Oduvijek je željela biti kostimografkinja, pa je svoju kreativnost usmjeravala na odjevne predmete i diplomirala savremeni kostim na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Stažirala je u New Yorku, gdje je učestvovala i u produkciji predstave Einstein on the Beach. Međutim, cipele su joj uvijek bile najzanimljivije, jer ih je najteže praviti, pa je tako svoju zaljubljenost usmjerila na dizajniranje ženske obuće. Magdalena Klašnja pokrenula je liniju cipela koje zadvoljavaju sve standarde: dobar dizajn, udobnost i jedinstvenost, a inspirisane su hodanjem i plesanjem u New Yorku. Cipele su izrađene ručno, sa puno ljubavi i pažnje, od najfinije mekane kože sa specijalnim anatomskim dodatkom. U njima možete hodati po cjeli dan, plesati, a ujedno i uživati u svakom koraku koji napravite.
Cipele Klašnja su se prvo našle u maloj trgovini na Manhattanu na Lower East Sideu, proširile se Balkanom, a uskoro će se naći i u Sarajevu.
Svi su ludi za Klašnja cipelama, a uskoro ćemo ih moći kupiti i u Sarajevu, kako je došlo do te saradnje?
– Ne mogu tačno odrediti kako je došlo do saradnje, ali se desila u pravom trenutku, jer je postojao veliki broj upita iz Sarajeva i okoline. Imala sam veliku sreću da me je kontaktirala Metaphysika i zaista me raduje što će baš Metaphysika biti ta sa kojom ću sarađivati. Koncept i izgled radnje uklapaju se u ono što želim reći i znam da bi moja djevojka išla baš tamo da kupi cipele. Tako ćete uskoro moći kolekciju jesen/zima 2014. godine pronaći u prodaji u Metaphysika trgovini
Po, čemu su posebne Klašnja cipele? Ko je ta Vaša posebna djevojka kojoj su namijenjene?
– Mislim da su posebne, jer ih dizajnira dizajnerica koja ih i nosi. Kada dizajniram cipelu imam u vidu cijelu odjevnu kombinaciju i imam viziju kako želim da se one nose. Postoje prezanimljive cipele koje ćete obuti samo jednom i uz jednu haljinu i to je problem. Izuzetno volim cipele i znam šta želim da mi donesu u smislu izgleda i osjećaja, koji dio stopala želim otkriti, a koji sakriti, što je najvažnije visina pete ne mora određivati i udobnost. Tajna je u padu pete i zakrivljenju kome posvećujem posebnu pažnju. Sve kalupe razvijam sama i dosta imam kontrole upravo nad tim padom. Moja generacija je dosta limitirana po pitanju cijene i kvaliteta cipela u prodavnicama, a ja želim da ponudim zabavnu i udobnu cipelu koja će biti izrađena od vrhunskih materijala, a koju možete kupiti za najmanju moguću cijenu. U početku sam imala sreću upoznati većinu djevojaka koje su od mene kupile cipele i vrlo sam srećna, jer su to bile upravo djevojke za koje sam ih dizajnirala i koje sam željela da ih nose. Taj tip devojke je lakše prepoznati nego opisati, jednostavno su posebne.
Klašnja cipele su ručno rađene, kako izgleda samo proces nastanka jednog para?
– Razvoj modela je najzabavniji dio. Imam veliku sreću, jer sam prije akademije diplomirala i dizajn obuće tako da sam u mogućnosti da sama za modele izrađujem sve, od skice, pa do prvog kroki modela. Nisam dizajnerica koji kreće od bijelog papira, izuzetno mi je važan taktilan rad, tako da prvo pronalazim materijal i boje, igram se njihovim kombinacijama, zatim definišem kalup na kome ću ih raditi, razvijam ga, potom iscrtavam model na kalupu, vadim kroj i proces je time uveliko poodmakao. Najveće uzbuđenje se dešava u tom djeliću sekunde kada se javi prava ideja i ta žurba da je zabilježim kao i ta materijalizacija koja nastupa poslije toga. Dosta sam uključena u izradu svakog para. Svaki model ručno krojim, zatim nosim kod herihterke (majstorice koja ih šije), potom kod montažera koji ih sklapa. Đonove bojim sama. Mislim da smo se zasitili premasovne proizvodnje i da smo postali izuzetno osjetljivi na ručni rad. I upravo to se osjeti u mojim modelima, ima mnogo ljepših od njih, ali ono što iz njih izbija je količina ljubavi sa kojom je svaka faza njihove izrade ispunjena. Majstorima sa kojima radim dopadaju se moje cipele i tu simpatiju prenose na njih dok ih rade.
