Putovanje je jedino na šta vrijedi potrošiti i vrijeme i novac. To je iskustvo koje nas obogaćuje, širi horizonte i ostavlja neizbrisive uspomene. Pred vama je priča o putovanju koje sam dugo željela doživjeti, ali sam nailazila na jednu prepreku – pouzdan automobil. Sve se promijenilo kada sam dobila na korištenje MG ZS na 14 dana.
MG ZS je elegantan i udoban automobil idealan za užurbane porodice koje traže odličan odnos cijene i kvaliteta bez kompromisa u pogledu praktičnosti ili stila. Savršen za gradsku vožnju, opremljen sa dva efikasna benzinska motora, MG ZS pametan je izbor za vozače i vozačice koji traže prostranost i praktičnost u kombinaciji sa najnovijim tehnologijama. Mojoj sreći nije bilo kraja!
Na ovom putu, na mjestu suvozača mi se pridružio suprug. Pred nama je bio izazov – 2000 km u jednom pravcu, od Sarajeva do Antalije i nazad (Sarajevo, Višegrad, Mokra Gora, Užice, Čačak, Kraljevo, Kruševac, Niš, Pirot, Dimitrovgrad, Sofija, Edirne, lstanbul, Yalova, Bursa, Eskişehir, Kutahiye, Burdur, Isparta, Antalya, Korkuteli, Denizli, Pamukkale, Alaşehir, Akhisar, Edremit, Altinoluk, Ayvacik, Tevfikiye, Troya, Guzelyali, Çanakkale, Kilitbahir, Gelibolu, Keşan, Uzunkopru, Edirne). U svojih 54 godine, željela sam upisati i ovaj doživljaj u svoju knjigu uspomena. Ako su naši preci mogli prelaziti prostranstva na konjima, a mi se danas razmazimo avionima, zašto ne bismo našli srednji put? Našla sam sebe na tom prekrasnom balkanskom drumu, kroz klance i brda. Vozila sam se i osećala damar koji me nosi – daljine, nebo, anadolijske horizonte, sve sam prelazila iščekujući more.
Najbolji osećaj? Nepregledna prostranstva koja vas dočekuju kada iz Bugarske uđete u Tursku. Duša vam izlazi i luta, vraća se ponovo do automobila. Uzbrdo, nizbrdo, po ravnom – bila sam na pročišćenju sebe, oslobađajući se svih loših dešavanja. I uspjelo je.
Prvobitni plan je bio da idemo kroz Grčku, ali zbog požara smo rutu izmijenili ka Istanbulu. U neznanju je dijelom i spas – istu noć kad smo bili u Edirnu, velika poplava je pogodila Istanbul.
Putovanje do Antalije
Nakon što smo se opustili i prenoćili u Edirnu, nastavili smo vožnju ka Antaliji, sa polovicom puta iza nas. Pred nama su se prostirali predivni anadolijski pejzaži, sa bojama koje su se mijenjale pod uticajem oluje – sivo-plavo nebo nad beskrajnim žitnim poljima u svim nijansama žute. Ta vizura je činila da noga na gasu jednostavno ne popušta pritisak. Odmarali bismo uglavnom na savršeno uređenim benzinskim pumpama gdje bismo se okrijepili i tankali rezervoar. I onda, Antalija – naš cilj, bio je na dohvat ruke.
Antalija je bila odredište gdje smo se smjestili u domaćinski objekt, uživajući u svakom trenutku. Turska je poznata po svojoj izvanrednoj hrani koja pruža energiju i zadovoljstvo, što je jedan od razloga zašto mnogi vole provoditi odmor ovdje.
Šareni svijet turskih pijaca
Nikada neću zaboraviti doživljaj s pijace, koji mi je daleko draži od bilo kojeg tržnog centra. Dok kratko svratim u tržni centar radi kupovine, ništa me ne ispunjava poput gužve na pijačnom krvotoku. Tržni centri su uniformni i nemaštoviti, isti u svakoj zemlji, dok pijace pružaju autentičnost i živahnost koja me oduševljava. Hrana na ulici u Turskoj je pravo remek-djelo – za ljubitelje mesa, povrća i slatkih delikatesa, ovo je raj na zemlji. Uvjeravam vas, gurmani u Turskoj su na svom terenu. Turska kuhinja je jedinstvena i bogata, a Antalija, zbog svoje orijentacije prema moru, nudi još dodatnu paletu kulinarskih užitaka.
Pijace u Turskoj su posebno čarobne za sve ljubitelje zdravih namirnica. Ogroman izbor voća, koštunavog voća, povrća, sireva, ribe i poslastica poput rahat lokuma pružaju pravu kulinarsku avanturu. Na pijacama sam uvijek fascinirana kako domaćice biraju namirnice – posmatrajući njihove izbore, mogu da naslutim šta će pripremati za svoje porodice. Zamislite pune trpeze i porodična okupljanja, jer hrana zaista spaja ljude. Maštovita jela ne samo da hrane, već i grade zajedništvo koje porodicu i prijatelje drži na okupu. U Turskoj, pijace su među najživopisnijim mjestima koja možete doživjeti, čak i u velikim gradovima poput Antalije. Svaki dan, u nekom dijelu grada, možete prisustvovati velikom pazaru.
