo ni svjesne koja nam je snaga trebala da iznesemo ovu predstavu. Međutim, kod nje nikad nisam vidjela nesigurnost, niti kod ostatka tima, što je i meni davalo dodatnu snagu. Bilo je trenutaka kada sam sumnjala u sebe jer sam mislila da nikad sa takvim zahtjevnim zadatkom neću izaći na kraj te je bilo momenata kad nisam mogla suzdržti emocije jer u jednom trenutku nanosim bol jednom potpuno čistom i nevinom biću. S druge strane Neele u predstavi igra Ofeliju koja jako pati za ocem pa bi taj dio u predstavi uvijek jako emotivno proživljavala. Jednog dana sam došla na probu, nakon možda nekoliko neprospavanih noći, jer i sama nisam vjerovala kakvu ulogu igram, i zamolila Neele da me sasluša, i rekla joj: Neele, sve ovo što ja radim i govorim je samo gluma, to je Gertrud, Maja nije takva, Maja te voli i želi ti sve najbolje i ne misli ovo što u predstavi govori, a ona mi je na to odgovorila: Majo, znam ja to! Hajde, molim te, koncentriši se i radi svoj posao, a, ja ću svoj, ok? I to je Neele!
Interesanto je da su do sad Ofelijin lik igrale osobe bez poteškoća, Neele je prva osoba s trisomijom 21 koja je preuzela naslovnu ulogu, a ovo je njena i prva glavna uloga. U ovom slučaju teatar nije samo inkluzivan, nego i ekskluzivan.
– David je tražio glumicu sa Downovim sindromom i rekao mi od početka da želi raditi sa mnom i sa glumicom sa Downovim sindromom, te da li sam ja spreman na to. Nisam razumjela zašto ne bih bila spremna. Na neki način i Neele i ja smo imali svoje borbe ovdje u ovom procesu. Neele je od početka tvrdila da ne zna učiti tekst na pamet, a ja sam dobila gomilu teksta na starom njemačkom. Noći sam provela štrebajući tekst, vježbajući sa profesoricom govora, danima nisam izašla iz kuće, a Neele je radila isto. I onda mi je na prvoj probi Neele objasnila: Vidi, svi su ljudi različiti, neki imaju Downov sindrom, neki nesto drugo, i ti sigurno imaš neke nedostatke, i to je tako. Smatram da je velika stvar što joj je David povjerio naslovnu ulogu. Na taj način pružajući joj ono što svima nama treba – jednakost! Osjećaj da se smo svi jednako tretirani i na sceni i u životu.
Pratila sam tvoje objave na društvenim mrežama. Sudeći po njima čini se da postoji posebna predivna energija između Neele, glumice koja igra Opheliju, i tebe. Gertrude i Ophelia, dva Shakespearova lika. Koja je najveća lekcija koju si naučila radeći na ovoj predstavi, a koju si naučila od Neele?
– Da je nebo granica… i da čuda postoje!
I gdje T4, Ofelijin vrt putuje nakom MESS-a?
– Predstava Ofelijin vrt nakon MESS-a igra opet u oktobru, 28. i 29.10. u Berlinu u Theater unterm Dach. Nakon toga imamo dogovorena gostovanja po Njemačkoj.
Prije dvije godine u intervjuu koji si dala za FBL, a povodom predstave Kako smo se smijali, rekla si da: Fali mi još štošta što bi me vezalo za Berlin da bih ga nazvala domom. U Sarajevu sam se osjećala ko kod kuće, a ovdje mi treba još nekoliko godina staža kako bih se udomaćila i opustila. Nisam sigurna da je Berlin pravi izbor za mene, zato što je možda ipak malo prevelik za mene, ali za sad ostajem tu. Da li se nešto promijenilo od tada?
– Jeste! Sad se već osjećam kao kod kuće i ne bih voljela nigdje drugo radije biti nego ovdje. Berlin mi je pružio mnogo i ispunjenje je mojih želja i čežnji. Dobro mi je ovdje.
Postoji li neki poseban san ili cilj koji imaš kao glumica? Kakve uloge ili projekte bi voljela istraživati u budućnosti?
– Zadnjih godina se posvetila istraživanju ženskih pitanja. Bavim se zenama i one me inspirišu. A moja želja je da imam svoj teatar u kojem ću istraživati, eksperimentirati, režirat, glumiti, naravno, ne ja sama, nego zajedno sa svojom ekipom. U kojem ćemo zajedno maštati i razrađivati teme koje nas inspirišu i angažovati ljude koji nas inspirišu. Moram priznati da već sad imam i radim to, jedina je mana što u tom slučaju moraš stalno pisati projekte i ovisiti od dobre volje žirija koji odlučuje i koji ti danas može biti nakoljen a sutra više ne. Međutim, to je budućnost modernog teatra. Svi tako rade, čak se i državni teatri također kreću u tom pravcu. Direktori se mijenjaju i vode svoju ekipu sa sobom u druga pozorišta. E sad, razlika je u tome što državna pozorišta finansira država i oni nemaju problema sa finansiranjem a mi tražimo uvijek iznova partnere i sponzore.