Tog dana, 28. marta 1941. Virginia Woolf odlučila je napuniti džepove svog kaputa teškim kamenjem i ušetati u Ouse rijeku koja se nalazila iza njene kuće. Njeno tijelo našli su 21 dan kasnije. Iza sebe ostavila je značajan opus, od dirljivih dnevnika, do njenih veličanstvenih eseja, ali i dirljivo oproštajno pismo svom mužu Leonardu.
Najdraži,
Pouzdano osjećam da ponovo ludim. Mislim da ne možemo opet prolaziti kroz još jedan strašan period. Neću se oporaviti ovoga puta. Počinjem da čujem glasove, i ne mogu da se skoncentrišem. Zbog toga činim ono što je najbolje za nas. Pružio si mi najveću moguću sreću. U svakom smislu si bio sve ono što si mogao biti. Mislim da ne postoji dvoje ljudi koji su bili sretni kao mi prije nego što je nastupila ova užasna bolest. Ne mogu više da se borim. Svjesna sam da uništavam tvoj život, i da bi da ja nisam tu bio sposoban da radiš. I hoćeš, ja to znam. Vidiš da više ni ovo ne mogu da napišem kako treba. Ne mogu da čitam. Ono što želim da kažem je da svu sreću u svom životu dugujem tebi. Bio si veoma pažljiv prema meni, i nevjerovatno dobar. Želim to da kažem – a to i svi znaju. Da je iko mogao da me spasi, to bi bio ti. Iz mene je nestalo sve sem sigurnosti u tvoju dobrotu. Ne mogu više da uništavam tvoj život. Mislim da niko na svijetu ne može biti sretniji nego što smo mi bili nekad.
Teška bolest bacila je sjenu patnje i bola na život i stvaralaštvo velike umjetnice. Nakon njene smrti ostala su brojna književna dela, ali i ovaj dirljiv dokument koji sa svom svojom jednostavnošću i iskrenošću svjedoči o jednom velikom prijateljstvu i ljubavi.