Jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih fotografa, vlasnik nekoliko fotografskih nagrada i priznanja, sa adresom u Sarajevu, Ziyah Gafić, nedavno je predstavio svoja dva ostvarenja, monografiju Heartland zbirku radova od 2001. do 2016. godine i Between two empires, monografiju radova Františeka Topića, jedog od prvih vizuelnih bosanskohercegovačkih historičara, gdje se našao u ulozi restauratora. Sa Ziyahom smo razgovarali o putovanjima, književnosti i današnjem svijetu fotografije.
Završio si komparativu književost i danas je pred nama tvoja knjiga ispričanih priča, ali ne riječima, nego fotografijama, kako se desio taj prelaz sa riječi na slike?
– Suštinska razlika je u prirodi jezika kojim se koristimo u književnosti i fotografiji. Fotografija se percipira trenutno, dok se pisana riječ percipira sukcesivno; slovo po slovo,riječ po riječ i tako se prenosi informacija. Fotografija je mnogo brži medij za prenošenje informacija, a time i emocija. Pored toga pisana riječ i fotografija dijele mnogo toga, mnoge stilske figure i metode kazivanja i jedna i druga su u službi kazivanja priča. Moj pripovjedački model je više pod uticajem književnosti, slikarstva i filma nego fotografije, otud i moj izbor akademskog obrazovanja. Mislim da fotografi mogu imati više koristi od književnosti i srodnih studija nego od formalnog fotografskog obrazovanja. Fotografija je vrlo demokratičan medij, a ovladati tehničkim aspektima medija se može i mimo formalnog obrazovanja, fotografija je tu dosta jedinstvena jer malo je teže biti stomatolog bez studija stomatologije. Ipak formalno obrazovanje je esencijalno, jer nas uči kako učiti, razmišljati, prepoznavati i povezivati određene elemente u funkcionalnu cjelinu, fotografiju, knjigu itd. Komparativna književnost me je naučila upravo tome. Fotografija je bila instinktivan izbor, a s obzirom na to da većinu informacija usvajamo čulom vida, čini mi se kao dobar izbor.
Koliko je zapravo bilo izazovno uraditi knjigu fotografija? Da li si imao neki prethodni plan ili su fotografije došle spontano i kasnije se spojile u jednu cjelinu?
– Spontanost je rezervisana za interakciju sa subjektom, rijetko šta se samo od sebe desi, pa tako i fotografija. Fotografija je zapravo prepoznavanje određenih elemenata (svjetlo, oblici, uzorci, odnosi, perspektiva, anticipacija onog što će desiti) i njihovo postrojavanje unutar fotografskog okvira u cjelinu koja djeluje na čitaoca. Knjige su trajniji oblik prezentacije, nešto što će nadživjeti fotografiju koja je danas izašla u dnevnoj novini. Knjige produžuju životni vijek fotografiji, a pri tome su duža forma koja omogućava kompleksnije kombinacije fotografije, teksta i drugih grafičkih elemenata u cjelinu. Knjiga mi je omiljena forma tako da svaki projekt zamislim u konačnici kao knjigu.
Koliko putovanja igraju ulogu u razvoju fotografa? Koliko je to tebi lično pomoglo odnosno odmoglo da pronađeš temu kojom se želiš baviti?
– Putovanja su važna za razvoj ličnosti, a za fotografsku priču se ne mora nužno daleko putovati. Neki od najuticajnih fotografa svih vremena npr. Robert Frank ili Eugene Richards su posvetili živote radu u svojim zemljama.
Heartland je zbirka fotografija tvojih radova od 2001 do 2016 godine, fotografije su upečatljive i vrlo lične, koliko je zapravo teško ostati objektivan? Trebaju li fotografi biti uopće objektivni?
– Biti objektivan je novinarska mantra i sveti gral novinarstva; međutim kad je riječ o fotografiji moramo uzeti u obzir i prirodu i ograničenja medija kojim baratamo. Fotografiji ljudi implicitno vjeruju iako postoje ozbiljne indicije da fotografija itekako laže, tačnije prikazuje relativno vjerno vrlo mali isječak iz realnosti u određenom trenutku, dakle pruža parcijalni prikaz nekoga ili nečega. Fotografiji kao mediju nedostaje kontekst, a bez konteksta je teško donijeti precizne zaključke o nečemu što fotografiju i pored sve preciznosti čini apstraktnim isječkom realnosti. Ako to imamo na umu objektivnost je teško dostižna, a ako tome dodamo i niz postupka i kognitivnih procesa kojima fotograf odluči da snimi nešto, a pri tom nešto izostavi onda smo još jedan korak dalje od toliko željene objektivnosti. Mislim da je najbolje čemu se možemo nadati osvještena subjektivnost tj. biti svjestan ograničenja medija i nas kao pojedinaca i ponašati se u skladu sa tim.
Between two empires je istraživačko-historijsko-produkcijski rad ako ga tako možemo nazvati. Kako se rodilo interesovanje za ovakvim angažmanom?
– Zemaljski muzej već odavno radi sa arhivom Františeka Topića, jednog od prvih uposlenika Muzeja, a početkom ove godine su se stekli uslovi da napravimo skoro pa monumentalnu i sveobuhvatnu monografiju vjerovatno prvog vizuelnog hroničara Bosne i Hercegovine koji je skoro četvrt vijeka vrijedno dokumentovao naše običaje, tradiciju, folklor i našu svakodnevnicu. Ono što je Topić je epski fotografski zapis o zemlji na radikalnoj prekretnici između Otomanske i Austro-Ugarske imperije.
Koliko je rad na ovoj monografiji bio zahtjevan produkcijski, kako si dolazio do materijala, koje tehnike obrade su se koristile, koliko je zahtjevno na izvjestan način „restaurirati“ stare fotografije?
– Topićev materijal se uglavnom sastoji od crno-bijelih negativa velikog formata na staklenim pločama. To su počeci fotografije kao medija i podloga za negativ nije fleksibila celuloidna filmska traka već tanke, krute staklene ploče. Bez obzira na njihovu krhkost uspjele su preživjeti dva Svjetska rata, zahvaljujući isključivo Zemaljskom muzeju. Naravno mnoge od njih su bile oštećene i mi smo odlučili za digitalnu restauraciju tako da nismo morali intervenisati na originalima i eventualno prouzrokovati nova oštećenja.
U svijetu Interneta, svih mogućih alata za obradu fotografije, dostupnosti radova kolega, koliko je teško ili lako postati i ostati autentičan?
– Autentičnost nema nužno veze sa alatom, već sa onim što pojedinac nosi u sebi i sa onim što ima da kaže o svom svijetu.
Danas kad manje više većina imaju smartphone sa tehnički dobrim kamerama, skoro da je nemoguće da se nešto ne desi, a da ne bude zabilježeno fotografijom. Koliko ova činjenica pomaže ili šteti svijetu fotografije i fotografima?
– Digitalna tehnologija je dodatno demokratizovala fotografiju, istovremeno je omogućila i masovnu produkciju bez presedana. Sve to u principu doprinosi zagušenju, šumu koji nam otežava da razaznamo i razlikujemo pravu informaciju od lažne.
Da te neki kolega upita Kako da budem orginalan, prepoznatljiv šta bi mu odgovorio?
– Najveća opasnost za kreativne ljude, bez obzira na medij ili discplinu u kojoj rade je comfort zone, ako se predugo tu zadrzite čula otupe.