Grad Antalija, sa svojih oko 3,5 miliona stanovnika, nudi dinamičan uvid u lokalni život, a turisti dodatno povećavaju taj broj. Potražnja za namirnicama ne nadmašuje ponudu, što je fantastično za ljubitelje svježih proizvoda. Najljepši prizor je vidjeti kako u ranu zoru vrijedni prodavci postavljaju svoje stolove, uredno slažući robu. Sve što ne prodaju do sumraka nude po znatno sniženim cijenama, kako ne bi morali da vraćaju robu kući.
Ribarnice su za mene posebna atrakcija. Kao neko ko dolazi iz kontinentalnog područja, riba i plodovi mora su izuzetno zanimljivi. Šalimo se s ribarima koji upoređuju sabljarku sa Bentlijem, tunu sa Mercedesom i tako dalje, zavisno od vrste ribe i našeg ljubimca automobila. Trgovci su veoma kreativni i posvećeni svom poslu. Niti mrzovoljni, niti umorni, oni su pravi umjetnici u svom zanatu.
Na plažama Antalije možete uživati u brzim zalogajima poput midije – dagnji sa začinjenom rižom, koje su vraćene u svoje crne školjke. Uz njih dolaze sočne kriške limuna, koje, kada se iscijede u dagnju, pružaju savršen ukus. Također, tu su kuhani kukuruzi i nacionalno pecivo simit-đevrek – sezamom natopljeno, rumeno pečeno pecivo koje ne smete propustiti. Ako ne plivate, možete se vratiti kući s viškom kilaže. More je temperirano kao u bojleru, sa oko 25 stepeni u najtoplijoj sezoni, i nemoguće je izaći iz njega manje od sat vremena. Čisto i mirno kao ulje, more vas poziva na uživanje, naročito uz prizor izlaska sunca.
Troja, Çanakkale, Edirne
Plaže su uredne i sigurne, s Konyalti plažom dugačkom 7 km, gdje nema gužve i svi imaju dovoljno prostora. Kosmopolitski sastav turista dodaje posebnu čaroliju ovom mjestu. I dok su ruski turisti među najbrojnijima i najdražima domaćinima, svi posjetitelji doprinose jedinstvenom duhu Antalije.
Antalija me podsjetila na Kleopatru i Marka Antonija – Kleopatra nije bila naivna kada je tražila ovaj dio obale. Razmišljajući o njenom putovanju do Pamukale, koje planiram u povratku, osjećam povezanost s prošlošću. Planiram posjetiti i Troju i Çanakkale, i svaki dio ovog putovanja je očaravajući. Putevi su u dobrom stanju, a autoputevi su pravi užitak za vozače.
Troja je priča za sebe – svi tragovi civilizacija koje su postojale i nestale svjedoče o našoj prolaznosti. Predjeli su očaravajući, posebno pri zalasku sunca, kada sve postaje tajanstvenije. Nebo prekriveno zvijezdama dodatno upotpunjuje taj doživljaj, dok noćimo nedaleko od iskopina Troje.
Ujutro krećemo za Çanakkale, historijski važnom području za Tursku, gdje se nalazi replika Trojanskog konja. Dok je Trojanski konj bio u restauraciji u Troji, pravim nekoliko fotografija Çanakkala. Helena trojanska je, naravno, sve zakomplikovala!
Nakon toga, trajektom prelazimo na suprotnu obalu i obilazimo historijski kompleks utvrđenih vojnih položaja. Turisti, kako domaći tako i strani, s poštovanjem prolaze kroz ovo značajno odredište, dok nas mirisi hrane podsjećaju na vrijeme obroka.
Povratak u Edirne je sve samo ne običan – Trakija nas fascinira, sa brežuljcima, naseljima i gradovima koji se stapaju u horizontu. Savremeni mostovi koje prelazimo su građevinska remek-djela, spajaju drevnu arhitekturu s modernim pečatima Turske. Povratak u Edirne, ili Jedrene, nagovještava povratak na Balkan. Vikendom, velike grupe turista iz Bugarske i Srbije zakrče dućane i staru jezgru grada. Noćimo u smještaju sa najboljim doručkom, a ujutro krećemo u šetnju po predivnoj staroj čaršiji. Pronalazimo pravoslavnu bugarsku crkvu, džamije, staru ćupriju preko Marice rijeke i spomenik Mimar Sinanu, najvećem arhitektu s ovih prostora.
Povratak kući
Na povratku kroz Bugarsku, izbjegavamo Sofiju koju smo posjetili prošle godine, ali kroz Srbiju nam se posrećilo da naiđemo na kupusijadu u Mrčajevcima. Kakvo šarenilo svega! Hrana, piće, muzika i mnoštvo ljudi stvaraju nezaboravan doživljaj.
Nakon dugog putovanja kroz Srbiju, ulazimo u Bosnu. Višegradska ćuprija je predivna i stoji vijekovima, podsjećajući me na sličnu građevinu u Edirne. Dolazak preko planine Romanije u svjetlima obasjanog Sarajeva predstavlja završetak kružnog putovanja do Antalije.
Izlazim iz automobila, istežem se i čestitam sebi na vožnji bez ijednog prekršaja ili lošeg iskustva. Putovanje je i život, i ne smijemo da ga prokockamo. Kada bude vrijeme da krenem na posljednje putovanje, neka svi ovi divni trenuci i slike budu sa mnom, ispraćeni s osmehom u vječna lovišta.
Ova priča nije samo priča o kilometraži. To je priča o pronalaženju sebe na putu, o uživanju u svakom trenutku vožnje, o slobodi i avanturi. Zato, putujte i vozite se – jer svako putovanje je nova stranica u knjizi vašeg života.