Već sam u prošlom tekstu pisala kako je Turska odavno na mapi brojnih svjetskih i evropskih bendova prilikom bukiranja datuma svojih turneja, pa su tako u drugoj polovini marta sijevnule objava na društevim mrežama: Megadeth returns to Istanbul. Čekali smo nekoliko sedmica da krene prodaja karata za koncert Mega Davea i ekipe u istanbulskom Kucukciftlik Parku i kada je prodaja krenula u aprilu, bili smo među sretnicima koji su uspjeli doći do zadnjih ponuđenih primjeraka. Poslije smo vidjeli da su Dave i ekipa prošle godine u svega nekoliko sati rasprodali koncert u Istanbulu, a ovogodišnja prodaja je na našu sreću potrajala malo duže.
Kad smo i mi prošle godine kontali za šta sve da skupljamo pare i gledamo, osim Iron Maidena u Berlinu koji je bio bukiran čim su ove legende najavile turneju i Pantere sa Power Tripom u Ljubljani koju smo pohodili krajem januara, neka vrsta preliminarnog dogovora nam je bila da probamo uhvatiti koji festival i eventualno Blind Guardian ili Megadeth ako budu blizu. Blind Guardian smo tako pohodili u augustu u Zagrebu, o čemu ste ranije čitali, dok smo u Istanbulu dvije noći uživali uz bendove na open air Bosphorus Metal Festu, a treća noć je bila namjenjena za Megadeth.
Povratak u poznati Kucukciftlik Park
Za razliku od metro stanice Ayazaga i Maxismus Uniq Acikhave gdje se održavao festival, Kucukciftlik Park nam je bio relativno blizu. Nekoliko stanica tramvajem do Kabataša i još nekoliko minuta hoda do samog parka. (lokacija mi je bila poznata jer sam prije nekoliko godina tu gledala zaletnu i zadnju turneju mlađahnog talijanskog benda Maneskin). I nakon početne najave koncerta na društevim mrežama, ali i na oficijelnim stranicama samog benda, nikakvih vijesti nije bilo osim i da je ovaj koncert rasprodan. Drago nam je bilo samo što smo vidjeli da u Istanbulu sa Megadethom neće biti Disturbed, jer uz dužno poštovanje prema svima, ipak moju ekipu čine metalci starog kova.
Bend je nekako sa objavama cijelog ljeta forsirao naslove da su prije 40 godina objavili svoj kultni prvijenac Killing Is My Business… and Business Is Good!, pa smo se nekako potajno nadali da čujemo i više od jedne pjesme sa ovog izdanja tokom predstojeće turneje. A onda je kao grom iz vedra neba uslijedila objava da početkom 2026. bend objavljuje novi album i najavljuje oproštajnu turneju, pa nam je bio drago što ćemo ih gledati u Istanbulu. Mjeseci su prolazili, ali novosti o koncertu nije bilo. Naš turski prijatelj Taylan, sa kojim smo bili noć prije na festivalu nam je rekao da i domaći fanovi čekaju satnicu i da se priča kako će koncert otvoriti Marty Friedmen sa svojim bendom. Malo smo se začudili kada smo čuli, jer nije bilo obavijesti, a Marty je bio član objektivno najbolje postave ikad početkom i sredinom ’90-ih. Tek sutradan nam je stigla obavijest kada se otvaraju kapije i kada je planiran Megadethov početak, ali i da je Marty Friedman sa bendom predgrupa.
More metalaca: kolona od Bešiktaša do Marmare
Pisali smo kako smo na Bosphorus Metal Festu očekivali ipak, malo veću posjetu, ali ono što smo vidjeli prije ovog koncerta nam je potvrdilo da u Istanbulu i ostatku Turske itekako ima metalaca. Čim smo prošli iza Bešiktaševog stadiona i krenuli prema Parku, kolona ljudi protezala od ulaza u Kucukciftlik pa sve do same obale Mramornog mora. Malo smo se napravili ludi, pa smo neofirno uletjeli u kolonu, ali na njenom početku i poslije nekoliko minuta ušli, ne da gledamo Martya, već da nađemo sebi što bolju poziciju.
Prije samog koncerta, moram opisati i šta nas je iznerviralo. Na ulazu smo svi dobili kartice sa kodovima koji se trebaju aktivirati. Ispostavit će se da se kod aktivira i da sve plaćate svojom turskom karticom sa koje se skidaju sredstva, jer kešom apsolunto nije bilo moguće kupiti ni hranu, ni piće ni merch. Iako je ovo poznata praksa na festivalima elektronske muzike, rijetkost je na metal koncertima, pa je ovo veliki minus organizatoru jer smo vidjeli još strangera osim nas koji nisu imali turske kartice i samim tim su ostali bez mogućnosti da bilo šta kupe. Morali smo moliti tursku metal bratiju da im damo novac koji će se skinuti sa njihovih kartica da oni za nas kupe majice i vodu.
Marty Friedman je svirao već kada smo ušli na koncert. Sa sobom u bendu ima troje Japanaca i sviraju samo instrumentale. Ko god se nadao da bi Marty mogao odsvirati nešto iz Megadethove ere, pravario se. Po meni, njegov nastup ni po čemu nije bio specifičan, još kad nam je Rovčo rekao da je davno, davno sa njim čitao intervju kada je otišao iz Megadetha i rekao kako ga metal više ne zanima, sve mi je bilo jasno. Ali turskim fanovima se to svidjelo.
