Metal scena u BiH oduvijek je bila priča o entuzijazmu, strasti i borbi protiv izazova. U zemlji gdje su velike koncertne dvorane rijetkost, sponzori okrenuti sigurnijim ulaganjima, a mainstream publika gleda u drugom pravcu, metal opstaje zahvaljujući ljudima koji žive za njega. Bez pompe, bez kompromisa, samo čista ljubav prema žestokoj muzici.
I upravo iz te potrebe za nečim većim nastao je Eternal Flame Fest. Jedan od ključnih ljudi iza ovog projekta je Kenan Nizić, organizator i strastveni pokretač metal događaja u BiH, koji je godinama aktivan u promociji i podršci metal sceni. Njegov najambiciozniji projekt, Eternal Flame Fest, vratio je nadu da BiH može postati epicentar metal zvuka u regiji.
Kako je sve počelo? Šta ga motiviše da nastavi uprkos preprekama? I kakva je budućnost metala u BiH? O tome i mnogo više razgovaramo sa čovjekom koji drži metal na nogama u našoj zemlji.
Kakav je bio tvoj početni impuls za pokretanje Eternal Flame Festa? Je li postojala specifična inspiracija koja je odlučila da metal festival u Sarajevu ponovo postane stvarnost? Koje su to najveće prepreke koje si morao savladati tokom prvog izdanja Eternal Flame Fest?
– Početni impuls je bio činjenica da nismo događaj ove vrste imali deset godina, tačnije kako su SMF i BHHC ekipa prestali sa aktivnim radom. Inspirisani festivalima po regiji, došli smo na ideju da pokrenemo nešto što će za nekoliko godina prerasti u respektabilan festival na evropskom nivou. Prvo izdanje festivala, koji će prošle godine dobiti svoje ime Eternal Flame, zapravo se desilo u Pro Rock Clubu Johnny 24. i 25. februara 2023. godine, tada nisam imao pametnu ideju za ime, a sam sâm doveo osam bendova i uspio privući 275 ljudi koji su se nagurali u klub. Tada mi je najveća prepreka bila moje neiskustvo, jer se do tad nisam susreo sa cijelim logističkim poduhvatom od nabavljanja opreme i razglasa, do smještaja za bendove. Naravno, bilo je određenih propusta s moje strane, ali kroz svako izdanje festivala peglam greške da se ne bi dešavale u budućnosti.
Reci nam šta nam to zanimljivo donosi novo izdanje Eternal Flame Festa, koje će se održati 18. i 19. aprila?
– Sa prošlim Eternal Flameom smo vidjeli da se može raditi metal na velikom stageu, dok drugo izdanje ide ne jedan, ne dva, već četiri koraka naprijed, kad ćemo, ako sve bude u redu, naravno, ugostiti dva ponajbolja evropska death metal benda Sinister i Pestilence, a uz njih sjajan hrvatski tech groove bend E.N.D, najveći turski black metal bend Moribund Oblivion, sarajevski black metal supersastav Izrod, njemačku old school death metal bombu Casket i mnoge druge. Plan je festival iz amfiteatra Doma mladih prebaciti u veliku dvoranu, a to već zavisi od broja prodanih karata.
Organizacija festivala i koncerata u BiH najčešće zavisi od entuzijazma pojedinaca. Sigurno imaju trenuci kad sumnjaš u uspjeh Eternal Flame Festa, šta je ono što te motivira da nastaviš uprkos tim sumnjama?
– Sumnja je uvijek prisutna, zato je Eternal Flame dugogodišnji projekt koji bi zacrtane rezultate mogao dati tek za nekoliko godina. Ljudi su ovdje navikli na Ex-Yu rock cover svirke i autorske bendove koji sviraju u istom klubu za svoje društvo po tri puta mjesečno za neku mizernu cijenu upada. Treba ih sad naučiti na veće bendove i da te stvari koštaju, tako da vjerujem u rast festivala u narednim godinama.
