Priča Konjičko rekrativnog centra Pegasos započela je prijateljstvom i udruživanjem snaga dvije djevojke – Senade Pekarić-Muratović koja je sa svojim suprugom jedan od osnivača kluba i osnivačica i predsjednica Udruženja Jahači nade koje se bavi terapijskim jahanjem i Tanje Đozo osnivačicom i predsjednicom Sportsko planinarskog društva No limit. Ujedinile su neke od najljepših aktivnosti kojima se djeca i odrasli mogu baviti – jahanje, planinu, prirodu, skijanje, alpinizam.
– Osnovni cilj Pegasosa je omogućiti djeci i osobama sa poteškoćama u razvoju bavljenje sportom, kroz programe terapijskog jahanja. Kako taj program iziskuje ogromne troškove, a namijenjen je mahom socijalno ugroženim porodicama, osmislile smo brojne sportske i edukativne programe kako bismo finansijski mogli podržati program terapijskog jahanja Jahači nade. I mi, kao i naše kolege iz Centra, smo se odrekle lagodnog života iz ljubavi prema ljudima, životinjama, sportu i prirodi – Senada opuštenog i stabilnog života u Americi u kojoj se školovala i licencirala za instruktora terapijskog jahanja i Equine menadzment, a ja stabilnije budućnosti na nekom „normalnom“ kancelarijkom poslu kao ekonomistica, priča Tanja na početku intervjua za naš portal.
Koliko konja ima u sklopu kluba Pegasos? Imate li omiljenog konja?
Tanja_Pegasos centar trenutno ima devet konja, od kojih su dva u privatnom vlastištvu djevojčica koje su odrasle u Konjičkom klubu Pegasos. Naši konji su mahom autohtonih bosanskih pasmina. Imamo četiri boričke arapske kobile, jednog šarenog bosanko-brdskog konja, jednu mješanku bosanskog brdskog i boričkog arapskog konja, jednog lipicanera, koji nije bosanske pasmine ali jeste sa ovih područja, jednog anglo-arapa uzgojenog u Bjeljini i jednog mađarskog toplokrvog konja. Čini mi se da svi imamo omiljenog konja. Senadi je to definitivno Dona, prva kobila koja je stigla u Pegasos kao vjenčani poklon Senadinog supruga Emina. Meni je to naša najplemenitija i najosjećajnija kobila Al Tara sa kojom sam kroz višesatna jahanja u prirodi i takmičenjima na daljinskim trkama razvila posebnu vezu.
Sjećate li se Vašeg prvog susreta s konjima?
Tanja_Moj prvi susret sa konjima bio je na planini Treskavici kao jako mala, još prije rata. Toga se sjećam samo sa slika, budući da sam imala neke 3-4 godine. Od kada se sjećam svog djetinjstva, sjećam se i ljubavi prema konjima. Znala sam hodati satima, odmah nakon rata, kako bih sa Koševa gdje sam tada stanovala došla na Kobilju glavu, gdje je mama poznavala ljude koji su imali jednog konja. Sate i sate sam sjedila pored njega i samo ga gledala, zamišljajući kako jašem. A onda mi se taj san i ostvario, doduše nekoliko godina poslije.
Senada_Mljekarski konj sa Jarčedola gdje živi moja porodica sa majčine strane. Bilo je to radni, bijeli konj koji je nosio samar sa kojeg su visile aluminijske bukare sa mlijekom. Bila sam toliko mala da se ne sjećam ostalih detalja, ostao je samo urezan osjećaj koji sam imala u tom momentu. Neko čudno mirno uzbuđenje, povjerenje… Sjećam se i mirisa koji mi je od samog početka djelovao poznat i nekako „moj“. Gibanje tog konja dok je koračao starom mahalom je sasvim jasno odaslao poruku da nikada ne želim sići i taj osjećaj nikada nije prestao.
Recite nam više o toj posebnoj vezi između čovjeka i konja?
