Midhat Poturović, fotoreporter Balkanskog servisa RSE, počeo se zanimati za dokumentarnu fotografiju tokom studentskih dana. Kako kaže, dokumentarna fotografija ga je privukla jer je moćan alat koji može da utiče na zajednicu bez obzira na generacijske, jezičke i kulturne razlike i može posmatrača natjerati na razmišljanje i na promjene u društvu. Njegove fotografije stavljaju poseban naglasak na ljudska prava, priče i emocije ljudi koje susreće kroz svoj rad.
U julu ove godine u sklopu izložbe Tranzicije Midhat Poturović je sa sjajnim fotografima Juanom Arredondom (Kolumbija), Martinom Lukongoom (Demokratska Republika Kongo) i fotografkinjom Sophijom Nahli Allison (SAD) predstavio fotografije koje prikazuju, kako i samo ime izložbe kaže, tranziciju kroz koju prolazi društvo. Deset dana kasnije letio je za Berlin na poziv fotografa Bjorna Steinza kako bi predavao fotografiju studentima i studenticama na BTK-a Fakulteta umjetnosti i dizajna na Univerzitetu primijenjenih nauka.
Koji je značaj serije fotografija Tranzicije? Koliko dugo je zapravo nastajala serija fotografija koje smo imali priliku vidjeti u sklopu izložbe?
– Rat je dramatično promijenio fizičko, ekonomsko i socijalno okruženje, serije fotografija se bave temama koje su bitne za napredak društva koje je izašlo iz rata. Ljudska prava, traženje nestalih, pravda, memorijalizacija i mladi u Bosni i Hercegovini su samo neke od priča koje prikazuju tranziciju kroz koju prolazi društvo. Dosta realno gledam i doživljavam okolinu u kojoj živim, tako da nastojim da moje fotografije budu prikaz te realnosti. Fotografijama izdvajam priče koje ukazuju na probleme i poraze društva, promovišu pozitivne vrijednosti i dostignuća koja dokazuju da može biti bolje, tj. motiviraju neke promjene u društvu. Ne smijemo živjeti u svojim mikro svjetovima, ignorisati činjenicu da živimo u društvu punom stereotipa, poremećenih vrijednosti i mržnje. Iza projekta Tranzicije stoji jednogodišnji timski rad ljudi iz SAD-a, Kolumbije, Demokratske Republike Kongo, Bosne i Hercegivine. Iz svake zemlje po jedan fotograf je trebao da prikaze tranziciju njegove države, bilo je zaista uzbudljivo raditi na ovakvom projektu i upoznati toliko divnih ljudi.
Reci nam nešto o svom boravku u Berlinu. Kako ste se Bjorn i ti upoznali? Šta misliš šta mu se najviše dopalo na tvojim fotografijama, pa te pozvao da predaješ studentima i studenticama?
– U januaru ove godine, Bjorn Steinz je na nekoliko dana doputovao u Sarajevo kako bi ponovo sreo osobu koju je kao dječaka fotografisao prije 25 godina u izbjegličkom kampu u Varaždinu. Upoznali smo se tako sto sam bio dio tima koji je radio na priči o njihovom susretu. Fotografija je uvijek nezaobilazna tema fotografima. Nakon nekoliko dana mi je rekao kako je vidio moje fotografije i da bi volio da budem gost na njegovoj radionici u Berlinu. On tamo već nekoliko godina drži radionice o dokumentarnoj fotografiji za studente BTK-a Fakulteta umjetnosti i dizajna na Univerzitetu primijenjenih nauka u Evropi. Tu sam studentima predstavio svoj rad, nastojao prenijeti znanje i iskustva koja sam stekao kao fotoreporter. Pored Nijemaca, tu je bilo i studenata iz Holandije, Španije, Norveške i Italije. To je bilo jedno predivno iskustvo. Do sada sam radio nekoliko radionica sa mladima u BiH, ali je ovo prvi put da tako nešto radim sa studentima koji nisu iz BiH ili regije.