Metal Night je jedan od rijetkih događaja koji se održavao kontinuirano godinama, više od 200 izdanja, četvrtkom uvečer. Kako objašnjavaš njegovu dugovječnost, da li su opstali toliko dugo zato što je to pratkično bili jedino okupljalište metal scene pored koncerata u AG klubu i nešto malo u Underground klubu u Sarajevu?
– Metal Night koji sam ja pokrenuo možda je četvrti ili peti događaj te vrste koji se dešavao u Sarajevu u zadnjih 20 godina, s tom razlikom da je sa svojih sedam rođendana daleko najdugovječniji. Toliko dugo je zaživio jer sam htio da ljudi koji slušaju tu muziku, i oni kojima ne smeta, imaju mjesto gdje će se upoznavati, družiti, pa i, što da ne, završiti posao, početi ljubavnu vezu… Mučno mi je bilo gledati metalce kako sjede po sarajevskim rock kafićima i čekaju da čuju Nothing Else Matters – Hoćeš da čuješ Cannibal Corpse? Samo reci. Lično mene što se tiče, svakako nisam baš user friendly osoba, tako da drugačije ne bih izašao iz kuće. Metal Night mi je bio razlog da ne ostanem pred računarom baš svaki dan i taman da mogu biti među ljudima koliko mi odgovara. Dolaskom bebe, prioriteti su se ipak promijenili, tako da sad koristim svaku priliku da budem sa svojim sinom, a metal nightove neka radi neko mlađi.
Ljudi su ovdje navikli na Ex-Yu rock cover svirke i autorske bendove koji sviraju u istom klubu za svoje društvo po tri puta mjesečno za neku mizernu cijenu upada. Treba ih sad naučiti na veće bendove i da te stvari koštaju, tako da vjerujem u rast festivala u narednim godinama.
Ti si pored toga što si organzirao koncerte u BiH često organizirao i odlaske ljudi na koncerte van BiH. Kako je iskustvo organiziranja odlazaka na velike metal koncerte utjecalo na kreiranje i koncept Eternal Flame Festivala?
– Definitivno je utjecalo na mene jer mi je i tad, kao i sad, vodilja bila – ako neću ja, neće niko, tako da mislim da sam stekao značajno iskustvo generalno u organizaciji. Znalo se desiti da vodim 80 ljudi na Iron Maiden i da imam punomoć na pet ili šest maloljetnika. Također, treba naći prevoznika, isplanirati put, voditi računa da su svi na broju, ali i biti spreman otići u minus jer na kraju nije bilo dovoljno putnika. Festivali na koje sam ja išao ne razlikuju se produkcijski mnogo od Eternal Flame Festivala, stvar je samo u količini opreme i veličini dvorane, open air festivali su ipak nivo iznad. Nama Dom mladih pruža dovoljno dobre uslove da imamo dobar show kojeg se ne bi postidjeli ni mnogo veći gradovi od Sarajeva.
Sarajevo Metal Fest je trajao pet godina, ali je na kraju ugašen. Šta su bile glavne prepreke za njegov opstanak? Šta si naučio iz njihovog iskustva, a što sada primjenjuješ u organizaciji Eternal Flame Festa?
– Nažalost nisam bio dio ekipe koja je radila Sarajevo Metal Fest. Slaven, Goran, Šaran (Slaven Kopčić, Goran Salković, Arnel Šarić, o.pa) i ekipa su to sjajno radili, dvorane su bile pune, međutim život je takav da nikad ne znamo gdje će nas na kraju odvesti, tako da su danas Slaven i Goran van BiH, a sa Šaranom imam saradnju i prihvatam njegov savjet. Lično ne znam s kakvim su se problemima oni susretali, ali pretpostavljam da je, kao i u svemu, faktor finansiranja bio presudan. Ono što bih ja istakao kao razliku između SMF i EF je to što mi ipak tražimo podršku Grada i možda smo malo uporniji u traženju sponzora. Također, deset godina razlike je dug period i, u odnosu na vrijeme održavanja SMF, danas imamo mnogo veći izbor načina na koje možemo promovisati svoj event.
