Poznatija kao Marina Mimoza, Marina Đapić već šest godina predvodi Street Arts Festival koji je Mostar učinio bogatom galerijom ulične umjetnosti u zemlji i regiji. Novinarka, PR, DJ, jedan od kreatoraica multimedijalih performansa Lovevolution, Marina je svoj život posvetila kulturnom djelovanju i stvaranju urbane umjetničke platforme za umjetnike širom svijeta.
Street Art je Marinu Đapić počeo zanimati 2012. godine i za to je najviše inspirisao film o Banksyju Exit trought the gift shop, a istovremeno je djelovala u Vijeću mladih Grada Mostara kao predstavnica OKC Abrašević i krenula sam da se aktivno bavim kulturnim angažmanom. Nedugo nakon toga počela je realizacija i prvog festivala u vidu manjeg projekta zajedno s učenicima UWC Mostar. Krenuli su iz želje da okupe lokalne umjetnike i omoguće im da se izraze u javnom prostoru. Nakon toga Festival je postajao sve veći i bolji i za njega su se počeli zanimati umjetnici i umjetnice iz cijele BiH i svijeta i sad je iza Marine već šest godina bavljenja tom idejom i to je postala jedna vrsta strasti. Ne bavi se slikanjem, ali zato uživa sarađivati s street art umjetnicima, graditi street art platformu u Mostaru, motivisati mlade da se angažiraju u umjetnosti i pokažu svoj potencijal.
Šta je suština Festivala, koju poruku treba da prenese? Smatrate li sebe buntovnicom, umjetnicom ili se pronalazite u međuprostoru?
– Street Arts Festival u Mostaru donosi novu dinamiku na ulice grada, oplemenjuje javni prostor i umrežava umjetnike i umjetnice, a ujedno revitalizira umjetnošću napuštene prostore i ruševine i daje jedan univerzalni vizuelni identitet gradu. Festival pored toga pruža priliku za afirmaciju mladim umjetnicima iz BiH čiji je progres znatno vidan iz godine u godinu istovremeno približavajući umjetnost svim građanima. Ideja nije krenula iz bunta nego iz nekog prirodnog instikta, tako da se ne smatram buntovnicom. Rekla bih za sebe da sam kreatorica i vizionarka, koja omogućava da se neke stvari dese i onda od svih koji učestvuju ovisi kakva će se energija i produkt izroditi.
Kakve reakcije potiču radovi Festivala, kako ljudi na njih reaguju, komentarišu?
– Na početku cijele priče građanima je bilo neobično da se oslikavaju fasada iako su i tada bile dosta pozitivne reakcije. I kako je iz godinu u godinu Mostar počeo dobivati predivne murale svi su to nekako prigrlili. Kvalitet postaje sve vidljiviji i svaka osoba koja prepoznaje ljepotu umjetnosti ne može ostati ravnodušna na mostarske murale. Naravno, nađu se ljudi koji imaju kritiku na sve što radimo, ali i to je normalno. Ne mogu svi imati isto mišljenje i viđenje. Turistima je jako interesantan street art na našim ulicama. Mostar je turistički grad i svi se pozitivno iznenade kada pored bogate kulturne baštine i prirodnih ljepota vide našu uličnu galeriju.
Vaš program obiluje radionicama, izložbama, oslikavanjem murala, muzičkim i plesnim performansima, koliko je izazovno organizovati sve to?
– U organizaciju svega ulažem dosta vremena, planiranja i komunikacije s učesnicima, partnerima i svima onima koji pomažu ideju festivala. Moram priznati da je realizacija programa nije baš jednostavna i da crpi dosta energije i donosi stres, jer želiš da sve bude kako treba. Međutim, shvatila sam od početka da ako želiš biti dobar u nečemu da kroz iskustvo mnogo učiš i ujedno radiš na sebi. Tako da to i jeste zapravo jedna vrsta izazova, a i zadovoljstvo, jer vidiš progres nakon svega toga.
Po kojem principu birate umjetnike i umjetnice koji će učestvovati na Festivalu?
– Umjetnike i umjetnice biramo, ali isto tako i oni biraju nas. Svake godine objavimo konkurs za učešće i u skladu sa sredstvima ugostimo onoliko koliko smo u mogućnosti. Također, javljaju nam se jako dobri inostrani umjetnici koji žele da dođu i s nekima od njih počnemo planirati oslikavanje i unaprijed. Za lokalnu ekipu se trudimo da svatko ima svoje mjesto na Festivalu i da ima priliku za novim konekcijama i realizaciju svojih ideja.
Koliko je teško dobiti površine za oslikavanje? Koja je uopće procedura ako želiš legalno radit mural ili graffiti negdje u javnom prostoru?
– Počela sam djelovati u Vijeću mladih Grada Mostara kada sam kreanula realizirati ideju festivala i odmah sam sve počela raditi tako što sam se savjetovala u gradskom odjelima kao što je odjel za urbanizam i društvene djelatnosti. Od grada smo tražili dozvole za oslikavanje koje su u njihovom vlasništvu i dobili smo odobrenja. Stanari zgrada su nas, također, podržali. Odnedavno radimo po principu da građani, npr. stanari zgrada se sami organiziraju i prijave fasadu svoje zgrade za oslikavanje. To je omogućilo da svi na neki način mogu participirati u realizaciji Festivala. I zaista su nam ti građani od velike pomoći i sretni smo da smo uspjeli ostvariti tako jednu pozitivnu vrstu komunikacije i suradnje.
