Pogledali smo film MAJKA rediteljice Teone Strugar Mitevske: Majka Tereza od krvi i mesa

Sinoć je u okviru Internacionalnog filmskog festivala Mannheim-Heidelberg prikazana druga projekcija filma Majka, makedonske rediteljice Teone Strugar Mitevske. Nakon projekcije, publika je imala priliku razgovarati sa rediteljicom.

Inspiraciju za film Mitevska crpi i iz vlastitog dokumentarnog filma, koji kako ističe rediteljica film Majka nastavlja i produbljuje. Scenarij filma zajednički su razvijali Mitevska, bosanskohercegovačka scenaristica Elma Tataragić i makedonski pisac Goce Smilevski. Ovo je četvrta saradnja Mitevske i Tataragić, koja je prethodno rezultirala filmovima Dan koji nije imao ime (2017), Bog postoji, njeno ime je Petrunija (2019) i Najsretniji čovjek na svijetu (2022).

Nakon što su njeni raniji filmovi duboko istraživali političke i društvene posljedice postjugoslavenskog prostora, često kroz prizmu ženskih iskustava, Mitevska se sada okreće globalnoj ikoni, Majci Terezi.

Glavnu ulogu tumači švedska glumica Noomi Rapace, poznata po snažnim i intenzivnim likovima. U filmu se pojavljuju i Sylvia Hoeks, Nikola Ristanovski te Labina Mitevska, koja je ujedno i glavna producentica projekta.

Film je rezultat međunarodne koprodukcije između Belgije, Sjeverne Makedonije, Švedske, Danske i Bosne i Hercegovine, s bosanskohercegovačkim producentima Amrom Bakšić Čamo i Adisom Đapom iz SCCA/pro.ba. Film je svjetsku premijeru imao u programu Horizons na Venecijanskom filmskom festivalu.

Sedam dana odluke

Radnja je smještena u Kalkuti 1948. godine, kada Tereza nestrpljivo čeka odobrenje Pape Pija XII da napusti red sestara Loreto i osnuje vlastiti red. Film prikazuje njenih sedam dana prije nego što dobije oprost i odobrenje. Struktura filma se oslanja na odbrojavanje tih sedam dana, dramaturški trik koji unosi napetost i ritam u priču, ističući svaki korak ka neizbježnom preokretu. Svaki dan nosi očekivanje i stres, dok publika iščekuje šta će se desiti. Baš kao što je i svijet u Bibliji stvoren za 7 dana.

Sveštenik u samostanu, otac Friedrich (Ristanovski), ne želi da ona ode, uvjeren da niko ne može nadomjestiti njenu posvećenost siromašnima. Tereza ima kandidatkinju na umu, svoju blisku povjerenicu, sestru Agnieszku (Hoeks). Međutim, šokantna tajna Agnieszke, da je trudna, stavlja Terezu pred nemoguću moralnu dilemu: kako osigurati budućnost svog sna, a istovremeno sačuvati povjerenicu?

Film balansira između lične i moralne drame, dok Rapace i Hoeks pružaju performanse koje film čine impresivnim. Majka je višeslojni, provokativni portret žene čija svetost nikada nije bila jednostavna, ni u njenom životu ni u pamćenju svijeta.

Moralni konflikti i unutrašnja borba

Nazvati Majku biografskim filmom u tradicionalnom smislu bilo bi netačno, iako se čini da upravo tih sedam dana oblikuje njen život. Film ipak nudi dubok uvid u karakter Majke Tereze, iako priča nije formalno autorizovana. Film detaljno istražuje pedagoške i moralne dileme Majke Tereze, kao predstojnica škole, Teresa balansira između strogosti i dobrote, ali njezin autoritet dolazi u pitanje kada se suoči s neočekivanom krizom. Kada Agnieszka posjeti lokalnog indijskog ljekara. Dr. Komara (Akshay Kapoor) kako bi se raspitala o abortusu, Tereza predvidljivo gubi kontrolu i zaključava je u sobi, objašnjavajući ostalim sestrama da ima stomačne tegobe.

Mitevska prikazuje Majku Terezu kao duboko konfliktu ženu, posvećenu svom radu i sopstvenom pobožnom skupu pravila, ali istovremeno spremnu da savije ta pravila kako bi ostvarila ono što smatra nužnim. Film ostavlja utisak ambiciozne i, po potrebi, manipulativne osobe, ali i žene sposobne za veliku ljubav i poštovanje prema onima do kojih joj je stalo. Njezina prva reakcija na Agnieszkinu trudnoću i pitanje Kako si mi ovo mogla učiniti? otkriva složenost lika žene koja je oduvijek bila stavljena na pijedestal. U jednoj sceni, dok razgovara na telefon u kući Dr. Kumara, Tereza se zadrži pred ogledalom i odmjeri vlastito lice, pokazujući trenutak introspektivne taštine.

