Pozorišna kritika: U ime Oca, Sina…

U Kamernom teatru 55 je premijerno izvedena predstava Sin, u režiji Dine Mustafića, a po tekstu francuskog autora Floriana Zellera. Petero glumaca ispričalo nam je priču o porodici, o depresivnom tinejdžeru razapetom između rastavljenih roditelja, o ljudima koji, možda, i ne rade ništa drugo do traže prave riječi.

Dobra predstava je, vjerujem, ona poslije koje imate potrebu razgovarati, postavljati pitanja, raspravljati i analizirati. Poslije onih izuzetnih se može i dugo ćutati, kao nakon molitve, meditacije ili velikog gubitka. Sin je upravo takav komad umjetnosti, poziva vas na dugu šutnju, ali i na oprost, na smijeh i plač. Dino Mustafić je reditelj koji zna da je teatar prostor (i vrijeme) u kojem imate mogućnost, i privilegiju, staviti se u tuđu kožu, dozvoliti da tuđa iskustva postanu vaša. Prostor za empatiju. Prostor u kojem je ljudsko osjećanje uvijek važnije od fabule i pukog redanja događaja i izgovaranja replika. Pričanje priče, i ono kraj vatre, baš kao i ono kraj pospanog djeteta, djeluju magično, a baš takvu magiju stvara glumački ansambl koji predvode Davor Golubović u ulozi sina i Admir Glamočak u ulozi oca. Gledanje predstave, poput čitanje knjiga, omogućava nam da budemo junaci, da u tuđim cipelama osjetimo radost, bol, ljubav, patnju, strah, tugu, usamljenost… A ova predstava nam pruža priliku da budemo, po želji, sinovi, očevi i(li) majke.

U Sinu ćete gledati familiju u kojoj se govori o neprilagođenosti, o tjeskobi, o potrebi za bliskošću, o samokažnjavanju, o samoubistvu i mnogim temama koje gotovo neprestano pratimo na TV ekranima, čitamo na internetskim portalima ili o njima razgovaramo na porodičnim ručkovima. Ipak, valja naglasiti, predstavu Dine Mustafića ne treba iščitavati tek kao površno aktuelnu; on se ne zadovoljava naivnom i lako raskidivom vezom između dnevne štampe i velike literature. Njega zanima ono teatarski aktuelno.

Florian Zeller u svojoj trilogiji, koju čine komadi Sin, Majka i Otac, a Dino Mustafić ih postavlja na scenu Kamernog teatra 55 u ovoj sezoni, u centar smješta porodicu. Jednostavnost, ali i privlačnost njegove dramaturgije, prepoznajemo u nenametljivoj konstrukciji, u dijalozima koji su ogoljeni, u dramskim situacijama koje bodu oči svojom prepoznatljivošću. Njegovi likovi su nam bliski, lako shvatljivi, njegove ideje nisu ništa drugo do milion puta izgovorena poglavlja iz svetih knjiga; o njima znamo sve i ništa.

Stvarnost uredno prati dobru umjetnost. Tako i uz ovu predstavu dolaze sve one loše vijesti koje ovih dana i sedmica do nas dolaze iz Srbije. Neminovno u glavi čujemo sve one savjete, pokušaje uspostavljanja dijagnoze oboljelom društvu, pozive na razgovor, kao preventivni lijek za sve buduće nedaće. Ja više ne želim da se borim, kaže Zellerov junak, sin koji bi se, da ima šansu, opirao i ovom junačkom imenovanju. Davor Golubović, mladi i zanimljivi glumac, ulogu sina ne tumači, već je doživljava; zahvaljujući rediteljskom vođenju on se ne gubi u besmislenim pokušajima traženja motivacije. Njemu je posve jasno da njegov lik i boluje od gubitka motivacije, a da potraga za razlozima, medicinskim ili ljudskim, nikako nije jednostavna. I publika je naprosto stavljena u poziciju svjedoka, onoga koji može učiniti malo ili ništa, baš koliko i sami dramski roditelji. Mediji nas, zatečeni aktuelnim tragedijama, pokušavaju liječiti kao kakvi nadri ljekari, njihova alternativna medicina se sastoji od neprestanog ponavljanja mantre – razgovarajte sa svojom djecom! Florian Zeller, uz veliku pomoć Dine Mustafića, podsjeća nas da je razgovor  ljekovit samo ukoliko znamo prave riječi.