Kakva su dosadašnja iskustva s brisanjem radova, koliki postotak recimo biva uklonjen, prefarban, ili dominantan broj ipak, čini mi se, preživljava?
– Većina radova su da kažem preživjeli. Čak i oni s prve godine. Nažalost desi se da neki budu prešarani, ali realno je da je s ulicom uvijek sve neizvjesno i da ne znaš što će se dogoditi. A i takve reakcije se daju razmatrati i o njima se može dosta promišljati. Međutim, realno je da ulična umjetnost ovdje ima svoje mjesto i da je građani vole.
Koje biste djelo nastalo u toku svih ovih godina tokom Festivala izdvojili kao najdraže?
– To mi je jako teško odlučiti, jer su mi svi murali na neki način dragi i svaki ima svoju priču. Volim cijelu našu galeriju pod otvorenim nebom.
Koje teme najviše zaokupljaju bh. ulične umjetnike i umjetnice?
– Umjetnici sa kojima smo surađivali iz BiH su većinom mlađi autori i autorice, studenti i studentice Likovnih akademija ili oni koji su diplomirali na akademijama. Neki od njih se po prvi put okušavaju u oslikavanju zida na našem festivalu. Oni većinom prenose svoj unutrašnji svijet sa slikarskog platna na zid. Daju širinu za razmišljanje i što ih više promatraš uvijek vidiš nešto novo.
Danas kad se priča o bh. street artistima i artistkinjama, koje ime se prvo spominje i zašto?– Bilo bi dobro da se o njima više priča, da mediji više pišu o našim umjetnicima jer za mnoge se baš i ne zna dovoljno. Svakako su vrijedni spomena Mensur Demir, Saša Peševski i Rikardo Druškić iz Sarajeva, tu je mlada Smirna Kulenović kao i Nardina Zubanović. Neizostavna Nataša Konjević iz Banja Luke. Što se tiče Mostara spomenut ću Damira Mumbašića, Maida Redžića (Mide) , Marka Zadru (Zakky), Luku Tomića i Antoniju Zlatić. A, ima ih još mnogo vrijedi spomena pogotovo mlađih umjetnika i umjetnica.
Jesu li se nedavno na sceni pojavili neki novi umjetnici vrijedni pažnje?
– Mislim da je Deni Božić iz Doboja jedan od njih. Veoma mlad, talentiran i s mnogo potencijala. Bilo bi dobro da takvi mladi talenti imaju priliku izaći iz svojih sredina, putovati, širiti vidike i naravno vratiti se sa još boljim idejama i djelima.
Rekli ste kako je film o Banksyju Exit trought the gift shop, probudio Vašu želju da pokrenete Festival. Zadnjih petnaest godina upravo je njegov uspon doveo street art u centar medijske pažnje. Šta mislite o njegovom radu?
– Da, film o Banksyju i njegovi radovi bili su i inspiraciju da započnem priču street arta u Mostaru. Banksy dira u srž i meni je skoro svaki njegov rad odličan.
Možete li prokomentarisati trend da street artisti postaju celebrity? Kao, prvo su bili underground art scena, nepoznati i anonimni, pa su se probili na naslovnice mainstream medija?
– Taj svijet je i dalje podijeljen, tj. postoje takozvani underground umjetnici koji rade ilegalu i oni koji nisu anonimni i jako mnogo stvaraju, ujedno su fokusirani na promociju svog rada. U svakom slučaju meni je pozitivno da nečiji kvalitet postaje prepoznat. Također, treba misliti na činjenicu i da umjetnici moraju od nečeg živjeti i da je potrebno da se zna i čuje za njih.
Koje je Vaše mišljenje po pitanju izlaganja ulične umjetnosti u galerijskom prostoru? Da li je street art namjenjen isključivo ulici?
– Street Art se rađa na ulici i tu treba da ostane, a u galerijama se svakako mogu raditi zanimljivi programi koji su povezani s uličnom umjetnošću, koji promoviraju ulične umjetnike u okviru jedne drugačije dimenzije.
Kakve nagrade dobijate od ulične umjetnosti? Katarzu? Ponovno pronalaženje sebe?
– Najveća nagrada su divni murali. Međutim, ove godine dobila sam nagradu od Fondacije Slipičević za kulturni doprinos Mostaru. Moram priznati da kad dobiješ lokalnu podršku to zaista mnogo znači. Sad sam i ja nekako shvatila da uopće nije mala stvar sve ovo što smo radili zadnjih šest godina. Također, smo nagrađeni od naših dugogodišnjih donatora Schuler Helfe Leben za najbolji SHL grassroots projekt. Važno mi je da ideja raste i da se ima kontinuitet rada.
razgovarala_Ivana Belančić
naslovna fotografija_Jetmire Ćoćaj
fotografije_Ajla Kamber