Senada_Kakvo kompleksno pitanje! Naša civilizacija se ne bi razvijala u istom smijeru niti istim temom da nije bilo konja. Pripitomljeni prije više hiljada godina, ubrzo su postali čovjekov glavni partner kako u napretku tako i u svakodnevnom životu. Namjerno kažem partner jer ono što ja nalazim fascinantnim jeste to da uprkos tako dugoj službi, konji do dan danas nisu postali sluge. Zadržali su svoj karakter, potrebe, inteligenciju i načine komunikacije te se sa njima treba redovno graditi odnos povjerenja i razumjevanja. Kroz historiju su konji i ljudi ovisili jedni o drugima i stvarali vezu koja je današnjem čovjeku u genima pa često nalazimo fenomenalnu ljubav i razumjevanje čak i kod ljudi koji nikada nisu vidjeli konja uživo. Vjerujem da smo povezani neraskidivom vezom i dokaz tome jeste čovjekovo nastojanje da danas, kada je realna potreba za konjima manja ili skoro nepostojeća, kreira razne aktivnosti, sportske i rekreativne, koje i dalje drže konja rame uz rame sa čovjekom. Vijekovima su beduini živjeli pod istim šatorima sa svojim arapskim konjima (koji se smatraju najstarijom pasminom i „očevima“ svih konja današnjice) i dijelili surovost svakodnevnice a mi, i nama slični, jednako strastveno i danas živimo sa svojim konjima vjerujući da smo jedino tako potpuni. Dosta sam rekla, ali je ipak to veza koja se mora osjetiti… Teško je objasniti riječima!
Moto kluba je Born to ride!
Tanja_Upravo tako. Nama svima u klubu je jahanje i život sa konjima usađen od rođenja. Nije to bio naš izbor jer da jeste, vjerovatno bismo izabrali neke manje zahtjevne aktivnosti, sportove i neki dosta ležerniji stil života. Međutim, pripadamo određenom postotku ljudi koji su imali jasnu sliku onoga za što smo predodređeni i imali smo dovoljno hrabrosti da kreiramo živote u tom smijeru. Teškoće kroz koje prevazilazimo svi u Pegasosu svakodnevni su dokaz da smo rođeni za to. U suprotnom, ne bismo uspjeli. Odatle je i došao, sasvim spontano i istinito, moto našeg Kluba. Moto Centra je Dare to be different (Usudi se biti drugačiji), kroz koji smo željeli inspirisati ljude da se usude ići prema svojim osjećajima i snovima, ma koliko oni bili drugačiji od trenutnih društvenih normi.
Možete li nam reći više o terapijskom jahanju?
Senada_Terapijsko jahanje u teoriji ima jasnu definiciju koja polje djelovanja ograničava na osobe sa određenim smetnjama u rastu i razvoju. U praksi, terapijsko jahanje služi svakom čovjeku, bez obzira imao li on konkretnu dijagnozu ili ne. Ako se posmatra iz ugla osoba koje imaju konkretizirane smetnje i neophodna im je terapija za povećanje funkcionalnosti, onda je neophodno raditi sa obučenim instruktorom, na konjima koji su birani na poseban način i raditi po individualno kreiranim programima. Kombinacijom svega navedenog, kod jahača se povećava osjećaj samosvjesti, koordinacije, cirkulacije, jahačanja mišića, opuštanja spazama, stabilizacije emocija, samopoštovanja i vjere u sebe, kontrole nad sobom i životom, držanja tijela. Treba imati na umu da se pogrešnim radom zapravo vježbaju nedostatci te uvijek treba voditi strogi monitoring i evaluacije napretka koristeći mjerne tablice.
Koliko često morate dolaziti da bi terapije imale efekt?
Senada_Prosjek je jednom do dva puta sedmično mada često je dobro dolaziti češće sa kraćim trajanjem terapije.
S koliko godina djeca već mogu početi jahati?
