Ovo je priča o najneobičnija i najposebnija 24 sata u Maroku

Datum objave
18/11/2021
tekst i fotografije
Besima Svraka

Na današnji dan, 2019. Ervin, moj partner/kolega i ja, smo bili u Marrakechu. Nekoliko mjeseci ranije smo razmišljali da otputujemo negdje u novembru, bližio se moj rođendan, a i putovalo nam se negdje. Gledali smo letove preko Budimpešte i Berlina i na listama se pojavio Marrakech. I već sljedeći tren smo bookirali let, koji se pretvorio u malu putnu avanturu.

Trebali smo letjeti WizzAirom iz Sarajeva za Budimpeštu, tamo biti dva dana, zatim u Berlin u kojem smo trebali odsjesti jedan dan i onda iz Berlina Raynair kompanijom za Marrakech. Kad smo složili sve, s obzirom na to da uvijek putujemo sa samo dva ruksaka, dvije povratne karte za sve gradove iznosile su oko 400 KM. A, prije svega, trebali smo i do Zagreba po vizu.

Zašto pišem o ovom putovanju koje se desilo prije dvije godine razlog je fotografija koja mi je iskočila na društvenim mrežama kao memory.

riad Dar Anne, Fez / foto Besima Svraka

Probudila sam se, napravila čaj, sjela za laptop. Vani sivo, kažu snijeg će uskoro. Preletjela sam preko info portala, red Dodika, red korona virusa, Pjanić i onda mi je iskočila fotografija – trg Jemma el-Fna. U želji da se podsjetim tog putovanja, prelistala sam i ostale fotografije. I pojavila se najposebnija od svih. Podne u Fezu. Naša ljubazna ugostiteljica nas je nakon božanstvenog doručka uputila na krov riada Dar Anne, očistila je stolice od kiše koja je padala noć prije i napravila nam čaj od mente. Desetine ezana se oglasilo. Sjedili smo, slušali poziv na molitvu i upijali sunce. Upijali Fez.

I onda sam se sjetila šta je sve predhodilo ovoj fotografiji. Nasmijala sam se.

 

Tanneire potraga ili kako smo platili ‘turističku uslugu’

S obzirom na to da nam je ovo bila prva posjeta Maroku, nismo znali nikoga tamo, držali smo se uglavnom turističkih mjesta koje bi nam preporučio Google. Imali smo dvanaest dana. Plan je bio da budemo prvo u Marrakechu, zatim da idemo u Fez, iz Feza jedan dan autobusom na ručak u Chefchaouen, iz Feza za Casablanku, iz Casablanke ponovo u Marrakech. Zatim nazad, Berlin, pa Budmpešta, Sarajevo.

U Marrakechu su nezaobilazne stanice medina i souk, Ali Ben Youssef medresa, Jardin Majorelle, Yves Saint Laurent muzej, El Badi Palace, vodopad Ouzou, trg Jemma el-Fna… i Tanneire, kožara. Najviše smo vremena provodili u medinama, privlačile su nas drevne ulice, tržnice sa začinima, dimom i prašinom, poslovni objekti i kuće koje pričaju priču o hiljadu godina urbanog razvoja na zapadnom rubu islamskog svijeta.

medina, Fes / foto FBL

Taj dan smo se odjavili iz hotela, otišli do željezničke stanice da kupimo karte za Fez (nismo ih mogli online kupiti, nismo znali da se moraju najmanje 24 sata prije rezervisati). Kupili smo karte za 19h, odlučili smo putovati navečer, jer je od Marrakecha do Feza trebalo oko 6 i pol sati. Nikako nismo htjeli potrošiti jedan sunčan dan u vozu.

karte za Fes / foto FBL

Rezrevisali smo Dar Anne riad u Fezu i javili im da stižemo oko 2 ujutru. Na mapi je pisalo da je od željezničke stanice naš smještaj udalje oko pola sata pješke. Ljubazna gospođa nam je rekla da nema problema, da nas očekuje.

Bilo je oko podne u Marakešu. Imali smo još 7 sati do putovanja za Fez. Skitali smo medinom, otišli smo do barber shopa, ručali, vidjeli medresu i ja sam imala ideju da taj dan svratimo i do kožare. Kožare postoje od osnivanja medine i željela sam vidjeti i njih.

