O knjigama, čitanju i besmrtnosti

[ssba]
January 6th, 2020

I

 

Ako će nešto svjedočiti o kompleksnosti našeg postojanja (kada jednog dana nestanemo) to će biti građevine i knjige. Građevine, o monumentalnoj ambiciji čovjekovog Tjelesnog, nezajažljivoj potrebi da se osvoji materijalno, da se stavi pod kontrolu, da se dotakne nebo u onom biblijskom smislu. Sve izgrađeno u sebi nosi jednu ciglu babilonske kule.

 

Knjige, s druge strane, svjedočit će o ništa manje monumentalnoj ambiciji ljudskog duha. Od protoknjiga, hrapavih papirusa išaranih piktogramima i hijeroglifima, sakrosanktnih pergamenata uvezanih u kožu, preko Gutenberga i incunabula, do digitaliziranih knjiga 21. vijeka, čitavo ljudsko duhovno, intelektualno i umjetničko putovanje sadržano je u nešto papira i tinte.

 

Knjiga je, naravno, neutralna, amoralna, nema čak ni odnos prema ideji zapisanoj u nju. Zatvorena, spava na polici, u sanduku, u podrumu, tiho i strpljivo čeka, ne skrećući pažnju na sebe (možda bi čak voljela da je ostavimo na miru). Kada neka nesmotrena ruka rastvori korice, knjiga otkriva svoju utrobu bez otpora, hladno i pospano. Svijet upisan u nju je potencijalan, latentan svijet. Na nama je da ga ovaplotimo snagom svoje svijesti (i mi to radimo, strastveno). Svoje emocije, nagone, nesvjesne težnje kačimo knjigama kao praporce kojima one zvone kroz gluhu noć. Knjige volimo, mrzimo, sukobljavamo se s njima, i što je najstrašnije, bojimo ih se. Onda ih spaljujemo, zlurado pocupkujući oko lomače, misleći da ih boli, da se muče, da im nanosimo zlo. Knjigama je svejedno. One su prisutne, množe se nezadrživom brzinom i imaju jednu jedinu funkciju koju ispunjavaju s tananom preciznošću: čuvati od zaborava. Koga i šta, njih nije briga. Knjige su trajnije od ljudi. Nas bez ikakve sumnje čeka smrt i, sasvim izvjesno, ambis zaborava. Zato sanjamo o besmrtnosti, u knjige upisujemo vlastite vizije potrage za vječnim životom, znajući (čak i u trenutku dok zapisujemo) da će nas ta ista knjiga najvjerovatnije nadživjeti. Otpornije su od nas. Svi bogovi ljudske historije objavljivali su se kroz knjige, mudro pristupajući ljudskoj krhkosti s dubokim nepovjerenjem. Panteoni se smjenjuju i reduciraju, ali bogovi opstaju. Makar kao informacije, daleka sjećanja (kao kad se za porodičnim stolom pokušavamo prisjetiti nekog davno umrlog rođaka).

 

Knjige nas čuvaju, one su urne naših duša, čarobne lampe iz kojih iskaču naše ideje, fragmenti naših ličnih povijesti, ostaci naših sanjarenja. U svojoj tvrdoglavosti knjige opstaju kroz vijekove, većina ih se izvuče ispod čekića vremena, nijemo čuvajući apstraktno blago, misli i jezik ljudi koje odavno prekriva prašina.

 

 

 

II

 

Dakako, izum štampe potpuno je izmijenio karakter knjige i, uslovno rečeno, odvojio je od čovjeka, njenog stvaraoca. Štamparska mašina dokrajčila je rukopis, koji je stoljećima na stranicama knjige odavao njenog autora i pisara. Rukopis je, opet, esencijalan dio ljudske osobnosti, poseban je i zaseban, kao otisak prsta ili konfiguracija zjenice. Na apstraktnijem planu, rukopis ima inherentno sentimentalnu vrijednost jer, uopšteno govoreći, nadživi čovjeka kojem pripada. Ako je neka osoba, tokom života potpisala makar jedan račun ili nalog u banci, ostavila je trag svoje individualnosti koji će je možda nadživjeti. Individualnosti koja se, u kontekstu rukopisa, ogleda u detaljima ( nagibu slova, ritmu rukopisa, tankim i debelim crtama, pritisku olovke na papir). Rukopis je, na određeni način, kratak sažetak naših ličnosti. Potencijalna besmrtnost. Oduzimajući knjizi rukopis kao osnovnu premisu, štampa ju je oslobodila bremena i, kao knjiško Drvo Saznanja, lansirala je u jedan nezavisni, nepoznat svijet. Na metafizičkoj ravni, štampa je knjigu emancipirala od ljudske ruke. Nestala je ta duhovna povezanost. Štampana knjiga je svoja, čitajući je, čovjek ima dojam da razgovara sa osobom ili, barem sa entitetom koji posjeduje vlastitu svijest. No, knjiga, koliko god to možda željela, nikada neće biti slobodna od čitaoca. Čim on ili ona savlada barijeru korica (koju je ponekad teško pregaziti) knjiga se poda njegovim ili njenim očima i prstima, bespogovorno i bestidno, kao lijena ljubavnica. Knjige svoju sudbinu prihvataju kao zadatu, ćutke se povinuju hirovima čitalaca, znajući da će poslije njega (nje) doći još jedan i još jedan i da će kroz vijekove njihove stranice upamtiti hiljade jagodica prstiju. A čitalaca ima raznih. Posvećenih, nemarnih, ljubomornih i demokratičnih. Neki posesivno čuvaju knjigu, neki je posuđuju svakom. Vraćajući se na besmrtnost, tvrdim, da nema ništa slađe nego ostaviti rukopisne tragove po odštampanoj knjizi. Drugim riječima, šarati po njoj.

