Patwo: Ulice su moje galerije

Patwo, graffiti umjetnošću se počeo baviti još kao klinac u postratnom Sarajevu. Početkom 1999. nekoliko graffiti crtača iz Holandije i Belgije, kroz neke projekte EU-a, u to vrijeme putovali su kroz BiH i crtali na zidovima na kojima su još uvijek bile vidljive posljedice rata. Jedan takav zid je bio u blizini njegove kuće, gdje bi on provodio cijeli dan posmatrajući te momke kako rade nešto na zidu. To je bila neka inicijalna kapisla, koja je u suštini sve pokrenula i koja ga vodi i dan – danas.

Čitava priča postaje ozbiljnija prije petnaestak godina kad upoznaje SMER-a i REK1-a, nakon čega kao ekipa počinju da crtaju pod imenom STF crew/Save The Future. Od tada pa do danas, u neizmjenjenom sastavu funkcioniraju i uljepšavaju zidove gdje je to dozvoljeno i moguće.

 

Kako je nastalo ime Patwo? 

– Sasvim slučajno, skroz neplanski. Kao većina klinaca koju je hvatao taj početni udar graffiti kulture, za prvi tag izabrao sam englesku riječ sa značenjem, koja pri tome, iz te dječije perspektive, nije mogla biti bilo kakva, nego je morala predstavljati nešto jako ili hajmo reći i odvažno. Kad danas gledam to je poprilično smiješno – moj prvi tag je bio RAGE – jer je zvučalo opasno. Vrlo brzo sam se počeo patiti oko spajanja i crtanja tih slova, pa sam jedan dan sjeo i ispisao cijelu abecedu na svoj način, gdje su mi slova P., A., T., U. odgovarala, pojedinačno i u kombinaciji. Kasnije sam se zezao sa tim posljednim T. i U., s obzirom da je to bio i izgovor broja 2. na engleskom jeziku – 2 se pretvorilo u TWO, te nastade i ostade PATWO

 

Zašto graffiti kao kreativno izražavanje? 

– Na početku sam samo crtao, a kreativno izražavanje sam osvijestio tek kasnije, protekom vremena, odnosno sazrijevanjem. U suštini, strašno me je veselila i intrigirala činjenica da je moguće koristiti urbani/ruralni prostor oko sebe da bi se izrazio, a u isto vrijeme, da će ta moja ili tuđa kreacija i sutra biti tu na istom mjestu, gdje je može vidjeti beskonačan broj ljudi. Moj prijatelj SCORE je to davno dobro sročio: Ulice su moje galerije! Mislim da je to zvijezda vodilja svih nas crtača.

Graffiti, jesu li to samo lijepa slova ili šaljete s njima neku poruku, bunt…?

– Graffiti su jedna vrlo primjenjiva priča na okolinu, kao i sve ostale stvari u životu. Ima lijepih slova, ima savršenih slova, ima groznih slova, u suštini se radi o opciji beauty is in the eye of the beholder, jer ono što je jednom crtaču savršeno, drugom nužno i ne mora biti tako. U prilog, a ponekad i na štetu, graffitima ide činjenica, što je to jedan vrlo širok pojam koji pod svoje sažima: slova, karaktere (lica, karikature), stencile, šablone, poruke, sve do najjednostavnijih potpisa, tipa: Nebojša + Merima, zaokruženi u srce. U tome je i njihova ljepota, što crtaču nudi mogućnost i slobodu da se poruka pošalje, bunt iskaže, slika nacrta, a da će to neko vidjeti, sve u skladu šta crtač hoće da postigne. Mogućnosti su bezgranične.

 

 Kojeg graffiti umjetnika najviše cijenite? Zašto?

– Teško pitanje! Cijenim mnoge, generalno svakog od nas koji to radi iskreno! U prvom redu, to je moja STF ekipa (Save The Future crew) – REK1, SMER (Billain), ORNE, jer smo počinjali zajedno, odrastali i “nosili” jedni druge da bi se razvili u crtače i ljude koji smo danas. Odmah nakon njih, tu je prva generacija sarajevskih crtača NEMONE, SCORE, BONE i RUDE5, koji su na neki način donijeli svu tu graffiti kulturu ovdje i čiji su radovi, u prvim godinama sarajevske scene bili jedino što smo mi lokalci mogli vidjeti. Nakon njih odmah idu Dream83 i Bugz36, zagrebačka PR ekipa, REA (YCP), DARE (TWS), pokoj mu duši, te cijela mlađa ekipa sarajevskih crtača, jer su oni pokazatelj da smo mi stariji ostavili dovoljno dubok i šaren trag koji ih je potakao da se bave ovim.

Kako je izgledala naša scena kad ste Vi počinjali crtati, a kako danas?