Kako bi opisao današnju globalnu metal scenu u usporedbi s njezinim vrhuncima u različitim historijskim razdobljima, poput ’80-ih i ’90-ih? Kako se promijenio status metala u muzičkoj industriji, ali i u društvu općenito? Kakav je danas status metal festivala? Jesu li veliki festivali poput Wacken Open Aira, Hellfesta i Download Festivala postali previše komercijalizirani i dostupni samo finansijski moćnijim bendovima, ili i dalje uspijevaju podržavati metal zajednicu na svim nivoima?
– Dva su oprečna mišljenja vezana za metal nekad i sad. Prvo je ono da je metal svoj peak imao u drugoj polovini ’80-ih, kada su veliki bendovi punili dvorane, da bi se sklonio u underground u ’90-im, pojavom Grungea. Drugo je mišljenje da metal zapravo nikad nije bio popularniji, jer bendovi kao što su Metallica, Rammstein i donekle Iron Maiden i dalje pune fudbalske stadione, što ih stavlja u isti rang sa mnogim pop zvijezdama. Festivali kao što je Wacken ili Hellfest neki su od najposjećenijih generalno u svijetu muzike, a sa svojim brojnim stageovima daju priliku ljubiteljima takve muzike da, osim velikih headlinera, vide i bendove čije vrijeme tek dolazi. Moje je mišljenje da su metal festivali must have u svakoj zemlji koja želi ozbiljnije biti dio progresivnog svijeta.
Sve više bendova pravi kompromis između metal zvuka i mainstream utjecaja kako bi postali komercijalno uspješniji. Da li je moguće zadržati autentičnost i istovremeno biti popularan?
– Moguće je, ali bend mora biti vanserijski dobar i originalan. Pantera je još davne 1994. godine pokazala srednji prst mainstreamu, izdala najbrutalniji album u svojoj karijeri i zasjela na prvo mjesto Billboarda. Slipknot je istu stvar napravio 2008, mada oni pored svojih nu metal/metalcore/death metal makljaža imaju i soft momente. Trenutno metalcore i deathcore scena prilično dobro plivaju u mainstream vodama, doduše njihovi konzument je uglavnom mlađa ekipa, ali do kad, vidjet ćemo.
Streaming servisi poput Spotifyja, Apple Musica i YouTubea značajno su promijenili način na koji publika konzumira muziku, ali su istovremeno smanjili prihode izvođačima. Kako se metal bendovi prilagođavaju ovom novom modelu zarade? Jesu li koncerti, merchandise i crowdfunding postali nužni alati za preživljavanje bendova koji više ne mogu živjeti isključivo od prodaje albuma?
– Servisi poput Spotify i YouTube učinili su metal dostupnim i u najizolovanijem mjestu na svijetu sa otvorenim internetom. S druge strane, prevelika saturiranost tržišta muzikom onemogućila je stvaranje zvijezda kakve su nekad bile Metallica, Iron Maiden, Pantera, Slayer…, jer su diskografske kuće ispale iz igre, a one su te koje naprave zvijezdu od nekoga. Danas je stanje takvo da nemamo novu Metallicu, ali imamo dvadeset bendova na nivou Lamb of Goda, što je i mana i prednost u zavisnosti od toga kako ko gleda. Bendovi da bi preživjeli moraju sve karte baciti u merchandise, tako da se prodaje sve od potpisanih plakata, preko majica i patcheva, do kondoma. Mada, sa ponudama i cijenama koje ja dobijam sedmično na mail, ne sekiram se naročito mnogo za veće metal bendove, mogu oni prilično mnogo zaraditi na turnejama i za zapadne standarde.
BiH je nekada imala snažnu metal scenu. Sjećam se prije petnaestak godine sam radila u Urban magazinu i odlučili smo predstaviti aktivne metal bendove, bilo ih je više od 20 i morala sam tekst podijeliti u dva broja magazina. Petnaest godina poslije je puno lošija situacija. Kako vidiš trenutni položaj metala u BiH? Šta se desilo u međuvremenu, ne samo u BiH, nego širom svijeta? Šta su po tvom mišljenju ključni razlozi za stagnaciju ili pad interesovanja za metal muziku u BiH? Da li su bendovi izgubili kreativni zamah, ili je publika jednostavno postala pasivnija? Je li problem u publici, bendovima ili nečemu trećem?