Dnevnik Marije Tereze kao izvor

Prikupljanje materijala za film započelo je još tokom Mitevskina dokumentarnog filma.

– Imala sam sreću upoznati posljednjih pet sestara koje su bile uz nju dok je pokretala svoj red. Dok smo radili intervjue, pričale su nam sve onako kako se zaista događalo, od pomicanja namještaja, preko korištenja mašine za računanje, do telefonskih poziva kod madam Kumar koji su rezultirali visokim računima. Provela sam i mnogo vremena u Kalkuti s sestrama, pokušavajući razumjeti taj svijet koji je istovremeno predivan i zastrašujući.

Najvredniji izvor bila su istraživanja u ličnom dnevniku Majke Tereze. Sve unutrašnje dileme, koje vidimo u filmu, sumnje u vlastiti identitet, pitanja o Bogu, majčinstvu, taštini i ambicijama, dolaze iz tih zapisa.

– Proces je bio ‘naprijed-nazad’, odlazila bih u Kalkutu, skupljala informacije, stvarala ‘bazene’ materijala i polako razvijala strukturu lika, birajući trenutke koji najbolje prenose ideju i stavljam ih na ekran.

Lik sestre Agnieszke je izmišljen i služi dramaturškoj svrsi.

– Agnieszka gotovo djeluje kao jedna od njenih iluzija, mogla bi postojati ili ne, ali je integralni dio onoga što jeste. Ona je nastavak Majke Tereze, jedan bira jedan put, drugi drugi, i oni su dio jedne cjeline. Film bi mogao postojati i bez tog lika, ali ja ne bih mogla živjeti s takvom odlukom. Važno je govoriti o ‘slonu u sobi’ i suočiti se s njim u skladu s pričom, naglasila je Mitevska.

Lik Agnieszke personificira srž filma, majčinstvo i unutrašnji konflikt. Majka Tereza se propituje: da li biti majka jednom djetetu ili Majka cijelom svijetu? Mitevska kaže kako je upravo ta unutrašnja borba, između ličnih želja i posvećenja misiji, bila ključna za oblikovanje priče i složenog lika Majke Tereze.

Kontroverzne scene

Film ne štedi publiku kada prikazuje svakodnevni život Majke Tereze u Kalkuti, detaljno i gotovo ritualno. Vidimo je dok priprema kuglice od hljeba i hrani siromašne, napaja ih vodom, pomaže porodilji, čisti podove, njeguje ranjenog pacijenta dok on mastrubira i osmjehuje se, istovremeno, ona predaje geografiju djevojčicama u školi i strogo upravlja samostanom, balansirajući autoritet i brigu. Ove scene ističu kontrast između svetosti i sirove, fizičke realnosti njezinog svakodnevnog rada, prikazujući Terezu kao ženu koja nije samo simbol, već aktivna, ponekad brutalno iskrena figura, sposobna za empatiju, ali i nepopustljivost.

Postoje glasine da je njen desetogodišnji radni odnos s ocem Friedrichom možda, u nekom trenutku, prešao u nešto romantično, što Mitevska i nagovještava u sceni kada Majka Tereza priča o svojoj majci. Kamera je na licu Majke Tereze koja leži i ona priča o svojoj majci, kako je njena majka mjesila hljeb i djelila ga siromašnima. Moja majka je uvijek bila dobra, kaže. Fokus je na licu Tereze, a zatim se kamera pomjera u ptičiju perspektivu i vidimo Majku Terezu kako leži na bijeloj ploči, bosonoga, dok pola metra od nje sjedi otac Friedrich. Na trenutak vam nije jasno o čemu se tačno radi, kroz glavu vam prolazi misao: Zar su oni u romantičnoj vezi?! Međutim, brzo nakon toga shvatamo da je to Majka to sanjala.