– Bila je spora, iskrena i intimna – razlog zašto to govorim je što u vrijeme kada sam počinjao (Anno Domini 1999.), graffiti nisu bili dostupni na internetu, niti je internet imalo svako domaćinstvo. Više ljudi nije imalo mobitele nego što jeste, digitalni foto-aparat je bio misaona imenica na razini Star Treka. Jedini izvor informacija je bila interakcija sa drugim crtačima i obilazak zidova na kojima se crtalo, sarajevska scena je u periodu od 1999./2002.godine bukvalno proživljavala ono što su New York i Berlin imali u ’80-ih, dakle čitavih 20 godina kasnije. Pri tome, u to vrijeme, scenu je brojalo nekih desetak ljudi, koji su se poznavali i viđali na dnevnoj bazi, pa čim neko nešto nacrta, odmah se znalo i svi su hrlili na zid da vide šta je to novo. Danas je to sve drugačije, sve je generalno puno brže i sve je dostupno svima, pa tako i graffiti. Ljudi misle da je ovo nešto čime se mogu početi baviti preko noći. Realnost je da imamo sezonske crtače, pomodare, koji se pojave ljeto ili dva, a jako mali broj ostane aktivan u cijeloj priči.

Šta mislite o komercijalizaciji graffita? Da li im se tako gubi svrha ili je to pozitivna popularizacija?

– Sve najbolje, sve dok je upravo ta komercijalizacija u svrhu popularizacije graffiti kulture. Ljudi bi trebali promjeniti percepciju o graffitima, jer su to davno prestala biti samo šaranja i škrabotine na zidu – danas je to jedan vrlo ozbiljan medij, koji koristi svaka, a pogotovo marketing industrija, pri čemu čak ljudi i ne kontaju na prvu koliko te stvari imaju uticaja na njihovu svakodnevnicu: reklame, odjeća, grafički i industrijski design, sve je prožeto upravo graffiti kulturom i/ili njenim elementima. Ono što je bitno reći je da crtač koji hoće da postigne određenu svrhu sa graffitima, naći će način da to uradi i uvijek će izazvati reakciju, bio njegov/njen rad komercijalan ili ne. Banksy je danas jedan od najkomercijalnih streetart/graffiti crtača, možete se slagati ili ne slagati s onim što radi, ali zasigurno ne možete ostati imuni na njegov rad. U svakom slučaju, nemam ništa protiv situacije da crtač unovčiti svoj talenat i rad, s tim da je moj lični stav, da u trenutku kada novac uleti u igru, neminovno je da se tu pojavljuje obaveza, odnosno posao koji se treba odraditi, to ga onda konzumira, pri čemu se gubi ljubav ka igri, u stvari postanete rob stvari koju volite i kojom se bavite.

Proputovali ste regiju, crtali na raznim festivalima od Zagreba, Beograda, Splita, Šibenika, Novog Sada do Ljubljane, a kasnije i šire, u Pragu, Atini, Den Haagu, Amsterdamu, imate li najdraži graffit koji ste nacrtali?

– Najdraži graffit mi je uvijek onaj kojeg sam posljednjeg nacrtao, to me nekako tjera da sljedeći bude još bolji. Crtati van Sarajeva je super, ali to uvijek podrazumijeva neku trku-frku, nađi zid- dođi do zida, tako da je u tim varijantama naglasak uvijek na upoznavanju sa novim crtačima, druženje, zeza, kolaboracija na zidu… a kad sam za maksimalno uživanje, to je onda uvijek domaće crtanje.

 

Kako izgleda BiH graffiti scena kad se uporedi sa graffiti scenom u svijetu? Zaostajemo li puno?

– Pojedinačno gledajući po crtačima, subjektivnog sam mišljenja da ne zaostajemo previše, pogotovo u segmentu, ‘ajde da se sirovo izrazim, crtanja ulice, gdje TV i FE ekipa rade ozbiljno dobar posao, što ovdje, što po zemljama EU. Bez namjerne želje da preskočim ikoga, znam da se u Tuzli također crta momački i da je scena na ozbiljnom nivou, ali za ostale gradove i nisam baš siguran, ne znam šta se trenutno dešava u Mostaru, Banjoj Luci, s obzirom na to da je prije bilo crtača koji su radili odlične stvari. Crtači kao crtači nikad nisu bili sporni, uvijek će nas biti, ali mislim da je za razvoj scene i praćenje tokova svijetu, potrebna i publika koja je dovoljno osvještena i koja prati to sve, a mislim da mi to nemamo. Najbolji pokazatelj toga je npr. nikakav ili vrlo malobrojan broj graffiti festivala, koje trenutno u BiH, možemo nabrojati na prst jedne ruke.

Koje su omiljene lokacije za crtanje u Sarajevu?

– Na moju žalost, onih koje više nema ili na kojima više ne možemo legalno crtati, pri tome najprije mislim na vanjski zid od Maršalke (kasarna Maršal Tito) koji je bio fantastičan, dug nekih 200 metara, milina za crtanje, ali odavno već srušen. Dalje, podzid ispod mosta u naselju Ciglane – kod kosih liftova – ključan za razvoj scene u Sarajevu, ali u posljednje vrijeme dobijamo prekršajne naloge kad smo tu, pa nam je onda skuplja pita nego tepsija. Na kraju, izdvojio bih Bob-stazu na Trebeviću, kao meni trenutno najljepše mjesto za crtati – priroda, čist vazduh, roštilj i crtanje je uvijek dobitna kombinacija.