– Što se tiče broja aktivnih metal bendova, BiH je imala stagnaciju nekih desetak godina, da bi došlo do buđenja u zadnjih nekoliko. Tačan broj bendova nije mi poznat, ali znam da sam 2023. doveo sedam domaćih autorskih metal bendova, prošle godine smo imali osam, ove godine tri, sa pravilom da ne ponavljamo bendove dok se svi ne izredaju. Tako da se može reći da postoji neka mala scena i vjerujem da ovaj metal fest može dati dodatni elan domaćim bendovima da nastupe na velikom stageu, prezentuju svoj rad kako brojnoj publici i medijima, tako i headlinerima sa kojima mogu uspostaviti saradnju. Nažalost, mnogi muzičari vide instant zaradu u sviranju provjerenih Ex-Yu Rock covera, tako da često napuste svoj autorski bend da bi svirali po kafićima, što je u našoj realnosti razumljivo i tužno u isto vrijeme.
Ako govorimo o padu interesovanja za metal, onda se može reći da postoji interes, ali ne i akcija. Većina mojih vršnjaka (35+) su se ili posvetili porodici, ili napustili BiH, ali slušaju metal privatno. Mlađi ne shvataju metal toliko ozbiljno i sasvim im je normalno u jednom raspoloženju slušati black metal, a u drugom trap folk, pa se od njih ni ne može očekivati neka vjernost muzici i kao podrška sceni. Namjerno sam spomenuo svoju generaciju jer je nama metal bio bijeg od ratnih trauma, a i morali smo se krajem ’90-ih boriti za njega, nekad i fizički, pa se da zaključiti da nam možda više znači nego generacijama koje sada pune 17 ili 18 godina.
Kakav je generalno odnos tih mladih prema metalu danas? Da li vidiš da dolazi nova generacija muzičara i fanova, ili se scena oslanja samo na staru gardu? Da li je metal danas samo još jedan nostalgični žanr za nas, starije generacije?
– Metal se danas toliko raširio po različitim sferama života da je teško upratiti o čemu se sve pišu tekstovi. Metal u samim svojim počecima je bio odraz života nakon WW2, aktivno je ispratio rat u Vijetnamu, da bi npr. kompletan thrash metal bio koncipiran oko straha od nuklearnog rata ’80-ih i anti-ratne priče. Danas je metal toliko raznolik da se mogu pronaći i buntovnici, i reakcionari, i apolitični, i depresivci, i ljudi koji rade na samopomoći, ljubitelji horor filmova, asocijalni tipovi, ali i ljudi koji samo žele da se zabave.
Neki kažu da su metalci u BiH previše elitisti i da odbacuju sve što nije old school ili underground. Da li se možda scena sama zatvorila prema novim fanovima i modernijim zvukovima? Imaš li osjećaj da metal scena u BiH pati od elitizma, gdje bendovi i fanovi odbacuju sve što nije pravi metal? Može li se scena razvijati ako ostane zatvorena u vlastite krugove?
– Dobro pitanje. Kao i svugdje ima elitizma, ali ima i cijela grupa mladih koji odbacuju većinu toga za šta se elitisti zalažu i idu u drugu krajnost gradeći muzički ukus na kontriranju. Moje je neko mišljenje da metal ipak treba imati neke granice i zvuk od kojeg se ne treba previše udaljavati, jer se bojim da ćemo na kraju dobiti neki hibrid za koji uopšte neće trebati live bend. S druge strane ne treba bježati ni od klavijatura, ni od sampleova, ni od tehnologija koje poboljšavaju sam zvuk, ni od tradicionalnih instrumenata, itd. Dokle god su na stageu jezgra benda, gitara, bas i bubanj, metal će biti metal. Ali na kraju opet se svi vrate starom dobro metalu iz ’80-ih i ’90-ih, jer se taj zanos i inspiracija teško mogu ponoviti.