 

 

III

 

Rukopisni tragovi na stranicama knjiga su raznovrsni i šareni, kao uostalom, i čitaoci (ne umišljam da sam stručnjak, ali nailazio sam na kojekakve u svom dosadašnjem čitalačkom vijeku). Od sitnih crteža načrčkanih iz puke dosade, do ljubavnih poruka, posveta, uvredljivih i lascivnih zapisa do apstraktnih i slučajno povučenih linija. Neke rukopisne bilješke postaju čak amaterske fusnote ili komparativne analize, što je posebno zabavno iščitavati. Ozbiljno čitanje s olovkom (kako je to zvao Kiš), podvlačenje suhom ili hemijskom olovkom u potpunosti mijenja reljef rečenica i čitalački pregled stranice što, naravno, mijenja i čitalački ritam nekog narednog čitaoca. Nailazio sam čak na rukopisne rasprave u rukopisnim fusnotama, dijalog između dva čitaoca koji se nikad nisu sreli i dijeli ih nekoliko decenija. Te čitalačke lance ne vežem samo za rukopisne tragove koji doprinose interpretaciji ili razumijevanju sadržaja knjige, nego za svaki mogući rukopisni trag. Ima li nešto začudnije od slučajnog traga olovke, nehotične blijede crte za koju trenutni čitalac zna da se omakla njegovom sabratu kojeg vjerovatno više i nema. Dakle, ti tragovi, ti čitalački lanci ugrađeni u nekoliko smislenih ili besmislenih poteza olovkom po odštampanoj stranici postaju DNK knjige, njena biografija, njen talog iskustva. A naš put u besmrtnost. Takvi tragovi svojom anonimnošću opiru se zaboravu. Dovoljno je da čitalac samo pomisli na ruku koja je šarala po knjizi koju čita, da se upita ko je ta osoba (jer dokaz njenog postojanja, njene individualnosti je tu, pred nosom) i ona će se, kao kakvom magijom, uvesti nazad u postojanje. Sam čitalac će, od nekoliko poteza rukom, nekoliko ostataka tinte na papiru, u svojoj svijesti iskonstruisati cijelu novu osobu. Čitalački lanci su začin na odštampani sadržaj knjige, dodatna zagonetka, poligon za maštanje, temelj za vlastiti imaginarij (osobe i konteksta u kojem je rukopisni trag nastao). Dat ću jedan primjer.

 

U primjerku Kreutzerove sonate izdate četrdesetih godina dvadesetog vijeka (a koju sam pronašao na zagrebačkom buvljaku za nekoliko kuna), na prvoj stranici stoji: Hanibalu za rođendan od Zvonka, 17. XII 43. Hanibal i Zvonko. Jesu li bili bliski prijatelji? Braća? Rođaci? Poslovni kolege? Je li poklanjanje ove knjige nosi skrivenu poruku za Hanibala, pošto dotična knjiga nije lišena simbolike. Rođendanski poklon u kontekstu Drugog svjetskog rata. NDH. Na čijoj su strani bili Hanibal i Zvonko? Kako je izgledala rođendanska proslava u ratnom okruženju? Gomila pitanja koja vape za odgovorom, dovoljno da se na toj prvoj stranici zastane satima, dok se Hanibalov i Zvonkov svijet ne otvori polako, kao lijeni cvijet. To je, naravno, samo jedan primjer. Bezbroj puta naišao sam na lična imena ispisana krasopisom na pročeljima knjiga izdatih polovinom ili krajem 19. vijeka. Na primjer: na pročelju primjerka Mletačkog trgovca, izdatog 1898. godine i kupljenog u antikvarijatu u Nottinghamu 2014. godine, stoji: David North, Syston, Leicester, jan 31/98, Ashby Grammar School, Ashby de la Zouch. Ispisana krasopisom, ova rukopisna bilješka priziva dječačića Davida Northa iz gradića Systona, školovana u gradiću Ashby de la Zouch, i njegovu nepoznatu sudbinu. Kada je zapisivao svoje podatke na prvu stranicu sada već požutjele knjige da bi osvjedočio svoje vlasništvo nad njom, bio je samo dječak, eventualno tinejdžer. Je li slutio šta ga čeka? Dva razorna svjetska rata i radikalna promjena premise svijeta. Je li doživio oba rata? Je li bio sudionik? Žrtva? Je li preživio? Ne znamo. Njegov školski rukopis u maštu priziva samo dječaka koji nema pojma o onome što ga čeka. Zajednička sudbina svih ljudi.

 

Mnogo je pravaca u kojima tumačenje rukopisnih tragova i čitalačkih lanaca može ići. To je čak vrlo zavodljiva stvar: u sebi ima nešto misteriozno, detektivsko. Na metafizičkom planu osigurava besmrtnost ljudi sve dok je čitalaca i knjiga. No, ono što ja, kao čitalac, nailazeći na te poruke iz prošlosti (kao poruke u boci), osjećam je utjeha. Jer one razbijaju mit o samoći onog koji čita. Dakle, ne samo da tonem u knjigu i jedan potencijalan svijet izvlačim na vidjelo. Ja postajem medijator, medij, kroz kojeg još jednom buja jedan potonuli svijet. Makar i na trenutak.

 

Ja čitalac, instrument sam besmrtnosti. Privremene, ali ne manje snažne.

Ja, čitalac, pomogao sam pobijediti smrt. I zaborav.

I to je, dođavola, utješno.

 

 

tekst_Benjamin Bajramović

fotografija_Janko Ferlić / Pexels




Najčitanije

Access Token is invalid, please get it again







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team