Sara Kopeczky Bajić: Pisanje je moje prirodno sredstvo procesuiranja stvarnosti

[ssba]
August 4th, 2020

Od 24. do 27. jula, pod svodom Maka Dizdara, njegovi potomci i poštovaoci su se okupili 49. put za redom, da ožive ideju koju je on prvi put zagovarao u jednom intervjuu, davne 1970. godine, da njegov grad dobije festival koji će okupiti cjelokupnu tadašnju umjetničku scenu, u njegovom Stocu, u kojem preovladavaju kamen, voda i zelenilo. I ove godine festival Slovo Gorčina je ponovo oživjelo Stolac, kulturu, umjetnost i ljepotu. Književna nagrada Mak Dizdar za najbolju mladu pjesnikinju za neobjavljenu zbirku poezije dodjeljena je Sari Kopeczky Bajić, za rukopis Kamen, školjka, papir. Sara je odrasla u Splitu u kojem i danas živi, kako kaže, zajedno s mužem i jednom veoma otpornom kućnom biljkom. Po struci je profesorica engleskog i talijanskog jezika, a po pozivu spisateljica. Osvojila je nekoliko književnih nagrada Zlatko Tomičić, Ulaznica, Treći Trg, a ove godine i Mak Dizdar. Zajedno s još dvije ljubiteljice književnosti vodi blog Novi književni val, gdje objavljuju fikciju, recenzije, preporuke i savjete za pisanje.

 

- Dok sam stajala na pozornici, priznajem da mi je umjesto poezije u glavi odjekivala jednostavna matematika, ona od broja jedan do tri – od tri finalistice, dvije su već dobile svoje nagrade i za podijeliti je ostala još jedna, ona najveća. Ostala sam i jedna ja, pjesnička početnica koja se nije usudila nadati da će osvojiti prvo mjesto na ovom prestižnom natječaju. Malo je reći da sam bila iznenađena, ali i presretna. Ovo je prvi put da sam svoju pjesničku zbirku poslala na neki natječaj, a Mak Dizdar odabrala sam upravo zbog duge tradicije koja je potvrdila njegovu vrijednost i kvalitet. Pratila sam radove prethodnih dobitnika i čast mi je nastaviti tako dobar pjesnički niz. Ova nagrada važna mi je prije svega zbog toga što mi je to potvrda da sam na pravom putu u svom stvaralaštvu. Kao i ostale nagrade za mlade pisce i pjesnike, i ovo priznanje dragocjeno je jer mladima pruža vidljivost do koje bi inače teško došli. Zbog svega toga, htjela bih se ovim putem još jednom zahvaliti žiriju na odluci da nagrade moju zbirku, kao i organizatorima, bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Čestitam vam na uspješnom festivalu unatoč ovim teškim vremenima i radujem se povratku u Stolac iduće godine, kaže Sara Kopeczky Bajić.

 

Kad si počela pisati i zbog čega baš poezija?

- Pišem oduvijek, prvo prozu a onda i poeziju, što se vjerojatno može pripisati činjenici da sam tokom odrastanja prozu čitala puno češće od poezije, dok ih danas čitam podjednako. U poeziji se vodim sličnim principima kao kod svojih kratkih priča: volim jednostavan stil, minimalizam i pročišćenost. Nakon godina pisanja proze, poezija mi je, kao oblik koji jednostavnost podiže na novu razinu i ne trpi nikakve viškove, bila dodatan izazov.

 

Dobitnica si nagrade Mak Dizdar, kako si odlučila da se prijaviš na konkurs, s obzirom na to da si rekla da je ovo bio prvi put da si se prijavila? 

- U posljednjih nekoliko godina, otkako više radim na svojim tekstovima, počela sam pratiti prozne i pjesničke natječaje u regiji. Ovaj natječaj izdvojila sam od ostalih zbog duge tradicije koja je potvrdila njegovu vrijednost i kvalitet. Pobjednička zbirka moja je prva zbirka pjesama i jako mi je drago što sam je uspjela “udomiti” na ovako sjajnom natječaju.

 

Možeš li nam reći više o nagrađenoj zbirci pjesama?

- Kamen, školjka, papir sastoji se od šezdesetak pjesama podijeljenih u nekoliko tematskih cjelina. Naslov je nastao kao inačica dječje igre kamen – škare – papir, a odabrala sam ga zbog toga što je jedno od temeljnih obilježja moje poezije jednostavnost i zaigranost, pa na trenutke podsjeća na dječju igru. Školjka je zavrijedila mjesto u naslovu zbog ponavljajućih morskih motiva koji se protežu kroz zbirku.