Slavna Marilyn Monroe izjavila je: Ne znam tko je izmislio viske potpetice, ali sve žene mu duguju puno, slažete li se?
– Apsolutno, ako je potpetica pravilno konstruisana ne postoji ljepši način da iznesete svoju figuru i stav. Leđa, zadnjica i listovi ljepše izgledaju u štiklama, ali samo ako su vam udobne. Zato i volim cipele, izaberete jedne za neku priliku i odmah recipročno postajete to što vam one diktiraju da budete. Na štiklama možete biti samo zavodljiviji.
I, šta prvo primjećujete osobu ili cipele koje nosi?
– Osoba i jeste cipele koje nosi. Danas imamo taj luksus sniženja, buvljaka i second hand prodavnica tako da za loš ukus nema previše objašnjenja.
Imate li u planu posvetiti se i drugim modnim komadima pored cipela?
– Za sada su cipele moj najveći fokus. Ranije sam se više bavila dizajniranjem garderobe, sada to uglavnom radim za druge brendove, a nadam se da ću moći ponovo da radim i za sebe.
Vaša prva ljubav je zapravo kostimografija. Kako je počela ta priča? Sjećate li se Vašeg prvog kostima? Za kojeg lika ste ga napravili?
– Dok sam bila na prvoj godini Primenjene akademije svi smo bili pozvani da učestvujemo na tematskoj izložbi koja se održavala na Akademiji dramskih umetnosti u okviru studentskog pozorišnog festivala. Napravila sam jedan crveni kaput koji je bio izložen. Taj kaput mi je donio prvu predstavu, jer ga je jedan od studenata režije, Milan Nesković primijetio na izložbi i rekao da hoće baš ovog kostimografa za svoju predstavu! Nakon te predstave, koja nam je ujedno i svima bila debitantska, radili smo još više puta zajedno i postali dobri prijatelji. Najomiljenija predstava koja je ubrzo uslijedila poslije kaputića nam je bila i prva plaćena – Paklena pomorandža.
Film na kojem biste voljeli da ste radili kostime?
– Postoje neka kostimografska rješenja koja su toliko genijalna i nažalost već su nečija. Mogu samo biti žalosna što nisu moja nego da mislim kako bih ja nešto drugačije uradila da sam radila na tom filmu. Dizajniranje kostima je timski rad i za svaku dobru ideju je zaslužan podjednako i onaj ko je predložio kao i onaj ko je odobrio, te onaj ko je sve to izveo. Postoji veliki broj filmskih i pozorišnih reditelja sa kojima bih voljela raditi, kako mladih tako i starih, pa i onih pokojnih. Imala sam tu sreću da sam radila sa najboljim pozorišnim rediteljem Roberom Wilsonom, i ta iskustva su mi zaista dragocjena.
Modna dizajnerca i kostimografkinja, da morate birati između to dvoje, šta biste izabrali? Zašto?
– Veću razliku vidim između kostima za film i pozorište, nego mode i kostima. I u slučaju mode i kostima vi dizajnirate za neki lik kome će to što nosi biti prirodno da nosi i što će definisati njegovu ličnost putem garderobe koju ste za njega smislili. Razlika je samo da li ćete dizajnirati lik neke grozne babe vještice ili neke devojke koja želi imati pozitivan pogled na svijet. Meni je najvažnije da mi bude zabavno dok radim i da uvijek postoji promjena i izazov, te da mogu nešto naučiti. I dalje imam kostimografske projekte na kojima radim bez obzira na to koliko sam posvećenija modi. Ja modu ne volim i ne pratim, samo volim praviti stvari koje se sva sreća mogu i nositi.
U svijet mode ste i ušli slučajno!