Tanja_Što se sportskog aspekta tiče, donja granica je oko 7 godina u zavisnosti od psiho-fizičke spremnosti djeteta. Rekreativno djeca kod nas počinju dosta ranije i već sa dvije-tri godine počinju jahanje kroz naš program Jahaonice. Ovaj program je posebno dizajniran i prilagođen najmlađim. Jašu uz konstantnu superviziju trenera i sa asistentom koji je zadužen za kontrolu konja i sigurnost djeteta. Kroz razne igrice u i van sedla, uče osnovne pojmove, njegu konja, opremu, jahačke pozicije, figure i sve ostalo što ih priprema da sa navršenih 6 ili 7 godina postanu pravi sportski jahači. Već imamo generaciju jahačica koje su izrasle iz Jahaonice i prešle u naprednu grupu. Posebna su radost svima nama i jako ozbiljno pihvatamo ulogu očuvanja njihove ljubavi prema konjima te se trudimo da u njihove glavice usadimo samo pozitivna iskustva.
Pored terapijskog jahanja u konjičkom klubu postoje još razne aktivnosti?
Tanja_Pegasos centar je zamišljen tako da svako može da pronađe nešto za sebe. Programe vode iskusni, licencirani instruktori, stručnjaci u svojim poljima djelovanja. Aktivnosti su podjeljene u šest programa. Jahački program nudi različite opcije i za djecu i za odrasle, od pojedinačnih grupnih ili privatnih časova, škola jahanja, rekreativnog jahanja kroz prirodu do sportskog jahanja i takmičenja kroz Konjički klub Pegasos. Unlimited kamp je program koji egzistira od 2005. godine i organizuju se više puta godišnje za različite interesne i dobne skupine. Najatraktivniji su ljetni i zimski kampovi za djecu i mlade i Ladies kampovi za dame. Svaki kamp je spoj rekreacije, edukacije i sporta, a vode ga iskusni i odgovorni instruktori i lifetime sportisti. Rekreativni program je spoj planinarstva, sportskog penjanja i alpinizma i kampovanja u šatorima ljeti, a skijanja i skijoringa zimi. Skijoring je vjerovatno nešto za šta većina ljudi nije čula. To je spoj skijanja i jahanja u kojoj konj sa jahačem ili bez vuče skijaša preko uređenih terena, skakaonica ili kroz prirodu. Tu su još od aktivnosti u ostalim programima organizacije zabava i rođendana, team buldinga, trening konja, kaskaderske usluge, iznajmljivanje konja za snimanja i događaje…
Kako izgleda jedan dan u klubu?
Senada_Tokom sedmice dan počinje u 6:30 kada konji dobijaju doručak sastavljen od sijena i zobi, dok oni jedu doručak, mi pijemo kafu ili i sami doručkujemo (često takođe zob u obliku pahuljica). Nakon što završe doručak nastaje akcija. Konji su životinje otvorenog prostora pa se trudimo da su vani što je moguće više te ih nakon doručka puštamo na ispust gdje provode sve slobodno vrijeme. Za to vrijeme, čiste im se boksovi, popravlja se jahalište, čisti se štala, sakupljaju kante i priprema večera koja je sastavljena od 13 različitih vrsta zrna i dodataka ishrani. Između doručka, ručka, užine i večere, konji su na ispaši slobodni ili rade sa trenerima koji ih uče da bolje procesiraju stvari, navikavaju se na razne radnje bez traume ili često uživaju u neobaveznom druženju sa čovjekom. Našim konjima to najviše nedostaje. Poslijepodne obično imaju jahanja sa članovima kluba ili ostalim jahačima Centra i to je najzabavniji dio dana. Nakon jahanja svi umorni i sretni zajedno očistimo konje, nahranimo ih, ušuškamo, počistimo štalu, vratimo opremu i idemo kući. Tada je već oko 8 sati navečer a tokom ljeta i mnogo kasnije. Vikedni su priča za sebe. Dan počinje ranije i većina naših članova je tu pa se oni brinu za konje, ishranu i njegu. Svi smo najaktivniji vikendom i vlada poprilična ludnica na koju smo svi toliko navikli da je nismo ni svjesni.
Šta je najveći izazov u poslu koji radite?
Senada_Definitivno i bez imalo dvojbe – balans. Više balansa između različitih stvari.
– Balans između privatnog i poslovnog. Mi živimo svoj rad i obrnuto. Nekada se toliko zaradimo da zaboravimo da su prošli mjeseci bez slobodnog dana.