Može li dokumentarna fotografija promijeniti nešto u društvenom smislu ili ostaje samo kao historijski dokument da je neko ili nešto postojalo u jednom vremenu?
– Znatiželja i želja za prikazivanjem istine i surove realnosti su neki od razloga zašto sam se počeo baviti dokumentarnom fotografijom. To je nekada bio način istraživanja sredine i društva. Ne dozvoljavam da fotografija bude samo sredstvo izvještavanja o nekom događaju ili osobi, pa tako ni samo način izražavanja. Fotografijom danas nastojim inicirati pozitivne promjene u društvu, ukazati na bitne teme i probuditi empatiju kod posmatrača. Mogu reći da sam kroz fotografiju naučio dosta toga o životu i društvu, nakon svih ovih godina dokumentarna fotografija je postala stil života.
Prst u zraku, oružje u ruci i ljutit pogled: fotografija ubojice ruskog veleposlanika u Turskoj koju je snimio Turčin Burhan Ozbilici osvojila je prvu nagradu na najuglednijem natječaju za novinarsku fotografiju, World Press Photo. Fotografija godine je eksplozivna fotografija koja svjedoči o mržnji našeg doba. Ruska ambasada u Ankari osudila je odluku žirija World Press Photo, jer po ocjeni ambasade, predstavlja potpuni sunovrat etike i moralnih vrijednosti. Da li se slažeš s njima?
– Ja nekako dijelim mišljenje treće skupine ljudi, koji misle da veću paznju zaslužuju druge fotografije koje ukazuju puno bitnije probleme u društvu. Fotografija terorističkog čina ne smije biti cenzurisana, ona ima neku drugu težinu i bitnost. Zbog toga treba da bude u društvu najboljih fotografija koje su obilježile tu godinu, ali publicitet najbolje fotografije više zaslužuju fotografije koje su se bavile drugim temama. Niko ne može osporiti da i drugi fotografi nisu rizikovali njihove živote da bi uradili priču.
Misliš li da fotografija, zbog svog univerzalnog jezika, ima najviše mogućnosti za društveni angažman od svih umjetnosti?
– Napredovanje tehnologije je nekako fotografiju učinilo pristupačnom svakom, tako da danas svi mogu da naprave korektnu fotografiju. Fotografija se uvukla u sve pore našeg života, htjeli mi to ili ne. Tržište jako dobro koristi tu društvenu potrebu za fotografijom, mislim da danas većina ljudi ne može ni zamisliti život bez fotografije. Fotografija možda najviše iz tih razloga ima više mogućnosti za društveni angažman od svih umjetnosti.
Kako ocjenjuješ trenutno stanje fotografije u BiH? Da li se slažeš s tim da demokratizacija medija fotografije ne donosi najbolje? Danas se svi mogu nazvati fotografima.
– Nažalost, Bosna i Hercegovina je izgubila kompas kada je u riječ o edukaciji fotografa. Jedan od bitnih problema je što u Bosni i Hercegovini na akademijama za umjetnost ne postoji odsjek za fotografiju, samim tim ne postoji ta struka. Svi smo samoprozvani fotografi, i tu je ključna stvar. To ne znači da bi imali bolje fotografe, fotografije govore sve o fotografu, ali bi imali sistem koji bi mogao uvesti red i standarde na tržištu rada. Ima tu još mnogo razloga, ali riba smrdi od glave. Skoro pa desetljeće se aktivno bavim fotografijom, tj. živim od fotografije, i mogu reći da jedini način opstanka na tržištu je konstantno dokazivanje i kvalitetan rad. Morate biti istrajni, vrijedni i spremni na mnogo odricanja kako bi ostvarili taj cilj. Nažalost u ovom društvu ni to nekad ne garantuje vaš angažman, ali opet najveća odgovornost je na fotografima. Mislim da se fotografi više ne dijele na amatere i profesionalce, već na dobre i loše fotografe. Teško da loš fotograf može uzeti posao dobrom fotografu, a i teško da će dobar fotograf raditi za klijenta koji ne prepoznaje dobru fotografiju. U društvu gdje se muzeji zatvaraju, pozorišne predstave cenzurišu, otvaraju izložbe samo za elitu, najpodobnija fraza za opis situacije je da stanje nije loše, očajno je. Jedina pozitivna stvar u BiH što se tiče fotografije je Balkan Foto Festival, među fotografima poznat kao balkanski praznik fotografije.