Otac, kojeg tumači Admir Glamočak, u jednom trenutku komentariše vlastito postojanje, i ono dramsko i pozorišno, ali i ono koje izlazi iz tih okvira. Naime, govoreći o ulozi oca, glumac istovremeno progovara i o liku, o suštini predstave, ali i o problemu svake porodice. Glamočak, posebno u scenama koje dijeli sa Sabinom Bambur, igra upečatljivo i krajnje uvjerljivo. Reditelj ih pojedinim scenama postavlja tik uz publiku, izlaže ih mikroskopskim pogledima, lažnoj bliskosti (o kojoj govori ova drama), a gledalac biva smješten u bolničku čekaonicu, izložen neonskom osvjetljenju i strahu od iščekivanja loših vijesti. Izuzetna glumačka igra, koju uz pomenute donose i Džana Pinjo i Amar Selimović, najvažniji je segment ove predstave. Dinu Mustafića ne privlači samo zanat, umijeće dobrih glumaca, već najprije glumačko/ljudska osobnost. Evidentno je da svoje saradnike umije nagovoriti i podučiti da iskoriste i vlastite nedostatke. A imamo ih svi, zar ne? (Ako se ne slažete, onda niste pažljivo gledali predstavu. Ili, da prostite, niste normalni.) Za njega je, baš kako i treba, svaki teatar – dokumentarni.

Teatar povremeno upada u kolotečinu, pa opisujući vlastito postojanje često koristi pogrešne i površne rečenice. Tako voli o sebi govoriti kao o mjestu gdje se postavljaju pitanja. Junak Zellerove drame, malodobni sin, umoran je od toga i od još mnoštva stvari. Ne želim da odgovaram na pitanja, vrišti u jednom trenutku i time upućuje tihi poziv za pomoć, poziv koji, plašim se, tako često ne čujemo.

Adisa Vatreš Selimović je, opet, zaslužna za sjajnu scenografiju i kostim. Boja pepela se ističe, tjera na razmišljanje i one lijene, one koji likovnost ne umiju prepoznati, ali je vide i osjećaju. Zellerovi likovi, zahvaljući scenografskom rješenju, postavljeni su u neku vrstu zatvorskih ćelija, a središnja, u kojoj se skriva sin, biva stiješnjena između narcisoidnih svjetova oca i majke. Autor svoju dramu gradi kako se grade maske, pokrivala koja odgovaraju svakom licu, pa nas to i prestravi jer u svakoj dramskoj situaciji prepoznajemo vlastite strahove. Sin je dirljiva priča o našoj djeci koja se plaše i vlastite sreće, o djeci koja umiju uzeti oružje kako bi se odbranili od samih sebe. Predstava o ljudima koji pokušavaju razgovarati, ali ne znaju kako. Dramska književnost je, to znamo, prepuna ljudi koji ne rade ništa drugo nego razgovaraju, ali im to ne donosi izlječenje, ne donosi mir i radost.

Najstrašnija, najbolnija replika, rečenica koja u sebi nosi iskustva svih grčkih tragedija, ali i našeg postojanja, jeste ona koju sin izgovara pred svojim ocem – Ne mogu da živim. Gledalac u tom trenutku, posve logično, shvata da je najčešći i najveći krivac – roditelj…reditelj?!  Otac, čini se u prvom trenutku, biva shrvan osjećajem krivice, ali mi prepoznajemo strah od odgovornosti, vječno nesnalaženja u ulogama koje sami prihvatamo, koje su nam dodijeljene, koje ne možemo odbaciti.

Radujem se gledanju trilogije, bivanja svjedokom u budućim predstavama Dine Mustafića, pa se kao član porodice, usuđujem priznati da bih ja, da imam kakvu dramaturško-producentsku moć, Zellerove priče poredao drugačije. Prvo bih ispričao Oca, pa Sina… Tako i molitve nalažu, zar ne? A ima u tome i neke druge, skrivene logike, one koju je moguće tražiti u tvrdnji da smrt nasljeđujemo od svoje djece.

Sa predstave Sin, obećavam vam, izaći ćete bez mudrih odgovora, bez novih savjeta, a glumci vas neće podučiti kako odgajati vlastitu djecu, kako živjeti život lišen strahova i boli. Možda vas tek podsjete, a to nije malo, da vam je ovo prvi život, tek.

Zato, ako ste kojim slučajem majka ili otac, nakon što izađete iz pozorišne sale – zagrlite svoje dijete! I ne čekajte reprize, ponavljajte to između obroka, na prazan stomak.