– Balans između slobodnog i radnog vremena. Ova granica kod nas ne postoji. Radno vrijeme za nas skoro da ne postoji jer i nakon njega, ostajemo tu. Iz ljubavi i užitka. Ipak, neophodno je posvetiti se i životu van štale,
– Balans između teške finansijske situacije i kvalitete. Dobra hrana, njega i oprema košta jako puno i svakodnevno balansirati između sreće i ugode konja i jahača i finansija je veliki izazov.
– Balans između emocija i razuma. Konji za nas nisu sretstvo rada. Oni su naša porodica i partneri sa kojima dijelimo dobro i zlo. Često se desi da kupimo ili zadržimo konja zbog emocija te smo tako kupili jednu kobilu za koju smo znali da ima teško oboljenje. Srećom, sa nama je već dugo godina i zajedno smo imali fenomenalne trenutke od kojih je svaki vrijedio bola koji ćemo osjećati kada nas napusti. Ipak, bitno je zadržati hladu glavu i balansirati između srca i razuma. Inače, bili bismo azil za konje i vjerovatno bismo bankrotirali vrlo brzo.
Podijelite s nama neku posebnu anegdotu vezanu za Pegasos.
Tanja_Uh.. Svaka je posebna na svoj način i teško je odabrati onu koja će biti zanimljiva čitateljima…
Možda priče sa prevozom konja od kluba do Igmana? Jahanje je jedini sport u kojem se muškarci i žene takmiče u istoj kategoriji i zaista, u svim aktivnostima sa konjima – nema podjele. Muškarci peru konjske deke, a žene voze džip i prikolicu sa konjima prihvaćajući sav rizik koji to nosi. Tako smo nas dvije (T i S) često odlazile na Igman sa konjima (na mjestu gdje smo tada bili smješteni, nismo imali prostora za jahanje, te smo bar jednom sedmično konje vodili na planinu). Često nas je zaustavljala policija, ne zbog učinjenog prekršaja nego zbog divljenja što dvije djevojke u (tad) dvadesetim godinama, voze džip i prikolicu sa konjima. Na tim putešestijama je bilo mnogo puknutih guma, novih poznanstava, smijeha… Ili možda priče sa takmičenja? Mi nismo sportski klub i učestvujemo na takmičenjima potpuno neopterećeno. Ono što nas definitivno obilježava jeste cijela svita ljudi koji nas prate i navijaju strastveno bez obzira jesmo li prvi ili zadnji. Tako se jednom desilo da smo tokom daljinske utrke od 40 km na cilj došli više od sat vremena iza posljednjeg jahača, a imali doček kao da smo ubjedljivo prvi. Također, desilo se da sasvim nenadano osvojimo 5 pehara za jedno takmičenje i osjetimo čari pobjede. Smješnih padova, također, ima – padovi u blato, balagu… Svakodnevnih provala što naših, što konjskih. Npr. nedavno smo se „o jadu zabavili“ jer neki misteriozni provalnik nam navečer pušta konje. Čak smo razmišljali i o kamerama. Srećom, prije te novčane investicije, uhvatili smo Dextera, našeg pametnog lipicanera, kako otvara vrata štale sebi, a potom i drugim konjima. Sve te dogodovštine redovno dijelimo sa svim našim jahačima preko Facebook profila. Često nam poprave dan.
Vjerujete li da potkovica koju nađete na putu donosi sreću?
Senada_Vjerujemo da naša vjera donosi sreću! Potkova je divan simbol svakako!
Budući planovi? Novi projekti?
Senada_Nemamo mnogo planova za budućnost. Tačnije samo jedan – ustabiliti postojeće programe i nastaviti raditi kvalitetno, šireći pozitivnu energiju i ljubav jednih prema drugima, prema prirodi i prema životinjama. Ne želimo rasti previše, jer želimo ostati bliski svojim jahačima i konjima, ali želimo imati visoke standarde te ćemo tako u narednom periodu više raditi sa konjima, proširiti štalu, napokon iskopati bunar za vodu, ograditi imanje i nabaviti nekoliko novih konja.
razgovarala_Besima Svraka