– Vrlo je interesantan taj pojam ulaska, zaista ne mogu odrediti tu granicu, jer je moje opredjeljenje, obrazovanje i rad jedna ravna linija bez previše planova i odluka. Sve je išlo vrlo prirodno, od moje prve spoznaje sa 9 godina da želim biti dizajner i početka korištenja šivaće mašine sa 11. Mislim da je možda preloman moment bio kada sam prvi put prodala neki komad garderobe koji sam napravila, jer je to bio prvi opipljivi znak da moje ideje imaju vrijednost za koju je neko spreman odvojiti novac. I dalje mi je najdraže to uzbuđenje kad prođem pored nekog nepoznatog na ulici ko nosi neki komad koji sam ja napravila. Mislim da je divno koliko su kod nas ljudi otvoreni za domaće dizajnere i unikatne komade i koliko god svi mislili da je teško nešto prodati, zaista nije.
Radili ste u velikoj korporaciji kreatorice Dianne Von Furstenberg. Kakvo iskustvo nosite iz svega?
– Oduvijek sam voljela DVF brend i u jednom momentu sam počela da se šalim kako bih voljela da radim za njih. Svaki put kada bih vidjela neki njihov model u časopisu, rekla bih nešto poput: Uh, što bih voljela da sam ovo ja smislila, i tome slično. Ubrzo nakon toga jednu moju drugaricu zvao agent da aplicira za posao kod DVF. Kako to njoj nije odgovaralo i znajući za moju šalu, predložila mi je da apliciram. Poslala sam vrlo kratak e-mail u kom sam rekla da sam prava osoba za njih, te i pitala kad mogu da dođem na intervju. Došla sam i bila sam prava osoba za njih.
Radili ste i za brend Daryl K koji oblače Naomi Watts, Diane Kruger, pa ste tako imali priliku upoznati Bjork. Da li Vam se svidjela?
– Interesantno je bilo upoznati tako velike zvijezde. Bude vas i sramota da pokažete da ih prepoznajete, jer su oni dolazili kod nas u studio, te bili jako prijatni i sasvim pristupačni. Oduvijek sam govorila kako želim da uradim nešto što ce Bjork nositi prije nego što umrem i imala sam sreću da mi se ta želja ispunila. Nadam se ne prerano doduše. Bila mi je jako zanimljiva od glave do pete.
Živite na relaciji New York / Beograd, možete li nam reći šta najviše volite kad su u pitanju ta dva grada i šta Vam najviše nedostaje iz Beograda kad ste u New Yorku i obratno?
– Oduvijek sam želela biti na relaciji, jer tako je najzabavnije i svega se uželite, a i svi vas. Ono što volim kod Beograda sam uspjela pronaći i zavoljeti i u New Yorku. Napravila sam paralelu zapravo. Čak me i dio u kojem tamo živim podsjeća na dio Beograda u kom sam se rodila. I u jednom I drugom gradu živim blizu rijeke, a trenutno samo boravim u jednom ili drugom gradu zbog posla. Kod New Yorka volim to što tako lako možete da odete iz jednog dijela grada u drugi i sto se zaista sve najbolje iz cijelog svijeta može naci, i nalazi se tu. I u jednom i u drugom gradu možete biti i usamljeni i sretni, sve zavisi od društva koje imate i koliko ste sebe učinili srećnim. Vrlo sam vezana za svoje prijatelje i porodicu, vjerovatno je to najveći razlog zbog kog mi ta relacija najviše prija, te sam izmislila način da često budem u Beogradu. Loša strana je što je to najskuplji način zivota i svakako iscrpljuje.
Kako se odmarate?
– Spavam vrlo malo, ali vrlo čvrsto. Više vodim računa o tome kako da se ne umaram i trošim. Radim veliki broj sati i fizički sam aktivna, ali ulažem veliki napor da mi sve što radim donosi samo zadovoljsvo. Nikada nisam morala da radim nešto samo zbog novca, uglavnom je to bilo isključivo zbog zadovoljstva, a novac je bio samo sretna okolnost. Vjervatno zbog toga i mogu dosta sati provesti radeći, jer moj posao i jeste za mene zadovoljstvo.
Planovi?
– Nemam nikakve planove, čak ne mogu ni da kažem da imam neke želje. Voljela bih samo da imam više vremena i mogućnosti da budem produktivnija.