Da li su modnim brendovima zaista potrebni kreativni direktori?

Prije nekoliko dana, na iznenađenje mnogih, Bally je prekinuo saradnju s Rhuigijem Villaseñorom. Posebnost ovog događaja ne leži toliko u samoj vijesti (već smo navikli na neočekivane odlaske kreativnih direktora) koliko u brzini kojom su brend i dizajner odlučili reći zbogom. Samo godinu i pol nakon njegovog imenovanja, osnivač Rhudea se oprostio od švicarskog brenda, ostavljajući iza sebe dvije revije predstavljene tokom Sedmice mode u Milanu.

Nekoliko dana nakon što je objavljeno da će Rhuigi Villaseñor napustiti Bally, stigla je i vijest da Ludovic de Saint Sernin napušta Ann Demeulemeester. Ni De Saint Sernin ni Claudio Antonioli, koji je akvizirao etiketu Demeulemeester 2020. (i blizak je sa Ann Demeulemeester), nisu dali izjavu.

Odlazak Rhuigija i De Saint Sernina su samo najnoviji u nizu oproštaja koji postavljaju pitanje aktuelnije nego ikad – koliko je brendu zaista potreban kreativni direktor? U današnjem modnom svijetu, gdje se bore za mjesto na naslovnoj stranici modnih medija, kreativni direktor je svakako sredstvo za zadržavanje pažnje na brendu na visokom nivou, medijski katalizator koji može ispuniti ulogu predstavnika u svijetu u kojem timski rad izgleda nepoželjno. S druge strane, kreativni direktor je i osoba koja mora uravnotežiti dvije duše koje pokreću brend, umjetničku i komercijalnu. Nisu svi sposobni preuzeti teret takvog zadatka i uskladiti vrijednosti poput naslijeđa, kreativnosti, ali i poželjnosti vlastitog rada, a da se ne potonu u ponor kreativne apatije. Ako je figura kreativnog direktora danas postala sve složenija i nestabilnija nego prije, postavlja se pitanje u kojoj mjeri je zaista nužno imati jednog i da li je to samo možda rezultat ludila koje je proizašlo iz onoga što je moda danas.

 

Prije nekoliko sedmica Lanvin se oprostio od Bruna Sialellija najavljujući interregnum period tokom kojeg će biti inauguriran Lanvin Lab, projekt koji će uključiti talente iz cijelog svijeta kao kreativne partnere koji bi na neki način mogli podsjećati na gostujuće dizajnere. Slično je učinio i Louis Vuitton koji je prije nego što je najavio Pharrella Williamsa kao nasljednika Virgila Abloha, najprije povjerio koncepciju muške odjeće kreativnom timu brenda, a zatim je angažirao KidSupera kao gostujućeg dizajnera za kolekciju predstavljenu u Parizu. S druge strane, sama odabir Williamsa za umjetničkog direktora dokazuje kako je LVMH brend također odlučio ne oslanjati se na dizajnera u najklasičnijem obliku, već na ime koje, istina nije sposobno sašiti haljinu, ali dakako zna privući medijsku pažnju.

Historija je ispunjena brojnim primjerima kreativnog co-managmenta unutar brenda, od najnovijih nametnutih višom silom do onih koji su postali dio historije brenda. Na primjer, Gucci se u razdoblju prijelaza između Alessandra Michelea i Sabatoa De Sarna oslonio na kreativni tim brenda koji ga je vodio do prije nekoliko dana, a modna kuća Maison Margiela, kako bi ispoštovala filozofiju anonimnosti koju je osnivač slijedio tokom karijere, nije imala stvarnog kreativnog direktora od 2009. do 2014. Isto vrijedi i za Ann Demeulemeester, koja se od akvizicije od strane Claudia Antoniolija do imenovanja Ludovica de Saint Sernina prošlog decdembra oslanjala isključivo na interni dizajnerski tim, ali i za brend Bally, koji je prije Rhuigija Villaseñora nekoliko godina zajednički proizvodio kolekcije.

 

Postoji mnogo primjera, mnogi od njih uspješni, poput brenda Loro Piane, koji je istaknuo prošlog marta putem izjave svog izvršnog direktora Damiena Bertranda da brend ne treba odabrati kreativnog direktora, uprkos glasinama koje su upućivale na nekoliko imena.

– Loro Piana nikada nije imao kreativnog direktora, pa ne mislim da je trenutno potreban jer se definicija siluete već promijenila, rekao je Bertrand.

Uostalom, zašto bi kupac brenda koji je godinama funkcionirao bez kreativne usmjerenosti trebao brinuti o imenu koje dizajnira kolekciju?

Istina jeste da je za neke brendove kreativni direktor ključni igrač u formiranju i izgradnji brenda, obezbeđujući dosljednost, kreativnost i inovaciju u svim aspektima komunikacije i prezentacije brenda. Međutim, brojni primjeri pokazuju da neki brendovi ipak imaju luksuz da nastave svoj rad slobodno, ne tražeći nužno spektakularan potez za pistu.