Može li umjetnička ili dokumentarna fotografija izgubiti svoju moć upravo zbog te dostupnosti na društvenim mrežama?
– Fotoaparat u rukama različitih ljudi može da nanese štetu ili učini dobro društvu ili pojedincu. Veliki problem današnjice su fotografi koji su lovci na nagrade, lajkove i senzacionalističke teme. Fotografi koji kršeći etička pravila, od obične priče prave senzaciju. Jako je bitno pružiti javnosti stvaran i istinit uvid u dešavanja. Svjedoci smo koliko mediji pod pritiscima političkih struja otežavaju rad ljudima koji zaista žele da prikažu realnu sliku nečega što se desilo, živimo u svijetu lažnih vijesti. Nažalost, danas možete naići na masu montiranih fotografija koje daju krivu predstavu o stvarima koje su se dogodile. Dobra fotografija ne može izgubiti moć ili vrijednost sve dok struka i društvo kritički razmišljaju.
Kako vidiš kulturu selfija?
– Unaprjeđenjem tehnologije dolaze novi trendovi, a na svakom pojedincu je kako da to koristi. Fotografije mogu da ožive sjećanja, jer zapravo, sve što nam na kraju ostane su sjećanja. Selfie odličnu ulogu igra u tome. Bojim se da pravljenje selfija nekad nema veze sa zdravim razumom, jer nisu sva mjesta prigodna za selfie. Tokom svog boravka u Berlinu posjetio sam Memorijalni spomenik žrtvama Holokausta u Berlinu, i to me navelo na razmišljanje kako svi oni ljudi mogu da objavljuju selfije sa tog mjesta, na kojima su kao veseli, nasmijani, prave neke akrobacije. Mene jeza prođe na takvim mjestima. Mogu da razumijem potrebu za fotografisanjem na takvom mjestu, ali nikako taj moment sreće.
Šta je za tebe najteže fotografisati? Neki subjekti su zahtjevniji.
– Teme na kojima radim su često surova realnost. Najteže je raditi priče koje su povezane sa prošlošću i ratnim dešavanjima. Koliko god profesionalno radio taj posao, već nekoliko godina govorim kako mi je najteže raditi komemoraciju u Potočarima. Za to se psihički nikada ne možete pripremiti. Ako vas tih dana nešto emotivno ne slomi, slomit će vas nekoliko dana nakon komemoracije.
Pripemaš li nešto novo?
– Trenutno radim na dva svoja projekta. Prvi projekt, Inkluzija, potiče društvo na uključivanje i prihvatanje. Naglašava činjenicu da svi, bez obzira na različitost, pripadaju društvu i na svoj način doprinose razvoju društva. Zasnovan je na zastupanju jedne od brojnih marginaliziranih populacija, potiče društvo da se mijenja i prilagođava kako bi izašlo u susret specifičnim potrebama svakog pojedinca. Istovremeno je to borba protiv predrasuda i stereotipa u društvu. Drugi projekt ima za cilj da ohrabriti ljude sa ovih prostora da budu otvoreniji ka različtostima, da bolje razumiju jedni druge i zamisle kako izgleda biti u nečijoj koži. Projekt će mlađim generacijama prikazati sav apsurd ratovanja, bitnost dijaloga, tolerancije i mira. Knjiga bi bila finalni produkt tog projekta, i zasigurno nešto najbitnije na čemu sam do sada radio. Trenutno sam u fazi apliciranja za grantove koji bi podržali ovaj projekt, a to je uvijek najteži posao.
razgovarala_Mirza Dervišić
naslovna fotografija_Nikola Blagojević / Spektroom studio
fotografije_Midhat Poturović / www.midhatpoturovic.com / Instagram