Osim tog elitizma, u BiH postoji i neka vrsta zavisiti među bendovima, umjesto međusobne podrške, često se primijeti rivalstvo i kritike između muzičara. To slabi scenu. Zašto je to tako?
– Rivalstvo i kritike su sastavni dio svake scene, nebitno kojeg muzičkog pravca. Tek su se, ne tako davno, počeli vrtiti memoari legendarnog death metal producenta Scotta Burnsa koji govori o tome kako su manje-više svi bendovi u njegovom studiju pričali iza leđa jedni protiv drugih i da je to rivalstvo utjecalo na to da su svi htjeli biti žešći i bolji u odnosu na ostale. U rap muzici je to možda i najočitije kroz cijelu jednu podkulturu dis-ovanja, gdje jedni od drugima iznose prljavi veš, repaju kako su bolji ili idu toliko daleko da prijete ubistvom. Nažalost, bendovi ovdje bi i da se podržavaju, a i da se podapinju u isto vrijeme. Svima su puna usta scene, pa neki lobiraju po ekipi da ostavljaju negativne ocjene na YouTubeu. Ja godinama pokušavam objasniti mladim bendovima da je super imati scenu, ali ako će se svi ponašati kao krabe dok se kuhaju – ništa od nje. Jedan bend koji izađe u mainstream je vrijedniji od pet njih u undergroundu, jer taj jedan će možda povući neke od manjih pa ih staviti za support, pa ih možda i povesti na turneju sa sobom. Muzika generalno nije fudbal pa da se može reći klub ima toliko pobjeda, toliko bodova… muzičari su generalno sujetni i većina ih misli za sebe da su Eric Clapton, dok su svi ostali bendovi koji se uspiju popeti na veliki stage, pa i prodati više od 200 karata prodane duše, pozeri itd. Zato treba podržati i Šizif, i Fakat, i ostale koji se probijaju, jer na kraju to može samo koristiti sceni.
Jedan od ključnih problema koji stalno ističu muzičari i organizatori jeste nedostatak institucionalne podrške. Da li si pokušao ostvariti saradnju s institucijama ili sponzorima za Eternal Flame Fest? Kakav je bio njihov odgovor?
– Institucionalne podrške ima, samo mnogi organizatori i bendovi čekaju da im se neko sam javi i ponudi pomoć. Lično sam kontaktirao većinu institucija u Sarajevu i za prošlu godinu obezbijedili smo putem javnih poziva podršku Općine Centar, Turističke zajednice KS i Ministarstva kulture i sporta. Naravno, doživjeli smo zbog toga osude pojedinaca sa scene kao prodali smo se, ali ako je to cijena koju treba platiti da imamo respektabilan metal festival u našem gradu, neka bude tako. Sponzori su malo drugačija priča, kod njih je sistem valjam ti – valjaš mi. Uglavnom svaki traži procjenu broja ljudi i način reklamiranja, ali ne vrte se tu cifre koje značajno utiču na sam događaj.
Svima su puna usta scene, pa neki lobiraju po ekipi da ostavljaju negativne ocjene na YouTubeu. Ja godinama pokušavam objasniti mladim bendovima da je super imati scenu, ali ako će se svi ponašati kao krabe dok se kuhaju – ništa od nje. Jedan bend koji izađe u mainstream je vrijedniji od pet njih u undergroundu, jer taj jedan će možda povući neke od manjih pa ih staviti za support, pa ih možda i povesti na turneju sa sobom.
Ipak, organizacija koncerata i festivala u BiH često zavisi od entuzijazma pojedinaca. Tvoja velika podrška u svemu tome je tvoja supruga Emina. Koliko dugo je održivo oslanjati se samo na volonterski rad i ljubav prema muzici? I dokle više?
