Prije deset godina kada sam odlučila da zadržim svoju slobodu, da moje misli ostanu moje, da ih niko ne pakuje na način koji meni nije željen, zajedno sa kolegom Edinom Alićem, počinjem stvarati našu priču tada zvanu Crno bijeli svijet. Naš skromni prostor namijenjen je pričama koje sadrže ljepotu ljudskosti, ljudima koji čine vrijednosti našeg društva i koji rezultate ostvaruju svojim talentom, trudom, radom, ljubavlju. Sa takvim pričama Crno bijeli svijet postaje prošaran bojama, te zvanično postaje kolUMnist. Vremenom, kolUMnist, preuzimaju kolumnistice. Ideje, volju i smisao svojim prisustvom dale su Lejla Berilo, Melisa Tabaković Kolar, Milena Savić i ogromne, ogromne doze kreativnosti i predivnih redova znanja i ljepote ostavila nam je Meliha Hadžimehmedagić. Naravno, pored bloga, imamo svoje dodatne obaveze, svoje borbe, ali ono što je od važnosti jeste da su sva pomenuta imena, imena prijateljstva, poštovanja i podrške.
Kada se odlučite da pokrenete nešto svoje, uvijek postoje oni koji se pitaju zašto, koji smatraju da je to gubljenje vremena. Tvrdim da nije. Kada vam se ne pružaju prilike, jer niste podobni, nemate jaka leđa, ali imate ideje i volju, blog je idealna podloga da prilike počnete stvarati sami. Imate svoj prostor, radite na svoj način ono što volite. U ovih deset godina stalo je mnogo. Mnogo priča iz svijeta kulture, umjetnosti, sporta. Mnogo poznanstava. Iz nekih poznanstava su se rodila i predivna prijateljstva. Svaka priča je dala svoju dozu inspiracije, svaka ima ono nešto što je u tom trenutku kada se stvarala značilo. Ono što moram izdvojiti kod stvaranja jeste ljubav i snaga koja se dobiva kada radite priče sa malim, ali velikim herojima ŠF Respekt, zlatnim ribicama PK Spid i najslađim ljubiteljima knjige. Količina te ljubavi i energije koju djeca prenesu je nevjerovatna! I upravo je to ta ljepota, gdje pružajući jedni drugima prilike, učimo i rušimo predrasude. Svakoj priči pristupale smo sa istom strašću i željom da prenesemo ono najbolje, uzajamnim poštovanjem i zadovoljstvom. U ovih deset godina, postoji ime koje imam potrebu izdvojiti, a to je Pablo García Márquez. Za ovo prijateljstvo vrijedi pravilo da Sarajevo Film Festival spaja ljude i stvara nove priče. One koje vas spoje ljubavlju prema filmu. Pablu ću uvijek biti zahvalna, zbog onog usuditi se, koje se pokrenulo nakon pročitanih njegovih filmskih kritika, našeg intervjua i mnogih razgovora, svemu onome što sam iz toga uzela, te i danas živi to usuditi se i priče koje do tada nisam radila, danas radim. Svako novo poznanstvo, svako novo saznanje, lijepa riječ u svom ovom ludilu, pa i sivilu koje nas okružuje od ogromne je važnosti. Za nas je to bila i Naida Imamović. Zbog toga imam i potrebu da riječ hvala uputim na prave adrese. A jedna od tih adresa je upravo i ovdje. Izdvaja se podrška zvana i mnogo draga FBL, koja je ujedno meni lično bila prilika i za rad i učenje. Sve dok postoji ono što nazivamo izuzetkom, postoji i nada. Tako da je posebna čast što upravo na vašem prostoru obilježavamo naših 10!
U tih deset trudile smo se da pitanja koja postavljamo našim sagovornicima budu drugačija, kreativnija. Da izvučemo na površinu nešto lijepo i pozitivno, ali i osvrnemo se i izjasnimo na ono što nam stvara probleme. Ne zatvaramo oči. Šutnja nije zlato, potvrdno klimanje glavom nije uvijek pozitivan znak. Dešavale su se, naravno i one priče, koje su bile, slobodno mogu reći, jedna vrsta životne lekcije, na teži način, ali i na tome treba biti zahvalan. Progledaš. Znaš šta više ne želiš. A ono što u ovom trenutku znam i sa sigurnošću mogu reći jeste da mi nastavljamo dalje i nećemo mijenjati smjer. KolUMnist je za mene lično, oaza mira, prijateljstva. Koliko god nas neki uvjeravali u suprotno, da nam je dobro, vidimo mi svojim očima, čujemo svojim ušima, osjetimo na svojoj koži, znamo da nije i da se moramo boriti, od zraka živjeti ne možemo, to je činjenica, ali smatram da nam je svima pored svakodnevne borbe i stresa potrebno nešto, ta jedna nit koja će nas pokrenuti i ne dozvoliti da potonemo. Nešto što nas ispunjava. U našem/mom slučaju to je pisanje. Priče i ljudi, oni koji su ostali ljudi, kojima se ne poklanja dovoljno pažnje, jer nas ubijaju nekim drugim likovima, zbog kojih godinama idemo nazad. Zbog toga čuvajmo vrijednosti koje imamo. Svaka priča, svaki sagovornik, svaka ona poruka koja je ohrabrenje, poštovanje, želja i volja, meni je smještena na adresi kolumnistica. HVALA svima koju su sa nama izgradili desetogodišnju stazu. Od srca.
piše_Aldijana Selimbegović