Marrakech, medina, barber shop / foto FBL

Mapa nam je rekla da se kožare nalaze u sjevernom dijelu medine u četvrti Bab Debbagh. Međutim, kružili smo, mapa nas je ‘vozala’, jednostavno ih nikako nismo mogli pronaći. U tom trenutku se pojavljuje dečko, možda 18-20 godina, kaže da nam može pomoći, da će nas odvesti do kožare. Ervin je skeptičan i kaže da ne trebamo ići s njim, a ja tvrdoglava, iako sam upozorena o ‘lažnim vodičima’ na forumima koje sam čitala prije nego smo stigli u Maroko, pristajem na to. Kažem mu da nećemo imati predrasude i da moramo vjerovati ljudima. I krenemo za njim.

Medina / Marrakech / foto FBL

Provlačimo se uličicama hodajući iza njega, Ervin mi još jednom govori kako nismo trebali pristati na ovo. Nakon nekoliko ulica srećemo još jednog dečka, dječaka zapravo, možda 14 godina koji kaže na savršenom engleskom kako će on biti naš vodič. Ja, iako iznenađena novim ‘vodičem’, i dalje pristajem na sve to, Ervin me samo pogledao, ali smo nastavili hodati sad za njim. Jedna ulica, druga, treća, četvrta… Ubrzo shvatamo kako smo daleko od željezničke stanice i sad i ja posustajem. Međutim, ubrzo se ukazuje kožara. Značajno sam pogledala Ervina, bila sam u pravu, treba imati malo vjere u ljude.

kožara sa kraja 11. vijeka, Marrakech / foto FBL

Pitam našeg vodiča zašto nije u školi, bio je radni dan, nešto je promljmljao. Vidim da mu je neugodno, pa da skrenem s teme, pitam ga kakva su pravila za ulaske u vjerske objekte, pročitala sam negdje da ne možeš ući niti u jednu džamiju u Maroku, ako nisi musliman. To nam potvrđuje, a nas dvoje u želji da ipak vidimo neke od moćnih arhitektonskih zdanja kažemo kako jesmo muslimani. Dječak nas pogleda s nevjericom, pred njim je stajala žena kratke kose, tetovirana i visoki plavi muškarac, svijetlih očiju. Kaže kako nikad nije vidio muslimana sa plavim očima.

Ulazimo u kožaru. Zapahnuo nas je neugodan miris (prilikom tretmana se koristi i golublji izmet), impresionirani muškarcima kako rade koristeći tehnike iz predindustrijskog doba, pokušavaš ga ignorisati. Naš vodič nam priča kako se koža prvo odvaja, zatim namače u bačvama napunjene živim vapnom i vodom. Prije su se bojile knom i šafranom, sad su prirodne boje zamijenjene umjetnim.

kožara, Marrakech / foto FBL
kožara, Marrakech / foto FBL

Nakon obilaska procesa pravljenja naš vodič nas vodi do prodavnice kožne galanterije. Kako nismo bili zainteresirani za kupovinu bilo čega, iz pristojnosti smo se zadržali 5 minuta i izašli smo. Ispred nas je opet dočekao naš vodič, koji nam sad traži da platimo za uslugu, kaže kako ćemo tako podržati radnike zaposlene u kožari. Ervin mu daje 20 dirhama (oko 10KM), ali on i dalje insistira, priča, sad već nešto na arapskom. Gledam na sat, bilo je 18h, trebali smo stići na voz. Ervin mu daje 100 dirhama i sad on mene upućuje ‘bio sam u pravu’ pogled. Naš vodič zadovoljan napojnicom pita treba li nam pomoći da izađemo iz medine, kažemo da ne treba i ubrzanim korakom krećemo prema izlazu.

medina, Marrakech / foto FBL

Usput srećemo prvog dečka, ovaj put je na motoru i pita nas koliko smo dali vodiču, rekli smo mu koliko, počeo je nešto vikati i odjurio na motoru. Pretpostavili smo da mu je naš vodič rekao drugačije. Smijali smo se i njima, ali i sebi.

Na izlasku iz medine prolazimo kroz pijacu s voćem i kupujemo nekoliko banana i nar. Ljubazni prodavač uzima nož, napravi nekoliko poteza na naru i otvara ga kao cvijet. Zadivljeni vještinom, pitamo ga da nam pokaže još jednom.