20 minuta tišine prije oluje
Megadethov nastup je kasnio cijelih 20 minuta, što je iznenađujuće. Zastava sa logom benda je postavljena čim je predgrupa otišla sa stagea, dok su za to vrijeme sa razglasa prašili Judas Priest, Rainbow, Saxon. Rovčo je to iskoristio da nam priča kako se nada da će konačno u Megadethu uživati kako treba i nastavlja da ih je prvi put u Zagrebu gledao 2011. sa Slayerom kada je, po njemu, razglas bio katastrofa i drugi put godinu kasnije u Zadru, kada je na polovini prekinut nastup jer je slovom i brojem pet fanova benda W.A.S. P. bacalo plastične čaše i flaše na stage, nezadovoljni što njihov bend, iako je trebao, neće svirati.
Nakon 20-ak minuta kašnjenja, gasi se muzika, gase se svjetla na stagu, vrisak publike nije ni pušten iz grla kako treba, a počeo je Wake Up Dead, pjesma koja otvara njihov drugi album Peace Sells… but Who’s Buying? Delirijum je počeo. Bend nastavlja sa In My Darkest Hour, koja je davno posvećena bivšem Mustaynovom kolegi Clifu Burtonu, stradalom u saobraćajnoj nesreći prije skoro tri decenije, a obojica su skupa jedan period svirali u Metallici.
Vrisak publike je na pola pušten iz grla kada kreće neizostavna Hangar 18 sa po mnogima najboljeg albuma Rust in Peace. Kako nas bend bombarduje rifovima i solažama, tako i publika gromoglasno odgovara: ME GA DETH, ME GA DETH! Da ne bude zabune, skandiranje nije bilo samo između pjesama, nego usred izvođenja.
Poslije furioznog starta, bend se za par sekundi povlači sa stage i vraća sa pjesmama srednjeg tempa Dread and the Fugitive Mind, Skin o’ My Teeth, Angry Again i Sweating Bullets. Zanimljivo je da nije bilo bisa. Svjetlo bi se gasilo poslije 2-3 pjesme, bend bi odlazio za kratko i vraćao i nastavljao u killer tempu. Čuli smo i Dystopiu, We’ll Be Beck kao jedinu sa zadnjeg albuma, nemilosrdnu Tornado od Souls, Countdown to Extinction, She Wolf, pa i slobodnu mogu reći melanholičnu Trust koja odskače od svih Megadethovih pjesama, a koji su turski fanovi otpjevali od početka do kraja.
Kada je počela Symphony of Destruction sa ne samo rifom koji je obilježio bend, več i metal scenu i koji ste morali negdje čuti sve i da ne slušate ovu vrstu muzike publika je nastavila: ME GA DETH, ME GA DETH. Rovčo kaže da je rif ove pjesme bio i u najavnoj špici radio emisije The Aebyss kada se davno, davno svake nedelje od 23. sata emitovala na ISV rock radiju. Da ne bude da su zapostavili prvi album objavljen prije 40 godina čuli smo Mechanix, pjesmu koju je Dave napisao dok je bio u Metallici, a koju će ovi poslije malo produžiti i promjeniti joj ime u Four Horseman. Ide još Peace Sells i za kraj naravno Holy Wars… The Punishment Due. Bend baca trzalice i palice u publiku, grle se i poklanjaju istanbulskoj publici i odlaze sa stage.
Daveov glas kroz godine: tiši, ali oštriji nego ikad na gitari
Kako su mi pričali, Davea nikad nije nešto posebno služio vokal u live nastupima, koje su prema pričama, ranije krasili mrmljanje. Tako je bilo i sad. Treba imati u vidu da je Dave imao rak grla i kada priča između pjesama zaista se morate napregnuti da ga razumijete koliko je tih. Ali zato gitaru razvaljuje, ali je i fizički aktivan i pokretan te kompletan bend ima energiju koju publika itetakako prihvati i istom mjerom uzvrati. A kad smo kod publike, bili smo pa skoro i jedni koji nismo imali Megadeth majice. Pored nas su bili još neki Turci u majama Kreatora i Motorheada, ali je po godinama sastav publike bio šarolik.
Ukoliko vam se ukaže prilika da u 2026. gledate Megadeth na njihovoj oproštajnoj turneji – iskoristite je. Megadeth je četiri decenije u vrhu metala i mnogi i dan danas ih posmatraju kroz njihovo prijašnje rivlastvo sa Metallicom, bivšim Daveovim bendom, ali je subjektivno mišljene (objektivno ćemo sada ostaviti po strani) da je bolji gitarista i muzičar od svojih bivših kolega. Dave je obećao da će se vratiti u Istabul naredne godine. A prošle je obećao da će doći ove godine, što je i ispunio.
S obzirom na to da sam ispucala sve planirane dane godišnjeg odmora, jer se mora par dana i prenijeti u 2026, dok kujemo planove koncerata za narednu godinu ovim tekstom se pozdravljam uz zahvalnost svakom pojedincu koji je pročitao barem dio naših metal putešestvija.
Ostajte mi dobro i zdravo uz Megadeth i naravno kultne stihove Tornado of Souls:
But now I’m safe in the eye of the tornado
I can’t replace the lies, that let a 1000 days go
No more living trapped inside, in her way I’ll surely die
In the eye of the tornado, blow me away.
o autorici teksta
Dženita Kaliman, diplomirana pravnica i HR Operation Specialist. Odrasla u opkoljenom Sarajevu, a danas s posebnim guštom ide na koncerte o kojima je pohađajući Prvu gimnaziju i provodeći dane u Ćumezu kod Mine i Saketa, Rok Teatru i Slogi/Gaudeamusu mogla samo sanjati, pokušavajući nadoknaditi propušteno.