Emina Murtezić: Dizajn ne treba da prilagođava ljude sistemu, već treba mijenjati sistem da bi odgovarao ljudima

Sarajevski brend Werkstatt Studio otvorio je vrata svoje prve izložbe u okviru programa Werkstatt Faber Femina, inicijative koja mladim umjetnicama pruža prostor za vidljivost, rast i profesionalni razvoj. Među nagrađenim autoricama našla se i Emina Murtezić (2002, Novi Pazar), produkt i vizualna dizajnerica koja živi i radi u Sarajevu.

Emina kroz svoj rad spaja dizajn, vizualnu komunikaciju i društveno angažovan pristup, s posebnim fokusom na inkluziju i dostupnost. Diplomirala je na Odsjeku za produkt dizajn Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, gdje trenutno pohađa master studij.

Dobitnica je i međunarodnih priznanja poput BIG SEE Product Design Award i Next Gen Award, a svoje radove izlagala je širom Evrope. Njena praksa nadilazi klasične okvire dizajna, kroz angažman u Neurodiversity Foundation i EU projektu Climate Truth Crisis, Emina istražuje kako dizajn može odgovoriti na stvarne potrebe društva i doprinijeti sistemskim promjenama.

U razgovoru koji slijedi govori o nagrađenom radu, važnosti kolektivne odgovornosti, kao i o ulozi dizajna u oblikovanju inkluzivnijeg i svjesnijeg svijeta.

Werkstatt Faber Femina slavi žensku kreativnost. Kako si se osjećala u tom okruženju i što za tebe osobno znači pobjeda u sklopu platforme koja specifično podupire mlade umjetnice?

– Jako cijenim i poštujem tim Werkstatt zbog inicijative koja je posvećena mladima. Nadam se da će ohrabriti i druge na pokretanje sličnih događaja u polju dizajna i umjetnosti. Nagrada mi potvrđuje da i kod nas ima mjesta za pristup gdje se namjera cijeni prije forme.

Možeš li nam približiti rad s kojim si se predstavila? Koju poruku si željela poslati publici?

– EcoRush je kooperativna, didaktička igra osmišljena za razvoj ekološke svijesti kod djece. Nastala je iz uvjerenja da je igra jedan od najefikasnijih načina da se djeci približe ekološki problemi i pokaže kako njihove svakodnevne odluke utječu na okolinu. U igri su nagrade i kazne direktno povezane sa konkretnim ekološkim postupcima, tako da djeca jasno uoče posljedice svojih izbora. Na taj način razvijaju osjećaj odgovornosti kroz iskustvo, a ne kroz apstraktna pravila. Važan aspekt igre je to što nema pojedinačnog pobjednika. Igrači mogu pobjediti samo zajedno, rješavanjem ekoloških problema. Time sam željela naglasiti da briga o prirodi nije individualni zadatak, već zajednička odgovornost. Poruka koju sam željela prenijeti je jednostavna: svaka akcija ima značaj, a stvarne promjene su moguće samo kroz saradnju.

Kao nacionalna koordinatorica Neurodiversity Foundation, kako tvoj rad na Akademiji komunicira s potrebama neurodivergentnih osoba? Može li jedan predmet ili vizualno rješenje stvarno promijeniti nečiju svakodnevicu?

– Dvije godine sam u istraživačkom procesu koji obuhvata raznovrsne metode i saradnju sa stručnjacima iz više oblasti i zemalja. Moj akademski rad je direktno posvećen ovom paradoksu: zašto se susrećemo sa dubokim ograničenjima u sistemu, ako je svijet oblikovan prema neurotipičnim obrascima? Već od obrazovanja nam se nameće standardizovan način učenja, kako da sjedimo, kako da se ponašamo u prostoru, uvijek pratimo jedan ritam. Sa istim obrascima se susrećemo i u radnom okruženju kroz vremenske i organizacione strukture. Kroz ta ograničenja razvijamo strah od tuđeg mišljenja, jer smo naučeni da postoji samo jedan ispravan način funkcioniranja. Interakcija i modeli percepcije kod neurodivergentnih predstavljaju konkretnost, slobodu i kreativnost, dok ih sistem pogrešno interpretira kao apstraktne i odstupajuće od normalnog. Smatram da dizajn koji odgovara njima nije izuzetak, već unapređenje za sve nas. I da, jedno dobro dizajnersko rješenje može promijeniti svakodnevicu, to je i poenta dizajna kao discipline.

Može li produkt dizajn biti oblik protesta? U svijetu koji forsira hiper-produkciju i jeftinu plastiku, osjećaš li da je tvoj fokus na inkluziju zapravo tiha revolucija protiv konzumerizma koji ne mari za pojedinca?

– Produkt dizajn postaje protest onog momenta kada prestane da služi isključivo tržištu, a počne da služi stvarnim potrebama ljudi. Vjerujem da dizajn ne treba da prilagođava ljude sistemu, već da mijenja sistem da bi odgovarao ljudima. Pojedinac može pokrenuti promjenu, ali njen rezultat zavisi od kolektivne svjesti i snage zajednice.