– Moja supruga, Emina, mi je podrška za sve uspjele i neuspjele projekte, njena vjera u mene i njeno Sve će biti ok na kraju gura me dalje… dok jednog dana zaista ne počnem donositi pare u kuću od metala. (smijeh!) U mom slučaju dok ne shvatiš da si konstantno u minusu, samo da bi te neko potapšao po leđima i rekao: Dobra svirka. Zato odbijam raditi manje svirke, osim ako je nešto što mi se baš sluša, jer sam naučio cijeniti svoje vrijeme, iskustvo, ali i novac. Lijepo je biti dio scene i graditi je, ali je lijepo i platiti račune i nemati nepotreban stres. Vjerujem da je dosta promotera prije mene, a i poslije će mene, došlo do istog zida, jer su igrali za raju a trošili svoje vrijeme i novac.
Publika u BiH često kritikuje nedostatak događaja, ali kada se organizuju koncerti, odziv je često slab. Kako riješiti taj paradoks?
– Publika je navikla na besplatne događaje za vrijeme Baščaršijskih noći, SFF-a i ostalih koji se finansiraju iz budžeta Grada i Federacije. Naravno, tu je i U2 je bio 20 maraka argument koji se proteže skoro 30 godina. Također, alternativna ekipa je zadovoljna malim stvarima, tako da im je dovoljno dobar neki holandski hc/punk bend koji svira u AG-u za spavanje i gorivo, ne mislim ni na koga određeno, nego da dovedemo recimo Exploited u Dom mladih i imamo svjetski event. Jednog dana kada ljudi shvate da za velike događaje idu ogromni troškovi, možda će biti bolje.
Publika često kritikuje i organizatore koncerata zbog cijena karata, a s druge strane se očekuje vrhunska produkcija. Kako balansirati između realnih troškova i želje da koncerti budu dostupni svima? Kakve su cijene karata za Eternal Metal Fest ove godine?
– Hvala na ovom pitanju. Mi Eternal Flame ne možemo finansirati iz karata! Troškovi samog projekta prelaze cifru od 60.000 KM, tako da sa cijenom dvodnevne ulaznice od 60 KM i očekivanim brojem publike od oko 400, u najboljem slučaju možemo pokriti honorare bendovima i eventualno hranu i piće. Od samog starta nismo htjeli fušeriti, niti tražiti rupe u zakonu. Potrebno je finansirati iznajmljivanje dvorane, smještaj za bendove, hranu i piće, troškove obezbjeđenja, medicinsku ekipu, kontra-diverzionu zaštitu, policiju, radne dozvole za strance, obaveze prema AMUS-u… tako da cijena karte realno ne može pokriti sve što je potrebno za održavanje festivala. Sreća je u tome što smo se uspjeli izboriti za podršku nekih od institucija Grada, tako da ćemo ostatak troška zakrpiti nadam se putem javnih poziva. Event sličnog obima u Zagrebu, sa malo lošijim lineupom, košta 50 eura, a solo koncert nekog velikog metal benda sa dva do tri supporta četrdesetak eura, tako da sa svojih 30 eura imamo najpovoljniji metal fest u regiji.
Metal bendovi BiH ne rade dovoljno na svojoj promociji, što je istakao i Arnel Šarić na panelu o metal muzici koji se održao nedavno u DKC-u, a i Dragomir Križić je to naglasio u jednoj od emisija Propuh, nema dovoljno reklama za bendove, nema PR-a, jednostavo nema nikakve komunikacije s medijima. Oni vrlo često očekuju da ih neko prepozna i povuče za rukav. U današnje vrijeme, digitalne platforme nude mogućnost globalne promocije. Da li bendovi iz BiH koriste internet na pravi način, ili propuštaju priliku da prošire svoju publiku? Metal bendovi iz regije, poput Srbije i Hrvatske, često imaju bolju vidljivost i veće mogućnosti za nastupe nego bendovi iz BiH, da li su scene u tim zemljama bolje organizovane?