Na željezničku stanicu stižemo u 18:45. Smjestili smo se i krenuli za Fez.

foto FBL
željeznička stanica, Marrakech / foto FBL

 

 

Svatovi (ne naši) u 2:00 ujutru

U vožnji šest i pol sati na relaciji Marrakech – Fez smo gledali serije koje smo pripremili na mobitelima da bismo ‘ubili’ vrijeme, ali uglavnom smo posmatrali ljude. Ne znam kad sam zaspala, Ervin me probudio, stigli smo. Bilo je pola 2 ujutru, ne znamo da li ćemo uzeti taksi ili ćemo prošetati do smještaja.

Na izlazu iz željezničke stanice nas dočekuje mrak i dvadesetak taksista koji insistiraju da krenemo s njima. U želji da zarade nešto, bili su malo navalentni i dosadni, odbijamo ih i krećemo pješke do smještaja. Mapa nas vodi kroz mračniju uličicu. Ervin me čvrsto drži za ruku i hodamo. Pored nas dva taksi vozila mile, zovu nas da nas povezu, odbijamo.

Iz mračne ulice izlazimo na široku osvjetljenu ulicu. Nema nikoga, samo iznad nas jako svijetle lampice, okitili su grad, 18.novembra se slavio Dan nezavisnosti Maroka. Ubrzo nam se pridružuje neko mače, trčkara za nama u gluho doba noći i mjauče. Sa ulice ga prebacujemo na livadu, ali ono ne odustaje. Nemamo nikakvu hranu za njega.

zlatna vrata kraljevske palače u Fesu uslikana dan poslije / foto FBL

Okupirani mačetom nismo ni shvatili da smo se našli na trgu ispred kraljevske palače sa velikim zlatnim kapijama. Mapa nas je vodila pored trga i palače. Odjednom nam prilazi vojnik, čuvar, pita na francuskom gdje smo krenuli. Kažem mu, isto na francuskom (ipak nisam sve zaboravila što sam učila u srednjoj školi), da imamo smještaj u riadu Dar Anne u medini. Kaže nam da slobodno prođemo preko trga. Neko olakšanje, odjednom je ruksak na leđima postao mnogo lakši. Srećemo još jednog vojnika, kažem: Bonsoir!, Ervin ponavlja za mnom dok blejimo u zlatna vrata palače. I odjednom nerealan prizor. Na trg dolaze svatovi, njih možda dvadesetak, mlada i mladoženja prilaze kapijama, hvataju se za ručke i slikaju se pored. Totalno zbunjeni nastavljamo preko trga, nije nam jasno otkud svatovi u 2:00 ujutro. Ni šta se dešava.

Sa upitnikom iznad glave ubrzo silazimo sa trga i ulazimo u novu ulicu, tu je isto neka pijaca, opet ulazimo u neki mračni dio, pa u medinu. Ulice u medini su uske pa hodamo jedno za drugim. Pratimo plavu strelicu koja pokazuje u pravcu našeg smještaja.  Jedna ulica, druga, treća, četvrta.. i dolazimo do kraja, slijepa ulica. Ispred nas su mala drvena vrata iznad kojih piše Dar Anne. Tu smo. Još jedno olakšanje!
Dar Anne / foto FBL
Kucamo. Nakon nekoliko minuta ženski glas nam kaže da sačekamo. I na vratima se pojavljuje milo lice naše ugostiteljice, koja pokriva glavu maramom. Probudili smo je, naravno. Smjestila nas je u sobu.

 Ezani i čaj na terasi

Iscrpljeni od avanture spavali smo do 11h. Probudila sam se gladna i prvo pomislila kako smo preskočili doručak. Međutim, naša domaćica kad je vidjela da smo budni, pripremila nam je doručak. Napravila je iznimku zbog nas, jer smo kasno došli. Nakon doručka nam je rekla da možemo na terasu na krovu riada.
doručak / Der Anne riad / foto FBL
vlasnik Der Anne riada / foto FBL

Pili smo čaj na terasi, slušali ezane i pokušavali sabrati sve emocije i pitali se šta li će nam još zanimljivog donijeti Maroko. Nakon ezana čuo se klavir, vlasnik riada je svirao neku poznatu melodiju. Nisam se mogla sjetiti koju. Razmišljala sam o svemu šta se izdešavalo.

Bila su to sve samo ne obična 24 sata u Maroku. Bila su to najposebnija 24 sata. Često sam ih zadnje dvije godine uz smijeh prepričavala prijateljima, a današnji tmruni dan i ta fotografija sunčanog dana u Fezu su me natjerali da ih podijelim sad i s vama.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Woven City: Toyota gradi prototip grada budućnosti u podnožuju planine Fuji