Moj akademski rad je direktno posvećen ovom paradoksu: zašto se susrećemo sa dubokim ograničenjima u sistemu, ako je svijet oblikovan prema neurotipičnim obrascima? Već od obrazovanja nam se nameće standardizovan način učenja, kako da sjedimo, kako da se ponašamo u prostoru, uvijek pratimo jedan ritam. Sa istim obrascima se susrećemo i u radnom okruženju kroz vremenske i organizacione strukture. Kroz ta ograničenja razvijamo strah od tuđeg mišljenja, jer smo naučeni da postoji samo jedan ispravan način funkcioniranja. Interakcija i modeli percepcije kod neurodivergentnih predstavljaju konkretnost, slobodu i kreativnost, dok ih sistem pogrešno interpretira kao apstraktne i odstupajuće od normalnog.

U sklopu projekta Climate Truth Crisis, baviš se istinom o klimi. Koliko te frustrira greenwashing u industriji dizajna? Je li budućnost dizajna u manje je više ili u potpunom redefiniranju materijala koje koristimo?

– Greenwashing me frustrira jer nije samo pitanje lošeg dizajna, već svjesne manipulacije ljudima. Kada govorimo o budućnosti dizajna, ne vjerujem u univerzalna rješenja. Pristup mora proizilaziti iz konkretnog problema, te se alati biraju prema kontekstu. U nekim industrijama rješenje leži u redefiniranju materijala, u drugim redukcija i svjesno odricanje od viška. Tu se zapravo ogleda uloga dizajnera, u donošenju ispravnog izbora.

Dobitnica si nagrade za novu generaciju dizajnera/ica. Što je to specifično za tvoju generaciju, šta Gen Z razlikuje od prethodnika/ica? Je li to hrabrost da budete glasniji ili možda bolja povezanost s tehnologijom?

– Ono što nas razlikuje je svijest o teretu koji nas je dočekao. Na nama je da rješavamo probleme koje nismo stvorili, pa to oblikuje način na koji dizajniramo. Naša generacija više osjeća, više vidi i više brine, jer nema luksuz da ne brine. Dizajn za nas nije samo struka, već odgovornost.

Novi Pazar, Sarajevo, pa cijeli svijet kroz izložbe. Kako je Sarajevo kao sredina utjecalo na tvoju estetiku?

– Novi Pazar, moj rodni grad me je naučio šta znači kolektivna empatija i koliko snažna može biti zajednica. Sarajevo, koje doživljavam kao drugi dom, donijelo mi je drugačiju vrstu iskustva, mjesto za osamostaljivanje i dublje promišljanje, posebno kroz život bez oslonca na poznatu mrežu ljudi. Kroz izložbe i saradnje u drugim državama uočila sam da nigdje nije idealno. Negdje postoje uređeniji sistemi, ali nedostaje empatija i snaga zajednice kakvu mi imamo. Te rupe, različite i svuda prisutne, ono su što me zapravo oblikuje kao dizajnerku, ne estetika.

S obzirom na to da si aktivna na toliko frontova (fondacije, EU projekti, master studij), kako filtriraš buku? Što radiš kada se tvoja vizija dizajnerice sukobi s tvojom ulogom koordinatorice koja mora biti pragmatična?

– Ne doživljavam to kao sukob, jer moj cilj je isti, bez obzira na front sa kojeg djelujem. Buku filtriram kroz misiju, sve što joj ne doprinosi, otpada. Vjerujem da je najveća greška koju dizajner/ica može napraviti je ta da sebe unaprijed ograniči formom ili pristupom. Interdisciplinarnost za mene ne predstavlja haos, već metod, jer pravi problemi nikad nisu jednodimenzionalni.

Ono što nas (GenZ, op.a) razlikuje je svijest o teretu koji nas je dočekao. Na nama je da rješavamo probleme koje nismo stvorili, pa to oblikuje način na koji dizajniramo. Naša generacija više osjeća, više vidi i više brine, jer nema luksuz da ne brine. Dizajn za nas nije samo struka, već odgovornost.

Da imaš neograničene resurse i nultu gravitaciju, koji bi predmet dizajnirala da riješiš jedan specifičan problem ljudske izolacije ili nerazumijevanja?

– Dizajnirala bih prostor koji budi kolektivnu empatiju, ne kao pasivno razumijevanje, već kao pokretač aktivnog djelovanja. Problemi su različiti, ali odsustvo empatije predstavlja korjen. Takav prostor ne bi bio namijenjen jednom problemu, bio bi odgovor na sve njih.

Tek su ti 24 godine, a već si međunarodno priznata. Što bi poručila djevojci koja u ovom trenutku u nekoj maloj sredini crta svoje prve skice, uvjerena da je dizajn samo hobi, a ne alat za mijenjanje svijeta?

– Da vjeruje sebi i ne dozvoli nikome da joj oduzme ono što je ispunjava. Stereotipi uglavnom proizilaze iz neznanja i nerazumijevanja. Ideje koje imamo u sebi nisu slučajne, one postoje sa razlogom i uvijek pronađu put do ostvarenja, ako im vjeruješ.