Muzika i rediteljski pristup

Muzika, često punk-rock, nagovještava Mitevskinu drsku i neposrednu kritiku pobožnosti i crkvenog patrijarhata. O rediteljskom pristupu i muzici u filmu, Teona Strugar Mitevska ističe: Dok sam pisala njen lik i istraživala, ona je za mene bila ženski Robin Hood, odvažna, poput generala, slobodna na svoj način. Punk-rock estetika zapravo preuzima tu ideju o tome ko je ona bila i što je nudila kao mogućnost. Počeli smo od gitare, a onda smo išli dalje i dalje. Nikada mi to nije djelovalo kao odvažan ili lud izbor; osjećalo se kao sastavni dio priče i poruke koju želimo ispričati.

Muzika, prema Mitevskinoj, prati unutrašnju energiju Majke Tereze. Rediteljica naglašava da scena sa ocem Friedrichom i Terezinom frustracijom zbog muške dominacije reflektira i njen bijes i energiju: Tu je postojala određena frustracija i bijes koji smo morali prikazati. Upravo je to bio jedan od pokretača za sve što je uradila, želja da se suprotstavi. Kroz sva istraživanja i svjedočanstva koja smo prikupili, vidjelo se da je ona zaista bila takva. Imala je ogromnu energiju, kretala se kroz život kao da je na baterije, bila nevjerovatno motivisana. Muzika to pojačava i naglašava na ekranu.

Kritike o filmu

Iako film nudi složen i humanizovan portret Majke Tereze, kritičari su primijetili trenutke u kojima Mitevska promašuje cilj. Posebno se ističe halucinatorna noćna scena, gotovo iz horor filma, u kojoj Teresa panično traži dječaka kojeg misli da je vidjela, uz usporene kadrove i pjesmu Lordija Hard Rock Hallelujah. Scena je, po mišljenju nekih, pretjerana i van konteksta. Snovi koji su pretjerano izražajni, teatralni, upadljivi i povremeno bombastične izvedbe naglašavaju operni ton filma, ali ne dodaju naročitu dubinu liku centralne figure. Film uporno pokušava subvertovati javnu sliku Majke Tereze, prikazujući je kao složenu, ponekad neprijatnu osobu, ali kako kažu kritičari, strategija bi bila uspješnija da je Mitevska ponudila oštrije, konkretne ideje pored provokativnog tona. Povremeno ubacivanje hard rock muzike na soundtrack ne zamjenjuje temeljito promišljanje svetice čija ljudskost rijetko dobiva zasluženu pažnju.

Fotografija Virginie Saint‑Martin u Majci koristi svjetlo i sjenu kako bi prikazala Terezu i mističnom i ljudskom. Zlatni tonovi dana u Kalkuti naglašavaju toplinu i humanost, dok tamni kadrovi noću reflektiraju izolaciju i unutrašnju napetost. Međutim, neki kritičari su i tu našli zamjerku, jer ponekad vizualni stil djeluje previše teatralno, posebno uz dramatičnu muziku, ali većinom uspijeva balansirati intimni portret i dinamičan svijet Majke Tereze, dajući filmu vizualnu snagu i tematsku dubinu.

Umjetnička i filozofska vrijednost filma

Ipak, mi želimo istaknuti kako film ima važnu vrijednost. Njegova sposobnost da propituje temeljna pitanja i humanizuje Majku Terezu čini ga veoma značajnim.

– Film izaziva egzistencijalna pitanja i otvara mnoge dileme. Ima snažnu relevantnost jer obrađuje mnoge važne teme za današnji svijet. Nadam se da će, nakon što ljudi pogledaju film, biti podignuti, ohrabreni i inspirisani, na način kako samo to film može učiniti. Film je ambiciozan, ali umjetnost to može postići. Čak i ako reakcije budu negativne, to nije bitno, jer su reakcije često prolazne. Ono što je važno jeste da film ostane u ljudima, šest mjeseci, deset godina kasnije, da ih nadahne. U današnjem svijetu preplavljenom informacijama, ništa ne ostaje s nama osim onoga što kino može sačuvati i prenijeti, kaže Mitevska.

Majka Teone Strugar Mitevske nije klasični biografski film ni hagiografija. Kroz ovih sedam dana film prikazuje Majku Terezu kao lik od krvi i mesa, složenu, buntovnu, ponekad konfliktu, ali istovremeno sposobnu za ogromnu ljubav i posvećenost. Umjesto da ostane na površini svetice ili javnog simbola, Mitevska istražuje unutrašnju borbu, moralne dileme i ljudskost žene koja je postala globalni ikon.

Film je važan jer ruši jednostavne dualitete i otvara prostor za razumijevanje Majke Tereze kao stvarne osobe, sa svim kontradikcijama, snagom i nesavršenostima koje je činile onom što jeste, inspirativnom, ali istinski ljudskom.