S obzirom na to da se mnogi grafiti crtaju na zabranjenim mestima, crtači grafita se iz razumljivih razloga trude da sačuvaju anonimnost. Kakav je zakon u BiH kad je u pitanju crtanje graffita?

– Ako bi isključivo gledali sa aspekta zakona, zakon je vrlo labav, što naravno pogoduje crtačima, a u stvari je pokazatelj, da za razliku od velikih gradova u EU i svijetu, koji imaju jako razvijenu i strogu kaznenu politiku ka crtačima, graffiti u BiH nisu gorući problem s kojim se vlast treba obračunati. Svi smo svjesni da tu ima puno bitnijih pitanja i problema koji su na listi čekanja, zar ne? U BiH se za crtanje na mjestima na kojima to nije dozvoljeno odgovara u domenu prekršajnog prava, na osnovu Odluka o javnom redu i miru koju donose općinska vijeća, pri čemu crtaču može biti izrečena novčana kazna koja se kreće u rasponu od 50,00 KM do 500,00 KM. Dakle, ne radi se o krivičnom djelu = nema zatvora.

Da li ste Vi ikad imali ozbiljnijih problema zbog crtanja? Možete li nam ispričati jednu od anegdota koje ste sigurno imali prilikom crtanja?

– Nikad preozbiljnih! Obično bi to bila koja ćuška iza uha, opomena, ponekad i neke zaslužene mini-batine organa reda, ali mi je uvijek najteže padalo oduzimanje sprejeva. A što se tiče anegdota, njih uvijek ima, svako crtanje ih nosi. Ako bih morao izdvojiti jednu, uvijek se s osmijehom sjetim crne kese, to je nešto što uvijek prepričavamo. Ljetna noć, neka je 2001. godina, tri u jutro, REK1, SMER i ja crtamo na zidovima ledene dvorane na Skenderiji, s nama je još 7-8 naših prijatelja koji su tu došli da nam prave društvo, zezaju nas kako nam ne valjaju linije i čuvaju stražu – u jednom trenutku upada policija sa svih strana, specijalci, vika – dreka, mi bježimo jedan preko drugog, kupimo sprejeve, sudaramo se jedan s drugim, metež, panika i naravno u tom haosu nas je bilo jako lako pohvatati. Svi smo poredani pored zida, legitimisani, ne smijemo pisnuti, dolaze strogi krim-inspektori sa pitanjem: Gdje je crna kesa momci, dajte kesu i bit će sve u redu!?, mi ne znamo o čemu se radi, isto pitanje ide u ponavljajući nedogled, policija nam, naravno, ne vjeruje, da bi se nakon nekoliko sati takvog stajanja i ispitivanje ispostavilo da je istu noć obijen neki poslovni prostor na platou, da su slične krađe bile izvršene nekoliko noći prije toga, te je policija pravila “čeku” tim lopovima baš na toj lokaciji, a mi smo im samo upali u akciju. Na kraju se sve završilo dobro po nas i strogim: Nemojte da vas ponovo vidimo da ovo radite, bjež’te kućama!

 

Postoji li neki zid ili projekt koji biste posebno spomenuli?

– Dvije stvari bih posebno izdvojio, koje su mi važne kako sa aspekta graffiti crtača, tako i onog ličnog, ljudskog. Prva je učestvovanje na Bienallu mladih umjetnika Evrope, koje je 2003. godine održano u Atini, gdje sam zajedno sa sarajevskom hip-hop grupom Saga Nostra predstavljao Bosnu i Hercegovinu. U okviru muzičkog djela programa Bienalla, imali smo zajednički live performance pred 10.000 ljudi, gdje sam crtao scenografiju na bini dok je Saga Nostra nastupala. Strašan je osjećaj izaći pred toliki broj ljudi, kojima si ti u apsolutnom fokusu. Druga, meni putno bitnija je, učestvovanje u projektu mostarskog crtača REA-e (YCP), gdje smo nas dvojica, zajedno sa još ORNE-om i MC Popom (Capital City Crew), 2003. radili mural DON’T FORGET SREBRENICA u sarajevskom naselju Marijin Dvor, povodom obilježavanja osmogodišinjice stradanja. Mislim da slika ovdje sve govori.

Za kraj, planovi? Neki poseban projekt? 

– U ovom momentu, okupiran sam sa dva projekta, jedan na duže staze, koji mora biti kompletiran do 2018., pa vam neću sada previše detalja otkrivati, a radi se o dvadesetoj godišnjici graffiti scene u Sarajevu. Kada bude vrijeme, siguran sam da će vaš portal biti prvi koji će o tome znati sve! Drugi je stalni, a radi se o onestyle-onecanvas project gdje na neki način pokušavam da očuvam graffite koji nacrtam na zidu, crtajući platna sa bojama iskorištenim upravo za jedan stil na zidu. Grafiti na zidovima budu i prođu, ogule se ili budu prekriveni novim, a platno ostaje zauvijek.