Povodom obilježavanja dva važna jubileja — 20 godina Pitchwise festivala i 80 godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine — ova izložba okuplja umjetnička djela iz muzejske Zbirke umjetničkih djela, stavljajući u fokus žensko stvaralaštvo i njegovu historijsku (ne) vidljivost. Festival koji je upravo u ovom muzeju načinio svoje prve javne formate, sada, u svom simboličkom punoljetstvu, otvara prostor za novo čitanje — kako umjetničkih praksi žena, tako i samih mehanizama arhiviranja, reprezentacije i vrednovanja unutar institucionalnih struktura.
Muzej kao živi arhiv kolektivnog pamćenja
Kustoska koncepcija izložbe je jednostavna: otvaranje arhive. Ujedno, izložba može poslužiti i kao svojevrsna refleksija samog muzeja. Historijski muzej Bosne i Hercegovine nije samo prostor izlaganja, već arhitektonski i epistemološki okvir u kojem se gradi slika prošlosti. Muzej je živa, žilava, dinamična, prilagodljiva forma kojom čovjek stvara talog svog vremena i kroz koju mašta o vječnom trajanju. On nije neutralan; on je aktivan akter u artikulaciji kolektivnog pamćenja.
Žene u umjetničkoj zbirci socijalističkog perioda
U socijalističkom periodu, Historijski muzej Bosne i Hercegovine — tada poznat kao Muzej revolucije BiH — imao je jasno definisanu ulogu u okviru državne kulturne politike. Kao jedna od ključnih institucija za čuvanje, prezentaciju i produkciju narativa o narodnooslobodilačkoj borbi, antifašizmu i izgradnji socijalističkog društva, muzej je bio prostor u kojem se historija aktivno oblikovala u skladu s ideološkim potrebama tadašnjeg sistema. Zbirka umjetničkih djela, formirana paralelno sa dokumentarnim i arhivskim fondovima, služila je kao vizualna dopuna političkom narativu: afirmisala je vrijednosti zajedništva, rada, otpora, kolektivnog identiteta i, u izvjesnoj mjeri, emancipacije. Umjetnička djela su često bila naručivana, poklanjana ili ciljano prikupljana. Prizori žena u muzejskoj zbirci svakako postoje — žene su prisutne kao motiv, kao simboli ideoloških vrijednosti, kao figure borbe, požrtvovanosti, majčinstva i rada. Međutim, ono što ostaje znatno manje vidljivo — i upravo to postaje ključno pitanje ove izložbe — jeste: ko su žene koje su ta djela stvarale? Koliko su same autorice zastupljene u Zbirci umjetničkih djela Historijskog muzeja BiH? I pod kojim uslovima su njihove perspektive postajale dijelom kolektivnog pamćenja?
Otvaranje prostora za žensku perspektivu u umjetnosti
U postratnom kontekstu, uslijed gubitka institucionalne podrške i političkog značaja, Historijski muzej BiH suočava se s potpunim prestrukturiranjem svojih strategija. Modalitet preživljavanja rezultira spontanom transformacijom muzeja: od državne institucije planiranog sjećanja, muzej u prostor koji se gradi kroz donacije i individualne inicijative. Prikupljanje više ne odražava kulturnu politiku odozgo, već proizlazi iz građanske solidarnosti i otpora zaboravu. Upravo u toj promjeni uloge — gdje muzej preživljava zahvaljujući mreži odnosa, entuzijazmu i predanom radu — otvara se prostor za žensko stvaralaštvo. Umjetnice same prepoznaju važnost institucije i doniraju svoja djela, iniciraju izložbe, povezuju se s muzejskim timom. Ova horizontalna mreža povjerenja i otpora oblikuje novu arhivu: onu koja se ne temelji na hijerarhiji, već na zajedničkom trudu da se sačuvaju glasovi koji bi inače ostali zaboravljeni. Historijski muzej BiH u tom smislu postaje više od čuvara prošlosti — on postaje mjesto pregovaranja o budućnosti, u kojem žene više nisu samo predmet narativa, već njegove autorice.
Predstavljene umjetnice u ovom projektu pripadaju različitim generacijama, estetikama, ideologijama i geografijama. Od pionirki poput Mice Todorović, Jagode Buić, čije su biografije utemeljene na otporu, transgresiji i inovaciji; preko autorica kao što su Berta Baruh-Kamhi, Nada Novaković i Milene Šotre Gaćinović, koje su stvarale unutar složenih kulturno-političkih matrica; do savremenih glasova, žena koje svoje stvaralaštvo utemeljuju na interdisciplinarnosti, kritičkoj praksi, lokalnom angažmanu i univerzalnom jeziku. Izložba ne pretenduje da bude retrospektiva, niti da zatvori krug oko ženske umjetnosti kao homogenog pojma. Naprotiv — ona otvara. Ispituje. Omogućava slojevita čitanja, koja pozivaju publiku da prepozna ne samo estetiku, nego i kontekste, uvjete, izbore i borbe koje su oblikovale umjetničke puteve žena u Bosni i Hercegovini. Kroz njihova djela i prisustvo, ukazuje se jedna alternativna historija — ona koja ne počinje iz institucije, ali u instituciji traži svoje mjesto. Pogled unazad, u ovom slučaju, nije nostalgičan, već subverzivan: jer vraćanje ženskom doprinosu u umjetnosti ne znači samo ispravku historijske nepravde, već otvaranje prostora za pravednije i kompletnije narative.
U tom smislu, ova izložba ne samo da pokušava reaktualizirati ulogu žene u umjetnosti BiH, već i propituje samu strukturu kolektivnog sjećanja: kako, kada i zašto nešto postaje vrijedno čuvanja? Ko o tome odlučuje? I šta se događa kada država — kao garant kulturne infrastrukture — napusti institucije, ostavljajući ih da opstaju na rubu entuzijazma, improvizacije i solidarnosti? U političkom vakuumu, muzej ne prestaje postojati. On se preobražava – postaje prostor otpora, povezivanja i mikrohistorija.
Nema nazad! Ova izložba je, nadamo se, jedan od mogućih puteva naprijed.