Ovo je priča o najneobičnija i najposebnija 24 sata u Maroku

Na današnji dan, 2019. Ervin, moj partner/kolega i ja, smo bili u Marrakechu. Nekoliko mjeseci ranije smo razmišljali da otputujemo negdje u novembru, bližio se moj rođendan, a i putovalo nam se negdje. Gledali smo letove preko Budimpešte i Berlina i na listama se pojavio Marrakech. I već sljedeći tren smo bookirali let, koji se pretvorio u malu putnu avanturu.

Trebali smo letjeti WizzAirom iz Sarajeva za Budimpeštu, tamo biti dva dana, zatim u Berlin u kojem smo trebali odsjesti jedan dan i onda iz Berlina Raynair kompanijom za Marrakech. Kad smo složili sve, s obzirom na to da uvijek putujemo sa samo dva ruksaka, dvije povratne karte za sve gradove iznosile su oko 400 KM. A, prije svega, trebali smo i do Zagreba po vizu.

Zašto pišem o ovom putovanju koje se desilo prije dvije godine razlog je fotografija koja mi je iskočila na društvenim mrežama kao memory.

Probudila sam se, napravila čaj, sjela za laptop. Vani sivo, kažu snijeg će uskoro. Preletjela sam preko info portala, red Dodika, red korona virusa, Pjanić i onda mi je iskočila fotografija – trg Jemma el-Fna. U želji da se podsjetim tog putovanja, prelistala sam i ostale fotografije. I pojavila se najposebnija od svih. Podne u Fezu. Naša ljubazna ugostiteljica nas je nakon božanstvenog doručka uputila na krov riada Dar Anne, očistila je stolice od kiše koja je padala noć prije i napravila nam čaj od mente. Desetine ezana se oglasilo. Sjedili smo, slušali poziv na molitvu i upijali sunce. Upijali Fez.

I onda sam se sjetila šta je sve predhodilo ovoj fotografiji. Nasmijala sam se.

Tanneire potraga ili kako smo platili ‘turističku uslugu’

S obzirom na to da nam je ovo bila prva posjeta Maroku, nismo znali nikoga tamo, držali smo se uglavnom turističkih mjesta koje bi nam preporučio Google. Imali smo dvanaest dana. Plan je bio da budemo prvo u Marrakechu, zatim da idemo u Fez, iz Feza jedan dan autobusom na ručak u Chefchaouen, iz Feza za Casablanku, iz Casablanke ponovo u Marrakech. Zatim nazad, Berlin, pa Budmpešta, Sarajevo.

U Marrakechu su nezaobilazne stanice medina i souk, Ali Ben Youssef medresa, Jardin Majorelle, Yves Saint Laurent muzej, El Badi Palace, vodopad Ouzou, trg Jemma el-Fna… i Tanneire, kožara. Najviše smo vremena provodili u medinama, privlačile su nas drevne ulice, tržnice sa začinima, dimom i prašinom, poslovni objekti i kuće koje pričaju priču o hiljadu godina urbanog razvoja na zapadnom rubu islamskog svijeta.

Taj dan smo se odjavili iz hotela, otišli do željezničke stanice da kupimo karte za Fez (nismo ih mogli online kupiti, nismo znali da se moraju najmanje 24 sata prije rezervisati). Kupili smo karte za 19h, odlučili smo putovati navečer, jer je od Marrakecha do Feza trebalo oko 6 i pol sati. Nikako nismo htjeli potrošiti jedan sunčan dan u vozu.

Rezrevisali smo Dar Anne riad u Fezu i javili im da stižemo oko 2 ujutru. Na mapi je pisalo da je od željezničke stanice naš smještaj udalje oko pola sata pješke. Ljubazna gospođa nam je rekla da nema problema, da nas očekuje.

Bilo je oko podne u Marakešu. Imali smo još 7 sati do putovanja za Fez. Skitali smo medinom, otišli smo do barber shopa, ručali, vidjeli medresu i ja sam imala ideju da taj dan svratimo i do kožare. Kožare postoje od osnivanja medine i željela sam vidjeti i njih.

Mapa nam je rekla da se kožare nalaze u sjevernom dijelu medine u četvrti Bab Debbagh. Međutim, kružili smo, mapa nas je ‘vozala’, jednostavno ih nikako nismo mogli pronaći. U tom trenutku se pojavljuje dečko, možda 18-20 godina, kaže da nam može pomoći, da će nas odvesti do kožare. Ervin je skeptičan i kaže da ne trebamo ići s njim, a ja tvrdoglava, iako sam upozorena o ‘lažnim vodičima’ na forumima koje sam čitala prije nego smo stigli u Maroko, pristajem na to. Kažem mu da nećemo imati predrasude i da moramo vjerovati ljudima. I krenemo za njim.