– Apsolutno ne. Bendovi u BiH, čast izuzecima, operisani su od promocije, pretpostavljam zbog toga što nisu sigurni u svoju muziku s jedne strane, a s druge ne žele talasati, krabe u loncu. Sjećam se dok sam imao aktivan bend, Man Down, osmislio sam promo-akciju gdje sam naštampao tridesetak ženskih majica benda i poslao ih djevojkama širom Balkana. Cilj je bio da se u njima uslikaju i šeruju na društvenim mrežama, na kraju su svi čuli za nas, ali niko nije slušao muziku. Man Down navodim ko primjer jer me nije bilo strah napraviti nešto novo i malo zatalasati scenu. Isto tako Činčila radi dobar promo sa Vanjinim performansima, Snake Eater su u startu skrenuli pažnju na sebe sa domenom Najboljibend ba, Helem Nejse rade strašan posao sa BBBB. Ne vjerujem čak ni da bi Zabranjeno pušenje steklo takvu slavu da nije bilo Nadrealista. Napraviti press kit za medije nikad nije bilo jednostavnije, zadaš Chat GPT-u šta želiš da stoji u njemu i sam će ti ga napraviti, ti sve što trebaš je staviti još nekoliko slika i linkova i imaš saopštenje, ali nekima je očito i to mrsko.
Ako bi mogao promijeniti jednu stvar u vezi s metal scenom u BiH, šta bi to bilo?
– Definitivno da se prestane sa pričom o podršci već da se fanovi te muzike privuku na svirke kako kvalitetom, tako i promocijom. Fanovi metala, ali i ostale alternativne muzike, kao da imaju službenu dužnost ići po svirkama i podržavati bendove, što je, po meni, pogrešan pristup. Postavlja se pitanje zašto bih ja propustio igru sa svojim djetetom da bih gledao tvoj bend? Treba se riješiti kulture prosjeka i netalasanja i, ako treba, rasformirati pet bendova, ali napraviti jedan koji će razvaliti i predstavljati BiH na velikim festivalima.
Koja je tvoja poruka mladim bendovima i fanovima? Šta bi trebali da urade kako bi metal u BiH opstao i napredovao? Šta bi poručio mladim bendovima i fanovima koji žele da doprinesu sceni, ali ne znaju odakle da počnu?
– Bendovi trebaju vježbati, vježbati i vježbati. Pogotovo srednješkolski bendovi koji napune AG rajom iz škole i misle da je to to, a na svakoj pjesmi po pet ispadanja. Jednog dana neće više biti ekipe iz razreda i šta ćemo onda? Bendovi također moraju raditi na stage presence, jer, kako kaže Lemmy: Ljudi ne žele da vide tipa iz komšiluka na bini; žele da vide biće s drugog planeta. Žele da vide nekog koga nikada ne bi sreli u običnom životu. Naravno dobra i originalna promocija je neizbježna. Fanovi trebaju svakako ići na svirke, ali i bar jednom u nekoliko godina otići malo van BiH i vidjeti kako to radi Hrvatska, Srbija, Slovenija, čisto reference radi, da malo više cijene kad neko pokuša nešto više napraviti u njihovoj zemlji.
Fanovi metala, ali i ostale alternativne muzike, kao da imaju službenu dužnost ići po svirkama i podržavati bendove, što je, po meni, pogrešan pristup. Postavlja se pitanje zašto bih ja propustio igru sa svojim djetetom da bih gledao tvoj bend? Treba se riješiti kulture prosjeka i netalasanja i, ako treba, rasformirati pet bendova, ali napraviti jedan koji će razvaliti i predstavljati BiH na velikim festivalima.
Na kraju, zašto ti još uvijek vjeruješ u metal scenu u BiH, uprkos svim izazovima?
– Zato jer metal istinski povezuje ljude. Zato što će na Eternal Flame doći ljudi i iz Sarajeva, i iz Tuzle, Banja Luke, Brčkog, Širokog Brijega… koje ne zanima ko je koje vjere ili nacije, zanima ih samo da li ti je bolji Iron Maiden ili Metallica, Ozzy ili Dio, Dickinson ili Halford… i ako se i na koga treba ugledati to smo mi – ujedinjeni u agresivnoj muzici, a najmanje agresivni.