 

Da li je neka od pjesama iz zbirke malo posebnija od drugih? Zašto?

- Pjesma koja mi je najdraža iz cijele zbirke je Djevojka suncokret, jer oslikava naviku koju sam imala u djetinjstvu (ruku na srce, imam je i danas, kad me nitko ne gleda). Naime, koji god dio sobe bi obasjavalo sunce, ja bih tu sjela. Na pod ili kauč, nije bilo bitno. Porodica me je uvijek zezala da sam kao suncokret, jer obožavam toplinu, nikad mi nije vruće i stalno se okrećem prema suncu. Izrazito sam zimogrozna i na hladnoći postanem mrzovoljna. Zbog toga je i većina mojih priča i pjesama nastala tokom toplijeg dijela godine.

 


 

Djevojka suncokret

 

Sjedi na podu dnevnog boravka

Ukorijenjena u sada

I vrši fotosintezu.

 

Ne zna se koliko dugo tako stoji

Ni koliko će ostati

(Ne žuri joj se).

 

Zajedno sa suncem gasi se

Žuto sklapa u samu sebe

I čeka da je probudi svjetlost.

 

Do današnjeg dana ne zna se

Grije li sunce nju

Ili ona njega.


 

 

Lijepo je vidjeti da poezija bar na trenutke osvaja mjesto u javnom prostoru. Kako je pisati poeziju u ne baš ohrabrujućem kulturnom okruženju?

- Da, ovakvi natječaji oživljavaju poeziju i pružaju priliku mladim pjesnicima da steknu veću vidljivost, što mi je drago ne samo zbog mene, već i zbog drugih mladih pjesnika koje sam nedavno upoznala i koji odlično pišu. Kad si na početku književnog puta, spoznaja da je netko tko te ne poznaje izdvojio tvoj rukopis kao kvalitetan neprocjenjiva je potvrda da si na pravom putu i veliki poticaj za dalje. Što se tiče okruženja, pisanje je moje prirodno stanje, sredstvo procesuiranja stvarnosti, kao još jedno osjetilo. Pišem jer drugačije ne znam. U razdobljima kad bi mi život postao previše užurban i ne bih imala vremena za pisanje, postala bih zbilja nesretna. Naravno da je lijepo kad te okolina prepozna i podrži, ali ja bih i dalje pisala, čak i da nitko nikad ne pročita moje tekstove.

 

116348148_959607767835188_3260331878150744945_n

 

Pisanje poezije je zapravo mjesto margine, kakav je osjećaj biti na tom mjestu?

- Odličan, otkako su saznali da pišem, ljudima su neke stvari u vezi mene počele imati smisla. Moja opsesivna ljubav prema knjigama, sposobnost da dugo vremena provedem sama smišljajući priče i pjesme i da mi nikad ne bude dosadno, rječita šutnja, primjećivanje detalja i ona vrsta sramežljivog egzibicionizma karakteristična za sve kreativce – sad kažu: Aha, nije samo čudna, ona je pjesnikinja. Zabavlja me to.

 

Ko su tvoji uzori u pjesništvu?

- Čitam raznoliko, a mom senzibilitetu najviše odgovaraju autorice: Wisława Szymborska, Maya Angelou, Anne Sexton, Sylvia Plath, Eavan Boland i Jen Campbell, kao i Vesna Parun i Nada Topić.

 

Osim pisanja šta te još ispunjava?

- Kreativnost na svim poljima je oduvijek bila iznimno važan dio mog života. Dolazim iz muzičke porodice, dugo sam se i sama bavila muzikom – svirala sam violinu, zatim sam imala faze kad sam crtala, šivala odjeću, izrađivala nakit, eksperimentirala sa šminkom, smišljala nove recepte, igrala se s dizajnom interijera, itd. Beskrajno sam znatiželjna, sve me zanima i veselim se učenju svih novih stvari koje mi život stavi na put.

 

 

Koji je dalji plan za nagrađenu zbirku?

- Kako sad stoje stvari, zbirka će po svoj prilici ugledati svjetlo dana iduće godine, a promocija bi se trebala održati na idućem festivalu u Stolcu, čemu se jako veselim.

 

razgovarala_Besima Svraka




Najčitanije

Access Token is invalid, please get it again







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team