Provlačimo se uličicama hodajući iza njega, Ervin mi još jednom govori kako nismo trebali pristati na ovo. Nakon nekoliko ulica srećemo još jednog dečka, dječaka zapravo, možda 14 godina koji kaže na savršenom engleskom kako će on biti naš vodič. Ja, iako iznenađena novim ‘vodičem’, i dalje pristajem na sve to, Ervin me samo pogledao, ali smo nastavili hodati sad za njim. Jedna ulica, druga, treća, četvrta… Ubrzo shvatamo kako smo daleko od željezničke stanice i sad i ja posustajem. Međutim, ubrzo se ukazuje kožara. Značajno sam pogledala Ervina, bila sam u pravu, treba imati malo vjere u ljude.

Pitam našeg vodiča zašto nije u školi, bio je radni dan, nešto je promljmljao. Vidim da mu je neugodno, pa da skrenem s teme, pitam ga kakva su pravila za ulaske u vjerske objekte, pročitala sam negdje da ne možeš ući niti u jednu džamiju u Maroku, ako nisi musliman. To nam potvrđuje, a nas dvoje u želji da ipak vidimo neke od moćnih arhitektonskih zdanja kažemo kako jesmo muslimani. Dječak nas pogleda s nevjericom, pred njim je stajala žena kratke kose, tetovirana i visoki plavi muškarac, svijetlih očiju. Kaže kako nikad nije vidio muslimana sa plavim očima.

Ulazimo u kožaru. Zapahnuo nas je neugodan miris (prilikom tretmana se koristi i golublji izmet), impresionirani muškarcima kako rade koristeći tehnike iz predindustrijskog doba, pokušavaš ga ignorisati. Naš vodič nam priča kako se koža prvo odvaja, zatim namače u bačvama napunjene živim vapnom i vodom. Prije su se bojile knom i šafranom, sad su prirodne boje zamijenjene umjetnim.

Nakon obilaska procesa pravljenja naš vodič nas vodi do prodavnice kožne galanterije. Kako nismo bili zainteresirani za kupovinu bilo čega, iz pristojnosti smo se zadržali 5 minuta i izašli smo. Ispred nas je opet dočekao naš vodič, koji nam sad traži da platimo za uslugu, kaže kako ćemo tako podržati radnike zaposlene u kožari. Ervin mu daje 20 dirhama (oko 10KM), ali on i dalje insistira, priča, sad već nešto na arapskom. Gledam na sat, bilo je 18h, trebali smo stići na voz. Ervin mu daje 100 dirhama (oko 50 KM) i sad on mene upućuje ‘bio sam u pravu’ pogled. Naš vodič zadovoljan napojnicom pita treba li nam pomoći da izađemo iz medine, kažemo da ne treba i ubrzanim korakom krećemo prema izlazu.

Usput srećemo prvog dečka, ovaj put je na motoru i pita nas koliko smo dali vodiču, rekli smo mu koliko, počeo je nešto vikati i odjurio na motoru. Pretpostavili smo da mu je naš vodič rekao drugačije. Smijali smo se i njima, ali i sebi.

Na izlasku iz medine prolazimo kroz pijacu s voćem i kupujemo nekoliko banana i nar. Ljubazni prodavač uzima nož, napravi nekoliko poteza na naru i otvara ga kao cvijet. Zadivljeni vještinom, pitamo ga da nam pokaže još jednom.

Na željezničku stanicu stižemo u 18:45. Smjestili smo se i krenuli za Fez.

Svatovi (ne naši) u 2:00 ujutru

Okupirani mačetom nismo ni shvatili da smo se našli na trgu ispred kraljevske palače sa velikim zlatnim kapijama. Mapa nas je vodila pored trga i palače. Odjednom nam prilazi vojnik, čuvar, pita na francuskom gdje smo krenuli. Kažem mu, isto na francuskom (ipak nisam sve zaboravila što sam učila u srednjoj školi), da imamo smještaj u riadu Dar Anne u medini. Kaže nam da slobodno prođemo preko trga. Neko olakšanje, odjednom je ruksak na leđima postao mnogo lakši. Srećemo još jednog vojnika, kažem: Bonsoir!, Ervin ponavlja za mnom dok blejimo u zlatna vrata palače. I odjednom nerealan prizor. Na trg dolaze svatovi, njih možda dvadesetak, mlada i mladoženja prilaze kapijama, hvataju se za ručke i slikaju se pored. Totalno zbunjeni nastavljamo preko trga, nije nam jasno otkud svatovi u 2:00 ujutro. Ni šta se dešava.

 Ezani i čaj na terasi

Pili smo čaj na terasi, slušali ezane i pokušavali sabrati sve emocije i pitali se šta li će nam još zanimljivog donijeti Maroko. Nakon ezana čuo se klavir, vlasnik riada je svirao neku poznatu melodiju. Nisam se mogla sjetiti koju. Razmišljala sam o svemu šta se desilo noć prije.

Bila su to sve samo ne obična 24 sata u Maroku. Bila su to najposebnija 24 sata. Često sam ih zadnje dvije godine uz smijeh prepričavala prijateljima, a današnji tmruni dan i ta fotografija sunčanog dana u Fezu su me natjerali da ih podijelim sad i s vama.